EKSKLUZIVNO

Blanka Vlašić otkrila nam kako je skupljala petice u školi i trenirala za Olimpijske igre; dotakla se i pisma HOO-u te kakvu je odluku donijela u vezi karijere

  • Autor: Silvijo Škrlec
  • Zadnja izmjena 10.03.2020 09:57
  • Objavljeno 10.03.2020 u 08:26
tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Stanzl/PIXSELL

Najbolja sportašica i atletičarka svijeta 2010. godine, višestruka svjetska prvakinja u skoku u vis, europska prvakinja, osvajačica dviju olimpijskih odličja, vlasnica drugog rezultata u povijesti svoje discipline, danas 36-godišnja Blanka Vlašić kroz svoju je sportsku karijeru stekla ogromno iskustvo koje sada ima želju prenijeti na mlađe generacije. Ali ne samo sportaše, već i one koji su u dobi u kojoj moraju odabrati svoj životni put, a što u današnje vrijeme, kada se puno više gledaju materijalne vrijednosti, baš i nije jednostavno

Blanka Vlašić spada u red hrvatskih sportskih velikana, što je zaslužila brojnim odličjima na najvećim svjetskim natjecanjima. Važno je naglasiti da u svojoj disciplini, odnosno skoku u vis, ima i drugi najbolji rezultat svih vremena s preskočenih 208 centimetara.

Naravno, gledajući iz današnje perspektive i slušajući Blankina iskustva koja je upijala od svog oca i trenera Joška, za ta je ostvarenja bila spremna. Nećemo reći predodređena, no imala je uz sebe čvrst oslonac u obitelji i osobu koja je sav njezin talent znala prepoznati i oplemeniti.

>> Blanka Vlašić donijela možda i najtežu odluku u karijeri: Nitko se nije ovome nadao, ali drugačije nije moglo

Blanka se prisjetila zanimljivih detalja kada je imala 16 godina

I zato njezino iskustvo iz vremena u kojem je imala 16 godina, odnosno kada je s kojim mjesecom više otišla na svoje prve Olimpijske igre, a bilo je to u Sydneyju 2000. godine, djeluje inspirativno. Posebno mladim sportašima, razapetima između učenja, sportskih obveza, ali i želje da ni u čemu ne zaostaju za svojim vršnjacima.

'Ako sportaš ima ambicije biti vrhunski, a podrazumijevajući da su se poklopile sve predispozicije u smislu talenta, okolnosti i uvjeta, danas je to jako teško jer su mnoga djeca bačena u taj bubanj, no možda nemaju dobitnu kombinaciju. Jer da postaneš vrhunski sportaš, a znamo da je vrhunski sport jako, jako, jako težak posao, potrebna su ogromna odricanja. To nije posao koji završava u četiri ili pet sati poslijepodne, već cjelodnevni posao. Cijeli tvoj mentalni sklop mora biti posvećen cilju. Moraš biti naučen razmišljati kao sportaš i biti oprezan zbog svih mogućih okolnosti, onoga što može poći krivo, i najmanjih banalnosti. Često se sjetim što je meni tata znao reći nakon što sam šest sati sjedila u školi: 'Ako vidiš da ide autobus, nemoj trčati za njim, čekaj drugi. Mišići su ti ukočeni. Možeš istegnuti mišić, možeš se ozlijediti jer nisi zagrijana. I nemoj trčati za autobusom, nema smisla, doći ću ja po tebe ili čekaj drugi. Nemoj riskirati.' Ima i drugi primjer. Kao djeca smo preskakali 'laštike' ili, kako se kaže u Zagrebu, 'gumi-gumi' - stalno smo to igrali na betonu ispred škole, ali tata mi je rekao: 'Čuvaj svoja koljena, igrajte se na travi.' I onda bih svoju cijelu ekipu preselila na travu', kazala je Blanka, u jednom dahu ispričavši da su joj neki sportovi bili zabranjeni:

'Recimo, nikad nisam išla na skijanje ili išla rolati, jer sve je to bio rizik od običnog pada koji bi mogao uzrokovati ozljedu. Sve to navodim jer se djeca u toj dobi moraju naviknuti na takav način razmišljanja, a što je izuzetno teško. Sa 16 godina mladi čovjek mora biti već napola izgrađen, biti na dobrom putu da postane profesionalac u glavi. Možda u toj dobi još nije prekasno, ali je puno teže. Puno je lakše usvajati navike dok si mlađi jer s godinama je sve teže mijenjati i prilagođavati se. Zato je važna uloga obitelji te imati nekoga tko će te stalno voditi, stalno usmjeravati. Recimo, na mom banalnom primjeru prehrane, koliko je lakše kada već kao malo dijete naučiš izbjegavati fast food, koliko je važno stjecati te zdrave navike, odnosno jesti zdravu hranu. Jer sa 16, 17 ili 18 godina, kada to više ne smije biti način prehrane, ako si ga usvojio, onda je to teško promijeniti. Kao mala mogla sam jesti svašta jer se nikad nisam debljala, ali kada sam ušla u pubertet, onda se to promijenilo i najednom sam morala početi paziti, što mi je u početku bilo dosta teško. Na sreću, imala sam brz metabolizam, pa mi te neke loše navike nisu stvarale problem, ali i tada sam već usvojila pravila zdrave prehrane. To je samo jedan od primjera onoga za što ti treba velika podrška.'

  • +10
  • +7

Blanka Vlašić

Izvor: Pixsell / Autor: Ivo Cagalj/PIXSELL

Imala je Blanka i sretnu okolnost što je živjela u sportskom okruženju, jer i majka Venera i tata Joško bili su vrhunski sportaši u svojim disciplinama. Mama u skijaškom trčanju, a tata desetobojac.

'Apsolutno, jer tata me naučio što je radna etika i to mi je uvijek pokušavao osvijestiti - koliko je važno svaki dan ići na trening. Naravno, škola mi je bila prioritet. Učeći se toj radnoj etici, sa 16, 17 godina odlazak na trening nikad mi nije predstavljao problem i nikad nisam pomislila: 'Uh, kako mi je danas teško trenirati.' U mom mozgu nikad nije postojala misao: 'Ajme, ne da mi se ići na trening.' To je bilo jednostavno tako. Nikad mi nije bilo teško, nikad mi nije bilo naporno, jer tata mi je često govorio o tom krajnjem cilju – biti svjetska prvakinja, biti olimpijska pobjednica, biti najbolja na svijetu. To me uvijek nosilo. Potpora obitelji, trenera, bliske osobe jako je važna da se mladi sportaš na vrijeme nauči radnoj etici, da se nauči ispravnom načinu razmišljanja koje je podređeno cilju i da ga se uvijek motivira. Uvijek mu se treba pozitivno govoriti, svaki dan. Naravno, dođu teški dani, ali pogled prema cilju popravlja neke loše situacije i teške dane. Jer nagrada koju će dobiti bit će puno veća od tog jednog lošeg dana.'

Svi koji smo prošli kroz tu životnu dob znamo da je to vrijeme puno prepreka, da smo tada možda i najranjiviji, najzbunjeniji. A opet dovoljno buntovni i inatljivi da povučemo pogrešan potez.

'Mladi mozak je rastrgan, imamo problema sami sa sobom u procesu odrastanja, uz hormone… sve nas to zbunjuje i zato je jako važno imati čvrstu figuru koja će nam pomoći proći kroz to razdoblje. I u isto vrijeme - formirajući se u odraslu osobu, sportaši puno ranije sazrijevaju, što je i normalno jer radni vijek sportaša ipak je kraći od radnog vijeka ostalih ljudi - sportaši puno ranije počinju ozbiljno raditi i zato dosta ranije postaju svjesni te odgovornosti, toga koliko je važna svaka sitnica. S druge strane, neki naši vršnjaci mogu su priuštiti puno bezbrižnije razdoblje odrastanja. Međutim ako je mladi sportaš dovoljno odgovoran te ima kontrolu nad sobom, on ima mogućnosti za sve. Meni tata nikad nije branio ni da izađem, ni da se družim s prijateljima, ni da imam izvantrenažne aktivnosti. Međutim sve je to trebalo biti u jednoj mjeri, onoj koja neće ugroziti trening. Ali odušak si morao imati, jer mentalni i fizički napori su jako veliki, kako ne bi bio frustriran, kako jako rano ne bi došlo do zasićenja. Znači, jako je bitno izbjeći to zasićenje.'

O učenju na vlastitim pogreškama te tati treneru i vizionaru

Sa 16 godina osjetili ste čari najveće sportske priredbe, kao što su Olimpijske igre, i sigurno znate kako izvući najbolje iz tog sportskog glamura?

'Od šeste, sedme godine tata mi je govorio 'ti ćeš biti europska prvakinja', a onda je malo podigao letvicu, pa je govorio 'bit ćeš svjetska prvakinja, bit ćeš najbolja na svijetu'. Znači, ja sam odrasla s time da će se to dogoditi. Jer kao dijete vjeruješ. I lako je usaditi te neke vrijednosti u dijete. Ali dobro, on je vidio kakav imam talent i znao je da svestranim radom to i možemo doseći. Znači, to je bila neka njegova realna procjena. Koliko je to važno - taj mozak, taj um, to vjerovanje? On je usadio to u mene i kad se u jednom trenutku dogodilo da sam ispunila normu za Olimpijske igre, prihvatila sam to kao nešto vrlo normalno, kao nešto što je usputna stanica na tom putu da budem najbolja na svijetu. Jer sam to uzela kao činjenicu - druga opcija nije postojala u mom mozgu. To mi je vrlo zanimljivo, to koliko je važno da svakom stanicom svog bića vjeruješ da će biti baš tako. Doslovno toliko da živiš to. Već unaprijed sam to živjela. Kad mi se to i dogodilo, nisam eksplodirala, nisam se čudila. Mislila sam samo: 'OK, to je to. Ali ni to nije cilj, idemo sada mirno dalje.' Svi moji uspjesi u karijeri bili su tek stanice jer još nisam ostvarila svoj krajnji cilj, odnosno svjetski rekord i olimpijsko zlato. Čak i kad sam postala svjetska prvakinja i kad sam preskočila 208 centimetara, sve su to bile stanice. I zato nikad nisam smatrala da se mogu opustiti i uživati. Tu bismo večer slavili i bilo bi to super, ali ujutro bih se već pitala – koji je sljedeći cilj. Naravno, taj da budem bolja nego jučer. Uvijek me to zapravo sprečavalo da dođem na natjecanje s mišlju - 'ja sam najbolja'. Ne, uvijek je bilo – 'moram tek dokazati i opravdati svoj status'. Na svako natjecanje, od hrvatskog do svjetskog prvenstva, uvijek sam dolazila s rezervom i nikad nisam željela živjeti na staroj slavi. Imala sam svoj put i moram priznati da sam jako zahvalna na tome jer se nikad nisam htjela prepustiti uživanju - znala sam što je najvažnije. I za to mogu zahvaliti tati, na tom sustavnom radu, konstantnim razgovorima, podukama, učenjima na vlastitim pogreškama. A to se nije događalo od moje 16. godine, već otkad imam svijest o samoj sebi.'

U toj njezinoj životnoj fazi, uz oca Joška, stajao je Bojan Marinović, trener koji joj je više od običnog trenera. A koliko joj je i on bio važan, potvrđuju ove Blankine riječi.

'On je ušao u naš tim kad sam imala 13 ili 14 godina. Taman je završavao svoju karijeru, a primijetili smo da mi baš skakanje od svih disciplina najbolje leži. Ali tata me za svaki slučaj doveo i Bojanu. A on je odmah primijetio da imam tehniku, da sam talentirana, da imam građu za skakanje. On je bio moj tehnički trener i putovao je sa mnom na svako natjecanje, za razliku od tate, koji je išao samo na najveća. I to je dokaz koliko smo bili bliski. Osim toga, posve je drugačiji karakter od mene. Važno je imati osobu uza sebe koja će smirivati situaciju, posebno ako je sportaš malo vatreniji, temperamentniji, baš kakva sam i ja bila. Ja sam znala brzo planuti, a Bojan je bio voda koja smiruje. Meni je to jako odgovaralo i na skakalištu, a kad bih ga pogledala na tribinama, donosio mi je mirnoću. Cijeli moj sportski put Bojan je ostao uz nas. A to je veliki blagoslov za sportaša, jer ima i onih koji promijene dosta trenera tijekom karijere. Osim toga, Bojan mi je veliki prijatelj, s kojima sam mogla razgovarati o svemu, što je meni kao sportašici, a i svim ostalim sportašicama, jer smo mi, smatram, malo emotivnije, osjetljivije od sportaša, jako važno. Uz tatu i Bojana uvijek sam se osjećala zaštićenom.'

Branka Vlašić u društvu majke Venere i oca Joška nakon osvajanja brončane medalje na Olimpijskim igrama u Riju 2016.

Branka Vlašić u društvu majke Venere i oca Joška nakon osvajanja brončane medalje na Olimpijskim igrama u Riju 2016.

Izvor: Pixsell / Autor: Miranda Cikotic/PIXSELL

'U srednjoj školi često sam izbivala s nastave, ali uvijek sam uspijevala nadoknaditi sve'

Ono što je važno naglasiti jest to da ni u jednom trenutku te životne faze niste zanemarili školu.

'U vrhunskom sportu danas te ima, sutra te nema. Jedna ozljeda dijeli te od kraja karijere. Moraš imati obrazovanje, moraš imati tlo na koje ćeš doskočiti ako padneš. Znači, ja sam bila farmaceutski tehničar, a upisala sam školu jer sam znala da mi treba. I znala sam - ako mi ne bude išlo u atletici, uvijek se mogu zaposliti i raditi u ljekarni. Uvijek ću imati nekakvu opciju. Istina, u srednjoj školi često sam izbivala s nastave, ali uvijek sam uspijevala nadoknaditi sve i na kraju sam zbog ocjena bila i oslobođena mature. Tako da je to vrlo važno jer sport puno traži, ali je nesiguran. Jedna sitnica može te udaljiti od toga da možeš nastupati ili trenirati. A da ne govorimo o tome koliko promila čini razliku između prvog, drugog ili trećeg mjesta. Svi su oni vrhunski, ali netko je prvi, a netko peti na svijetu. To su male nijanse i to je zahtjevan posao.'

Kada ste se znali prisjetiti školskih dana, kao omiljene predmete isticali ste matematiku i kemiju, a ne, recimo, tjelesni odgoj.

'Volim egzaktne zadatke i rješenja. Imamo zadatak, ja odradim postupak, dođem do rješenja i na kraju radne bilježnice, na kojoj su bili odgovori, vidim jesam li ga točno riješila. Takav mi je bio i sport. Letvica ostane ili padne. Vrlo jednostavno i precizno. Voljela sam taj proces, rješavati i ići kroz postupak te onda doći do rješenja. Iako imam i umjetničku crtu. Cijeli život pišem pjesme i dnevnik. Osjećala sam teret tog puta koji me čeka, a moja psihoterapija bila je da pišem ono što osjećam. Tako da imam i tu crtu. I razumijem tu neegzaktnost umjetnosti, ali bila sam sklonija egzaktnijim rješenjima.'

O fakultetu, kaže Blanka iskreno, nije stigla razmišljati. Barem ne u tom periodu najžešćeg rada za ostvarivanje atletskih ciljeva.

'Jednostavno, krenulo je dobro. Do kraja srednje škole nismo odlučili hoću li biti skakačica u vis. Rekli smo si - 'idemo godinu po godinu'. Morali smo biti sigurni hoću li moći privređivati za život i zato smo konačnu odluku o tome čime ću se baviti donijeli kada sam završila srednju školu. Imala sam i stipendiju, počela sam zarađivati i uvijek sam znala da mogu upisati fakultet bilo kada. Nije bilo vremena za to, jer ja sam tip koji ne može raditi dvije stvari odjednom. Upisala sam jedan semestar sportskog menadžmenta, ali sam željela imati sve petice i učeći ostajala budna do kasno u noć, pa sam shvatila da mi pati sport. Istina, neki to mogu, ali moram priznati, ja to nisam mogla paralelno raditi. Jer u ono čime se bavim moram dati 100 posto sebe. Nisam se htjela zavaravati, sport mi je bio najvažniji, moja prva ljubav, i shvatila sam da nakon karijere mogu imati karijeru oslonjenu na sport zbog svog iskustva. Tako da mnogi sportaši danas žive od svoje karijere. Ili su treneri ili su motivacijski govornici ili su na neki drugi način edukatori. Jer sport ti daje stvarno posebno iskustvo, ono koje ne možeš naučiti u knjigama. Treneri koji nikad nisu bili sportaši mogu završiti tri fakulteta, ali to iskustvo natjecanja je neprocjenjivo.'

Kakav biste dali savjet današnjim 16-godišnjacima?

'Sve je do motivacije. Ako si upisao ili upisala školu koju voliš, koja te zanima, imaš neku svoju viziju budućnosti, onda knjiga neće biti problem. Vrijeme koje izdvojiš da naučiš nešto, zato što znaš prema kojem cilju ideš, neće biti problem jer ćeš tako otkriti koja je tvoja strast, na što ti srce zaigra. Promatraj sebe, ne uspoređuj se s drugima. Obrati pažnju na talente koje ti je Bog dao, jer svi smo u nečemu dobri. Sposobni smo za izvrsnost u nekom polju. Netko može biti omiljen u društvu pa izraste u sjajnog komunikatora. Onaj tko je introvertiran - možda će se naći u nekakvom laboratoriju, radu na programiranju… Treba vidjeti što ti se sviđa, ali odvojiti se od utjecaja okoline. Karijera nije biti bloger ili influencer. Teško da će nas to ispuniti. Kad si postavimo cilj, onda je put puno jasniji. Ali ako lutamo do svoje 25. godine, bit ćemo češće izgubljeni. Jako je važno razgovarati sa svojim roditeljima, jer tko će ti dati najbolji savjet ako ne oni koji te vole. Ne smiju mladi zatvarati vrata roditeljima, misleći da će od prijatelja dobiti bolji savjet. I svaki će sportaš reći da mu je obitelj bila najvažnija. Čak i kada se radilo o neugodnim situacijama, znala sam da će mi oni dati najbolji savjet. Ako im iskreno priđeš, ne može se dogoditi da te ne dočekaju raširenih ruku. To treba poticati. Jer ako kažeš roditeljima da si malo 'u mutnom', onda ćeš sjesti s njima jednom, drugi put, treći put. I kroz razgovor pomalo ćeš doći do rješenja.'

Možemo li kroz ove vaše odgovore dokučiti da se u nekoj skoroj budućnosti pronalazite u ulozi savjetnika, mentora, motivatora?

'Već godinama razmišljam o tome što bih mogla raditi poslije karijere. Stvar je u tome što još nisam donijela nikakvu odluku još je uvijek nisam zaključila karijeru. Ali da, bila sam dva puta po mjesec dana u Americi, išla sam dva puta volontirati na Sveučilište Virginia, a na njemu je i naš Martin Marić, bivši bacač diska koji već godinama radi kao trener, te sam im rekla: 'Imate me na raspolaganju. Radit ću s mladim skakačima.' U tih mjesec dana shvatila sam što mi se sviđa, a što mi se ne sviđa, odnosno što me više privlači, a što manje. U radu s tom djecom puno mi je zanimljivije bilo kada bi oni rekli: 'Coach, možemo li malo razgovarati jedan na jedan?' U razgovoru s tom djecom, iako ja nikad nisam imala edukaciju iz psihologije, oni su mi otvoreno govorili o svojim brigama, onome što ih tišti i kakvi su im planovi za budućnost. U isto vrijeme ja sam kroz trening mogla procijeniti koji su njihovi dometi. I onda sam im mogla dati savjet na što se fokusirati, što trebaju razvijati. A na taj način zapravo sam iznenadila samu sebe, jer gledajući ih kako se pripremaju za skok, mogla sam procijeniti kakav su karakter. I kad su mi prišli sa svojim problemima, znala sam kako im ući u glavu i pomoći im da verbaliziraju ono što ih stvarno muči te ih usmjeriti u najboljem pravcu. Oni su mislili da sam se ja obrazovala za takvo što, odnosno biti savjetnik. Ali nisam, to mi je donijelo moje iskustvo. Jer sva ta pitanja koja su imali imala sam i ja. A ako neka nisam imala, imali su ih moje kolege i kolegice. Shvatila sam da me ne zanima biti klasični trener, samo na stadionu, već ova druga dimenzija pomoći ljudima da izbistre svoja pitanja i dati im savjet pomoću svojeg iskustva. Odlični su mi ti motivacijski govori jer mogu dati konkretan savjet. Sport mi je dao puno više od samih medalja, golemo iskustvo, i sada želim ići u tom smjeru. Ta transformacija od toga da si vrhunski sportaš pa se umiroviš - a to se dogodi u jednom danu, i cijeli život kakav si živio najednom postane posve drugačiji, više nemaš svoj raspored, više nemaš obveza - izgleda kao i kada pomorac siđe s broda, pa je izgubljen. Jako je važna ta tranzicija, da se čovjek lakše snađe.'

Možemo li iz ovoga zaključiti da ste umirovili svoju atletsku, odnosno skakačku karijeru?

'I dalje treniram, međutim još ništa nemam na vidiku od natjecanja. Nisam rekla - neću više. Ali treniram svaki dan, i to me još uvijek veseli, zadovoljava me. Stanje s ozljedom je puno bolje, pa ćemo vidjeti što će biti. Idem doslovno iz dana u dan. Ali paralelno razmišljam o tome što ću poslije. Sada treniram na način seniora, a nama više ne treba puno treninga jer naše tijelo pamti. Ne oduzima mi trening toliko vremena kao prije, da ne bih imala vremena razmišljati o svojoj budućnosti. U mirnom razdoblju sam.'

Jesu li to treninzi kakvi su bili u doba jurišanja na svjetski rekord i medalje?

'Ne. Stvar je u tome da još uvijek ne skačem, ali to su pravi atletski treninzi. Nisu to rekreativni treninzi, ali ovima je cilj povratak skakanju.'

U ponedjeljak se pojavila i vijest kako Blanka neće nastupiti na Olimpijskim igrama u Tokiju, o čemu je s tatom Joškom obavijestila pismom i Hrvatski olimpijski odbor.

'Da, poslali smo im to pismo jer smo ih htjeli obavijestiti da nisam u mogućnosti u kontinuitetu preskakati preko dva metra. Odlučili smo da je bolje propustiti Olimpijske igre kako bismo u vremenu koje je pred nama dosegli onaj nivo mogućnosti koji priželjkujemo te da konkurentno nastupam na međunarodnim natjecanjima.'

Znači, ovo ipak nije kraj karijere?

'Nije, definitivno. I vidjet ćemo što će biti dogodine. Meni je najvažnije to da još uvijek uživam u treninzima i upravo se sada vraćam s njega', završila je Blanka Vlašić.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Just chilling 😎

Objavu dijeli Blanka Vlasic-official (@blankavlasic_official)

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!