MULTITALENTIRANI SPLIĆANIN

Roko Leni Ukić košarkašku je loptu zamijenio bubnjarskim palicama i oformio bend: 'Ima dosta muzike koju ne bih mogao nikad slušati. Ne volim onu rečenicu - ja slušam sve'

10.07.2022 u 18:03

Bionic
Reading

Nakon megauspješne sportske karijere, tijekom koje je igrao u NBA ligi za Milwaukee Buckse te Toronto Raptorse, kao i za europske velikane Barcelonu, Fenerbahce i Panathinaikos, Roko Leni Ukić vratio se u KK Split. Uz vrsno igranje košarke tijekom 22 godine profesionalnog bavljenja sportom, nalazio je vremena za svoju drugu ljubav - sviranje bubnjeva. Po povratku u Hrvatsku nakon 16 godina oformio je rock bend Stereotrip, s kojim je nedavno predstavio prvi singl uoči izlaska njihovog debitantskog albuma. Rado je za tportal pretresao razne teme, od sportskih, preko obiteljskih, do glazbenih

Da glazbene vode ne moraju biti rezervirane samo za ljude koji su im posvetili život, nerijetko su dokazali i brojni sportaši punih srca i emocija koji su osim na sportskim terenima sjajni na pozornicama. Od naših sportaša u glazbi se super snalaze Ivica Kostelić, Slaven Bilić i Dino Rađa, izlete u pjevačke vode imali su Iva Majoli i Igor Štimac, a Roko Leni Ukić je vrstan bubnjar.

Glazbom ga je zarazio i gen za glazbu prenio mu je poznati otac, bubnjar Daleke obale Zoran Ukić. Proslavljeni košarkaš već dvije godine ima bend s kojim uz žestoke note i dobar ritam donosi svježu krv na scenu, a ovog ljeta čekaju ga mnogi koncerti. Nakon 22 godine profesionalnog bavljenja sportom došlo je vrijeme za novi početak - da se ozbiljnije posveti rocku. S vokalom i bas gitaristom Markom Petrovićem (ostali članovi, gitarist Ante Madunić i klavijaturist Antonio Vuletić, pridružili su se nešto kasnije), oformio je bend Stereotrip. Sad su odlučili službeno objaviti da postoje te se napokon ozbiljnije početi baviti glazbom. Bend je nedavno predstavio prvi singl 'Suze, krv i znoj', a u studiju su snimili 11 pjesama za album koji izlazi ove jeseni.

Talentirani Splićanin rado i redovito odlazi na strane koncerte, a u svemu ga prati supruga Tamara, s kojom ima 17 godina dug i skladan brak i dvoje djece.

Kako su izgledali vaši košarkaški počeci? Tko su bili vaši idoli kad ste počeli igrati košarku?

Počeci su izgledali kao i bilo kojem drugom djetetu u toj dobi. Početkom devedesetih bilo je ratno doba, igralo se uglavnom na ulici između uzbuna. Ne mogu reći da sam imao neko traumatično ratno iskustvo jer se u Splitu nije vodio intenzivan rat, međutim osjećala se ta psihoza i sve je nekako bilo u toj atmosferi. Otac me pitao jedan dan: 'Bi li ti trenirao?', ja sam rekao da bih, a on me pitao: 'Košarku ili nogomet?' Odabrao sam košarku jer mi se sviđala. Tadašnja Jugoplastika bila je jako dobra europska ekipa koja je tri puta osvojila prvenstvo Europe krajem osamdesetih, početkom devedesetih, košarka je bila popularna u gradu, među nekom mojom ekipom u ulici. Tako sam se upisao i od prvog dana nekako sam to ozbiljno shvatio. Tek kad sam se upisao shvatio sam da imam i talent za taj sport, nastavio ga razvijati i, eto, kasnije napravio karijeru i život od njega. Kad sam počeo igrati košarku, intenzivno sam pratio NBA ligu, čiji sam veliki fan i dandanas, a prvi idoli početkom devedesetih bili su mi Reggie Miller i Penny Hardaway, košarkaši iz Indiana Pacersa i Orlando Magica.

Zanimljivo je da ste se u klub u kojem se ponikli kao igrač i za koji vas veže posebna emocija vratili besplatno. Kakve su bile reakcije kolega, kluba na to?

Sigurno je to da me veže posebna emocija za moj klub Split. Prošao sam raznorazne faze - kad sam jedva čekao početi zaigrati za njega, pa sam kasnije jedva čekao 'otići ća', jer sam želio napraviti karijeru vani, i nakon 17 godina isključivo svojom odlukom, dok sam još bio pod ugovorom i vezan za Cedevita Olimpiju, respektabilnu ekipu u Eurocupu, odlučio sam se vratiti u svoj klub dok sam još u snazi i mogu ipak dati nešto konkretno na terenu. Odigrao sam sezonu i pol, mogu čak reći da sam prilično zadovoljan time koliko sam uspio dati u svojim poznim igračkim godinama. Nažalost, nismo uspjeli osvojiti nijedan trofej, dva puta smo bili jako blizu. Međutim nisam se vratio isključivo radi trofeja, niti sam se vratio da sam sebi dajem neku točku na 'i', neki pečat. Vratio sam se prvenstveno iz ljubavi prema košarci i iz ljubavi prema klubu, Splitu, jer sam se želio vratiti živjeti u svoj rodni grad i da moja djeca odrastaju u njemu. To su to bili glavni motivi. Još ako uspijem nešto košarkaški dati - super! Mislim da sam uspio. Hoću li nastaviti s tim dogodine ili ne, dosta će stvari odlučiti o tome, a tu odluku donijet ću početkom jeseni.

Reakcije kolega u klubu bile su specifične. Ipak sam ja za taj nivo određeno ime i imam respektabilnu karijeru iza sebe, tako da su na to neki mladi koji su na početku sigurno gledali s nekim uzbuđenjem. Ali stvarno su svi ljudi oko kluba i u njemu vrhunski nastrojeni prema meni od prvog dana i imam samo riječi hvale za sve.

Zadovoljni ste karijerom, uistinu je velika i uspješna. Ispunili ste dječački san i zaigrali u NBA ligi, živjeli u Barceloni, Istanbulu, Rimu, na Azurnoj obali... Gdje je vama i supruzi Tamari bilo najljepše živjeti? Ili ipak 'nima Splita do Splita'...?

Stvarno sam zadovoljan svojom karijerom, uvijek to naglašavam. Sigurno svaki ne samo košarkaš, nego sportaš koji se počne baviti time i završava karijeru uvijek može reći da je mogao napraviti više. I Michael Jordan mogao je osvojiti koji naslov više, a tako sam mogao i ja. Ali na kraju rezimiraš, gledaš gdje si počeo i daš ocjenu koliko si mogao dati u tom sportu. Mislim da stvarno nisam mogao više dati, da sam 22 godine stvarno iskreno živio sport, košarku, dao maksimum energetski, mentalno, fokusom, vremenom provedenim u dvorani. E sad, to je nekad bilo dovoljno za nešto više, nekad za nešto manje. Na određene situacije ne možeš utjecati u karijeri. Imaš dozu talenta koju ne možeš mijenjati, možeš na određeni način skočiti, možeš trčati i to je jako teško promijeniti, tako da neki limiti uvijek postoje, s njima se boriš i iz njih pokušavaš postići svoj maksimum. Tako da sam uspio napraviti puno u karijeri, s obzirom na početnu poziciju i igranje bez ikakvog košarkaškog znanja i pedigrea, jer sam prošao vrhunske euroligaške i NBA klubove. Jedino ostaje žal za medaljom s reprezentacijom, ali kako je nisam osvojio ja, nisu je osvojili ni ljudi koji su 10 godina stariji i 20 godina mlađi do današnjeg dana, tako da je to nešto puno veće od mene i ne da se puno učiniti po tom pitanju.

Žena uvijek kaže da je njoj najdraže bilo živjeti u Ateni, u kojoj smo proveli tri godine. Meni je isto bilo super živjeti ondje. Ona obožava i Pariz, ja možda nešto manje, meni je u njemu bilo malo sivo. Međutim imali smo privilegiju birati vrhunska mjesta za život pa nam nigdje nije bilo loše. Slažem s tom konstatacijom da mi je u Splitu ipak najdraže, zato sam se i vratio.

Što je najveća zabluda na ovim prostorima kad je riječ o košarci?

Živimo s dosta zabluda. Mislim da smo dosta okrenuti nekom vremenu koje je prošlo i da se nikako ne možemo pomiriti s tim da su se neke stvari u košarci kao sportu promijenile. Konkretno, koja je najveća zabluda, teško mi je reći. Ne bih ni nijednu izdvajao, ali bih rekao da dosta stvari pogrešno spajamo i da mi je žao što ljudi koji prate i vole košarku nemaju realnu sliku o njoj zato što je premalo na televiziji, premalo imamo insajdera i stručnjaka da približe današnju igru ljudima i onda je mnogi gledaju na način kao da je danas 1988., a nažalost je 2022.

Profesionalni sportaš nakon godina karijere osjeti neke posljedice po zdravlje. Koja je vaša slaba točka i kako u visokom intenzitetu izdržite igrati dobru košarku?

Imam dosta problema s puno stvari na svom tijelu. Naširoko je poznata stvar da profesionalni sport definitivno više nije zdrav, nego da je zdravstveno štetan jer konstantno ideš preko maksimuma. Sezone su jako duge, s velikim brojem putovanja i utakmica, i tijelo pati. Meni su leđa i Ahilove tetive najkritičniji. Još sam uvijek dovoljno mlad da ne osjećam neke velike probleme u rekreaciji i kad nisam u sezoni i nadam se da će tako i ostati, da ću nakon 40. godine biti zdrav rekreativac. Izdržim igrati isključivo uz veliku pažnju prema svom tijelu, znači što bolji san, unos što kvalitetnijih namirnica i što više treninga u smislu da nemaš pravo na slobodan dan. Jer u mojim godinama to više ne mora biti trening sa sto posto intenziteta, ali svaki dan moraš održavati svoje tijelo i dati mu što je potrebno, da se regenerira i održava, jer inače nema šanse da igraš na visokom nivou.

  • +3
Roko Leni Ukić Izvor: Cropix / Autor: Tom Dubravec / CROPIX

Tijekom igračke karijere glazba vam je bila i ostala vječna ljubav, posebno bubnjevi. Koliko ste imali vremena posvetiti joj se u tom razdoblju, je li to bilo na dnevnoj bazi?

Imao sam vremena za sviranje dok sam igrao. Generalno je život profesionalnog sportaša malo i dosadan zato što puno vremena provodiš u dvorani, a ostatak vremena, barem je kod mene bilo tako, provodio sam kod kuće. Budeš pet sati u dvorani, osam sati spavaš i imaš dva, tri sata za obaveze - obiteljske ili neke druge životne - a uvijek ti ostane pet, šest sati za hobije. Meni je hobi bubanj, tako da sam imao vremena za sviranje, čak i uvježbati i dovesti sviranje na neku solidnu razinu. Ne bih rekao da je to bilo baš na dnevnoj bazi, ali bilo je sigurno tri, četiri puta tjedno po sat vremena. Na elektroncu sam brusio muzički zanat.

Je li ljubavi prema glazbi i rocku vidljiva i kod vaše djece? Što oni slušaju, kakve su reakcije na tatin bend i muziku?

Kod djece je vidljiva ljubav prema glazbi, ne toliko u praksi. Znači, nije da su okrenuti instrumentima, ali su dobro educirani što se tiče same muzike. Po nekoj mojoj ocjeni, slušaju dobru muziku. Više imaju utjecaja iz kuće nego iz škole ili raznoraznih društava. To mi je drago zato što mislim da su danas djeca uskraćena za dobru muziku, osim ako im ne serviraš nešto ispred nosa.

Što trenutno najradije slušate? Što je na vašoj playlisti?

Moram priznati da u posljednje dvije, tri godine imam problema s nalaženjem muzike koja mi je baš dobra. Zadnje što sam ove godine recimo otkrio, a što nije neko veliko otkriće jer je bend etabliran, ali meni su došli pod radar ove godine, to je bend Black Pumas. Dosta sam ih slušao. S nestrpljenjem sam iščekivao i novi album RCCP-a. Onako, solidan mi je, čuo sam i boljih, ali sve njihovo meni je uvijek okej. Uglavnom vrtim one izvođače koje sam prije slušao pa nalazim neke nove stvari ili neke nove snimke ili pjesme koje sam manje slušao u nekim razdobljima. U posljednje vrijeme preslušavao sam albume Michaela Kiwanuke i dosta mi se svidio. Tako da nema nešto pretjerano nove glazbe koja mi je top. Isto tako sam dosta bio okrenut svom projektu koji sam radio pa sam ga intenzivno slušao, preslušao previše puta.

Odlazite li na koncerte? Koji biste izdvojili kao najdraži? Čiji nikako ne biste propustili?

Redovito idem na koncerte. Uskoro s djecom, a žena i ja idemo na koncert Maneskina u Rimu, nakon toga na Pearl Jam u Budimpeštu, bili smo na Peppersima u Barceloni, tako da stalno idemo na neki koncert. Ići ćemo na Arctic Monkeyse kad budu u Puli, to nam je neki plan i program ovog ljeta. A što mi je bilo najbolje? Oni koje sam gledao u ranim dvadesetima i tada bio impresioniran njima i do dandanas su mi ostali kao najbolji koncerti.

Rock je nekad bio mainstream, a danas ga mlađe generacije nažalost ne slušaju... Što mislite o glazbi koja prevladava na listama najslušanijih u Hrvatskoj?

Ne slušam muziku na današnjim top listama. Upoznat sam s onim što se nalazi na njima, a to su uglavnom pop stvari koje se guraju preko radija. Nisam baš ljubitelj tog zvuka. Imam problem s tom muzikom, a to je da se većina tih izvođača gura preko radija i premalo je live nastupa na kojima ih možeš doći poslušati i čuti kakvi su zapravo. Čast izuzecima, kao što je recimo Tony Cetinski i još neki izvođači, da ih sad ne nabrajam, koji imaju svoje vrhunske bendove i rade svoju live priču. Međutim, kažem, ti naši izvođači često budu radijski orijentirani, ne mogu skupiti ekipu da naprave neku turneju niti imaju publiku koja bi tu turneju ispratila pa da sve to ima smisla. U tome je problem s tom našom muzikom s top lista. Što se tiče ljestvica s Billboarda, što je nedavno bila tema, tih nekih utjecaja iz Srbije i tih nekih likova... Ne znam ni imena iz tog trapa i cajki, stvarno nisam upoznat s tim. Niti znam što je to, niti sam ikad čuo, niti želim čuti. Jednostavno kao da ne postoji. Izoliran sam od toga.

Kakvu glazbu danas slušaju vaši suigrači? Jeste li vi bili jedan od rijetkih koji sluša rock?

Kad su suigrači sa mnom, onda slušaju ono što im ja pustim. (smijeh) U tim slučajevima prilagodim se općem ukusu. Sigurno da neću pustiti Jethro Tull iz 1976. i 12 minuta sola na raznim instrumentima, nego ću pokušati naći nešto što je meni probavljivo, a što je njima drago. Jedan sam od rijetkih koji sluša rock. Ima još ljudi koji vole rock'n'roll i znaju nešto o njemu iznad razine prosječnog čovjeka, ali nema ih previše.

Što nikad ne biste mogli slušati?

Ima dosta muzike koju ne bih mogao nikad slušati. Ne volim onu rečenicu: 'Ja slušam sve.' Definitivno ne slušam sve. Dapače, slušam malo toga, dosta sam žanrovski orijentiran, tako da ima puno stvari koje ne bih mogao slušati, nikakve izvedenice, nikakve cajke. Malo slušam elektroniku, ustvari nimalo. Jednostavno me uznemirava taj neki 'lupasti' element koji se ponavlja, jedno te isto generirano na računalu bez neke prevelike inspiracije, a pod to automatski spada 70 posto današnje pop glazbe. Tako da teško nalazim nešto što me veseli čuti.

Izvor: Društvene mreže

Kad ste znali da ćete jednog dana imati svoj bend?

Nisam imao fiks-ideju da ću imati bend. To je više bio plod, 'ajmo reći, slučajnosti i dobre ekipe u pravom trenutku na pravom mjestu, pjesama po mom ukusu u kojima sam se vidio i želio ih raditi.

Tko je bolji bubnjar, vi ili tata?

Da se razumijemo, moj otac je najbolji bubnjar za Daleku obalu na planetu. Ne postoji nijedan bubnjar koji može biti bolji bubnjar za Daleku obalu od njega. Što se tiče nekih drugih stvari, o tome se može debatirati. Naravno da neke stvari meni više leže, a neke će više ležati njemu. U krajnjoj liniji to nije ni bitno jer je on bendovski bubnjar koji isključivo svira svoje stvari, svoje aranžmane. Nikad nije bio session, studijski bubnjar koji je išao od izvođača do izvođača i na taj način gradio karijeru i zarađivao za život, nego je radio i živio od svog benda. Kažem, on je za taj bend najbolji bubnjar i tu svaka usporedba s bilo kim, ne samo sa mnom, staje.