Na hrvatskim smo se televizijama u posljednjih desetak godina nagledali i naslušali uistinu svakakvog smeća. Ne samo debilnog i glupog smeća, već pravog, iskonski zlog, mračnog smeća. No uistinu je fascinantno kako je pored sveg tog medijskog smetlišta tek jedna vrećica kontroverznog 'Trenutka istine' postala izvorom najvećeg zagađenja i moralne panike. Je li otkriće jedne u nizu istina – one da Hrvati također rade sranja u svom životu, baš kao i narodi čak 43 različite države u kojima se prikazuje show po izvornoj kolumbijskoj licenci, kao i to da su ta sranja spremni podijeliti sa svijetom za ponešto lake love – stvarno najgora stvar koja se mogla dogoditi domaćem medijskom prostoru?

Kad ste prvi put naišli na vijest o peticiji protiv 'Trenutka istine', možda ste, razumno, pomislili da se radi o još jednoj promašenoj akciji neumornih hrvatskih megamoralista, novom bacanju novca crkve ili kakve slične institucije opterećene nostalgijom za srednjim vijekom i činjenicom da Hrvati nemaju kablovsku televiziju na kojoj bi mogli prikazivati 'spornije sadržaje' u kasne večernje sate. No iznenadila je informacija da iza akcije zapravo stoje tzv. intelektualci, organizatori Tjedna psihologije koji pozivaju građane da potpišu peticiju za ukidanje dotične TV emisije, a sve to u sklopu šire kampanje bojkota 'ponižavajućih kvizova' i 'vijesti crne kronike'. Nitko ne može osporiti da je nagla vesternizacija domaćeg medijskog prostora prouzročila predoziranje šundom, niti itko želi oduzeti pravo organizatorima da ovakvim potezima naprave zgodnu reklamu za svoje aktivnosti, ali problem ionako ne leži u tome.

Za početak, prozvati sve reality formate zlima i glupima jest zlo i glupo samo po sebi (a prije svega odraz jednostavnog medijskog, tj. gledalačkog neznanja prve kategorije), no ono što još više zabrinjava u ovom pothvatu jest uvjerenje da narod svojim potpisima može, treba i smije natjerati državni aparat da ukine jednu zabavnu TV emisiju. Drugim riječima, netko danas iskreno vjeruje da bilo tko izuzev tržišta može nametati to što će se snimati i gledati, tj. da se prikupljanjem potpisa nezadovoljnih medijskih konzumenata može opravdati cenzura u modernoj demokratskoj, kapitalističkoj državi kakva Hrvatska u svojoj postkomunističkoj tranziciji očajnički pokušava biti. Trećim riječima, dragi drugovi i drugarice, narodne akcije i porezi na šund pripadaju ipak nekom drugom vremenu.

Sve bi to još i bilo razumljivo i posve opravdano da je riječ o sadržajima koji iskreno promoviraju mržnju, laži, klevete i nanošenje izravne štete pripadnicima većine ili manjine unutar društva i države. No ovdje se ne radi o progonu mržnje, antidemokratskih ideja, rasizma, seksizma, homofobije, ksenofobije i sličnih 'izama' i 'fobija' koji muče prostore na kojima živimo, već o – pazite tek to patroniziranje! – uvjerenju da 'većina' treba spasiti 'pojedinca' od pohlepe, tj. njegove odluke za brzom i (u očima nekih) ponižavajućom zaradom.

Teza o 'zloupotrebljavanju ljudi putem medija' kao izvorišnoj točki cijele kampanje ima itekako dobro uporište u današnjoj globalnoj medijskoj stvarnosti, ali u slučaju 'Trenutka istine' jednostavno je natezanje najgore vrste. U ovom slučaju, Nova TV ima potpuno pravo kad kaže: 'Svi natjecatelji svojevoljno se prijavljuju za sudjelovanje, upoznati su sa svim pitanjima koja im mogu biti u emisiji postavljena. Natjecatelji su slobodni odustati u svakom trenutku i sami određuju razinu intime koju žele u javnosti iznijeti.'

Na stranu to koliko je sama emisija dobra, gledljiva pa čak i 'moralna', ako već hoćete – televizija jednostavno nije ni škola ni bilo koja druga institucija državnog obrazovanja i moralnog autoriteta, već (u ovom slučaju privatni) biznis koji korisnicima nudi svoje sadržaje ovisno o  njihovim interesima. I samo je publika ta koja slobodnom voljom može konačno presuditi kakvi će to sadržaji biti.

Drugim riječima, zrele odrasle osobe biraju što će reći pred kamerama, kao što zrele odrasle osobe biraju što će gledati na svom malom ekranu. U doba interneta sve to ionako postaje prilično besmisleno, ali to opet ne mijenja činjenicu da je jedini način na koji se ovakva emisija može skinuti s programa (osim skore prirodne hibernacije dolaskom proljetne sheme) taj da ju se jednostavno ne gleda! Gledanost odlučuje o uspjehu ili prolasku projekta, ne potpisi s ulice. Ako jedan dio građanstva smatra da je ono što gledaju u suprotnosti s njihovim smislom za zabavu, uvijek može uzeti daljinski upravljač u ruke i promijeniti program. Ako to napravi dovoljno velik broj ljudi, emisija će sama nestati, onog trenutka kada produkcija dan poslije na svom stolu pronađe poražavajuće statistike.

U našoj državi postoje puno ozbiljniji problemi koji zaslužuju izlaske na ulice i potpisivanje kojekakvih peticija, no ako već ima neke koristi od organiziranja potpisivanja na Cvjetnom trgu, u subotu, 21. veljače od 10 do 14 sati, onda je to činjenica da će se neki ljudi barem na tih nekoliko sati odlijepiti od svojih televizora i prošetati po friškom zraku. Što je, svakako, još bolja i svakako zdravija metoda za ignoriranje i možebitno konačno ubojstvo 'nepoćudnog programa'. Osim ako ne padne kiša.