Afra Saracoglu davno je osvojila srca gledatelja svojom ljepotom, a još više glumačkim talentom. Postigla je niz uspjeha u glumačkoj, ali i manekenskoj karijeri u Turskoj. Budući da u posljednje vrijeme na društvenim mrežama sve više objavljuje sadržaj sa snimanja reklama za poznate modne i kozmetičke brendove, mnogi se pitaju je li odlučila okrenuti novu stranicu u karijeri – napustiti glumu i posvetiti se isključivo modelingu.

U razgovoru za Basedistanbul otkriva kako je započela svoju umjetničku priču, koje snove još nije ostvarila i koliko joj je važno tuđe mišljenje. Nada se, kako kaže, da je mlađa verzija nje danas ponosna na sve što je postigla.

Sjećate li se trenutka kad ste shvatili da će gluma biti vaš poziv?

Bila sam jako uzbuđena. Upravo je izašao moj prvi film i sve je bilo pomalo iznenađujuće i zastrašujuće. Ali osjećala sam da postoji još puno više. Znala sam da se moram truditi da bih krenula dalje. Svakim korakom sam postajala sigurnija, mijenjala se i ponovno gradila. To je jako dug put, a ja sam silno uzbuđena što ga prolazim.

Što vam najviše ubrza puls kad počnete čitati novi scenarij?

Autentičnost lika. Vjerovati u priču i njezinu svrhu povećava užitak koji osjećam dok im dajem život.

Voli iskreno reći ono što misli

Na koji način vas svaki novi projekt i lik mijenja i oblikuje?

Ima likova od kojih učim, a ima i onih s kojima bih rado sjela i porazgovarala. Svaki od njih potiče unutarnja preispitivanja. Prije nego što ih osudim, moram se zapitati što bih ja učinila na njihovom mjestu.

Koliko vam je važno izražavati se slobodno i autentično?

Volim jasno i iskreno izraziti ono što mislim. Već dugo sam svjesna da svaka riječ i rečenica otključava nešto važno. Vjerujem da ne bismo trebali zadržavati misli u sebi. Sve dok iskreno govorimo iz srca i uma, ostajemo vjerni sebi.

Jeste li održali obećanja koje ste dala mlađoj Afri?

Držim je za ruku otkad je prvi put sanjala o glumi. Zajedno smo krenule na ovaj put i još uvijek ga zajedno hodamo. Nadam se da je ponosna na ono što sam postigla.

Snovi otvaraju put

Što za vas znači strast?

To znači biti iskren prema sebi, učiniti sve da očuvaš vlastiti unutarnji žar i duboko voljeti svaki trenutak života.

Kakvu ulogu u vašoj karijeri ima inspiracija?

Inspiraciju crpim iz različitih stvari, ovisno o trenutku. Ona je, po meni, nužna za svakoga. Možeš je pronaći u pjesmi, razgovoru, osmijehu...

Koliko prostora u vašem životu zauzimaju snovi? Osjećate li se bližom snovima ili stvarnosti?

Snovi otvaraju put, ali stvarnost je ono što omogućuje da po tom putu kreneš. Nisam osoba koja sanjari usred dana, ali kad mi padne na pamet neka ideja, trudim se pretočiti je u stvarnost.

'Uvijek pokušavam pronaći put natrag sebi'

Identitet nije samo individualnost, već i osjećaj pripadnosti. Koliko ste, iz te perspektive, ostvarili sebe?

Samoostvarenje je proces – postavljanje ciljeva i kretanje prema njima. Nekad se osjećaš kao stranac samom sebi. Možeš se osjećati izgubljeno i na mjestu koje zoveš domom. No, bez obzira na sve, uvijek pokušavam pronaći put natrag sebi.

U kojim se trenucima najviše osjećate povezanom sa sobom, i kao umjetnica i kao žena?

Kad maknem sve vanjske utjecaje, u svom domu, daleko od reflektora i setova. Možda dok čitam scenarij ili gledam film.

Kako ostati originalan u svijetu u kojem sve izgleda isto?

Tako da se držiš svoje suštine i unutarnje strasti. Lakše je biti ono što jesi nego pokušavati biti netko drugi.

'U svaki trenutak ulažem trud i predanost'

Bojite li se pogrešaka?

Pogreške su rezultat hrabrosti. One nas oblikuju i kroz njih učimo. Strašnije mi je ne pokušati i ostati sa strane i čekati.

Što je teže: postati Afra ili ostati Afra?

Djevojčica s ogrebanim koljenima i Afra koja ide na crvene tepihe za mene su ista osoba. Život je predug da bih mislila da sam već gotova verzija sebe. U svaki trenutak ulažem trud i predanost.

Koliko ti je važno što drugi govore o tebi?

Slušam ljude kojima vjerujem. Ali ne dopuštam da oni koji me ne poznaju oblikuju moj svijet.

Ako je sve moguće – što sanjate za sebe?

Broadway ili pozornica Nacionalnog kazališta... Trenutak u kojem sam na pozornici i slobodno plešem.

Jedno priznanje o sebi?

Ako se ne mogu sjetiti gdje je neki predmet koji mi padne na pamet – pa makar mi u tom trenutku ni ne trebao – potpuno poludim. Nije stvar u vrijednosti tog predmeta, nego u potrebi da ga nađem upravo sada. Tek kad se pomirim s time da je izgubljen, moja opsesivnost prestaje i osjećam olakšanje. Ali do tog trenutka to djeluje jako frustrirajuće na mene…