VELIKO TIHO SLAVLJE

100. rođendan: Dinamo i službeno kazališni

26.04.2011 u 17:00

Bionic
Reading

Dinamo je svojih proglašenih 100 godina odlučio proslaviti u katedrali i kazalištu, bez svojih navijača, čime se nastavlja tužna priča o zagrebačkom velikanu. Je li u prvom ili drugom stoljeću života – manje je važno

I manje raslojeni narodi od Hrvata teško bi se dogovorili koja je Dinamova ishodišna točka.  Godina 1945, kada su komunisti uništili zagrebačku nogometnu tradiciju i na njegovom zgarištu osnovali novi klub, koji će im kasnije postati trn u oku? Godina 1911, kada je osnovan Građanski, koji ima najviše argumenata za legitimnog prethodnika Dinama? Godina 1903, kada je osnovan HAŠK prema čijim legendama Hitrecu i Kacijanu danas nosi ime pomoćni maksimirski travnjak, a tako se zvala i Dinamova omladinska škola? Godina 2001, kada se klub pravnim manevrom oslobodio okova Croatije, odnosno njezinih dugova i omogućio si brisanje istih? Ili 2000, kada je nakon sedam godina navijačke borbe Dinamo ponovno postao Dinamo?

Svatko ima pravo na svoje mišljenje, a klub 100. godišnjicu slavi jer je tako odlučilo aktualno vodstvo koje nikoga ništa nije pitalo. Živi haškovci, koji su poslijeratna desetljeća također proveli zaljubljeni u plavu boju, možda se ne bi složili.

U HNK-u će večeras blistati skupa odijela i klub će, službeno, ući u drugo stoljeće postojanja. Pod tepih će se gurnuti podatak da je, unatoč kvalitetnim PR naporima, novi naslov prvaka proslavilo manje od 2.000 navijača, te da je ta brojka, izuzev dvoboja s Hajdukom, maksimirski rekord ovoga proljeća.

Rašireni osmjesi i državni vrh emitirat će sliku o uspješnom kolektivu koji za reverom ima zadnjih šest naslova hrvatskog prvaka, a navijačko skandiranje zamijenit će glasni zvučnici. Da Hajduk nije nedavno proslavio svoju stotku, taj bi koncept još i mogao proći kao pristojan. Ovako, sa svježim sjećanjima na festival nogometne ljubavi pod Marjanom, jasno je da Dinamo zaostaje.

Zbog mentaliteta grada? Svakako. Dotrajalog stadiona? Također. Primitivnog dijela navijača? Bez sumnje. I ključno: dugogodišnjeg uplitanja moćnika i politike koji najčešće nisu pokazivali nikakav sluh za volju naroda. Zapravo je razdoblje Građanskog (HAŠK-a, Concordije i ostalih) najčišća era zagrebačkog nogometa, razdoblje u kojemu Dinamo zbog raznih egocentrika na čelu nije gubio navijače i rasprodavao ugled kluba. Stota godišnjica bez navijača samo je logičan nastavak te priče. Još da je razina kulture u klupskim hodnicima barem blizu kazališnog nivoa.

Dinamo slavi rođendan i čeka svoj Uskrs. Kada će on doći, teško je pretpostaviti, ali prepoznat ćete ga po punijim tribinama, fanatičnom skandiranju, navijačima koji neće dozvoliti rušenje ugleda kluba u svojim redovima i igračima (barem jednom) koji neće imati ništa protiv veći dio karijere odigrati u Dinamu i pomoći klubu u kojega se zaklinjao kao dijete. Do tada, vidimo se u kazalištu.