Predzadnji 'Masterchef' - napet kao Hitchcock!

Mislila sam sa zadnjim osvrtom na ‘Masterchef’ pričekati do finala i današnju kritiku posvetiti nečemu drugome. Primjerice, Dijani Čuljak u trećem 'Dnevniku' HTV-a i tome kako je zajedno s glasnogovornikom MUP-a skoro ismijala predstavnika udruge Iskorak kada je ustvrdio da se deset tisuća ljudi na Rivi u Splitu nije moglo okupiti onako, slučajno. I kako je isto tako bahato izjavila da je to 'prvi put da u medije izlazi teza da je taj skup bio unaprijed organiziran', potpuno zanemarujući da o tome svi živi, osim HTV-a, pišu i govore još od subote. No iako su prava manjina i mržnja dijela građana prema manjinama zacijelo važnija tema od jednog kulinarskog talent-šoua, ipak sam se predomislila. Prvo, zato što ne želim dati još važnosti Dijani Čuljak, koja ionako živi u svojem lažnome svijetu u kojemu ništa što nije objavljeno na HTV-u – nije objavljeno. Drugo, zato što mi je, važnosti problema usprkos, u zadnjih tjedan dana zbilja već dosta svih priča o drvlju, kamenju, mržnji i užasu. Treće, televizijski gledano, sinoćnja je epizoda 'Masterchefa' doista bila fantastična. Iako je na moju, i ne samo na moju veliku žalost, ispao simpatični Robert Žmire.

Prije svega, bilo je – barem meni – silno napeto. Kao što većina nas koji kuhamo samo u kućnoj radinosti zna, pečenje kolača nije kao kuhanje. Nema tu cile-mile, pa si malo kreativan, pa ćeš malo dodati majčine dušice, pa malo tatine rakijice i sve te umjetnosti do nebesa. Kad pečeš kolače, bilo bi ti bolje da si nabaviš šestar, kutomjer, milimetarski papir, vagu za točno mjerenje i dva laboranta koji će ti sve mjeriti u epruvetama jer kolačarenje nije umjetnost, nego egzaktna znanost i, ako negdje nekako zahiriš, gotov si k'o pregovori s Europskom unijom. A masteršefovci su nam jučer takvu muku & nauku pokazali na jednom od kompliciranijih, ma koliko slasnih primjeraka torte od sedam slojeva. Dok su kandidati pokušavali smandrljati sve one gelove od jagoda, glazure od rajskog nektara i ukrase od vilinske kose, meni je bilo k'o da gledam 'Prozor u dvorište'. Izgrizla sam nokte do ramena. I, dakako, došla na ideju da i sama napravim istu tortu, zbog čega će mi vjerojatno majka i druge iskusnije pripadnice kulinarske rodbine sutra završiti u bolnici od smijeha.

Drugo, žiri je, zajedno s genijalnom gostujućom slastičarkom Petrom Jelenić, pokazao prilično ljudsku razinu razumijevanja prema kandidatima i nije im previše zamjerio manje ili veće pogreške, nego samo davao iskrene i, u slučaju MasterSlastičarke, korisne primjedbe. Još su na kraju i veoma dirljivo Robertu odali priznanje zbog hrabre borbe protiv torte, koja ga je, svom trudu usprkos, ipak uspjela poklopiti onim najgornjim slojem - vlastitom zahtjevnošću.

Treće, kraj s Robertovim odlaskom doista je bio dirljiv. Ne samo zato što su se on, druga dva kandidata i dobar dio gledateljstva rasplakali, nego zato što je ta emocija, prvi put otkad je reality i talent šouova u Hrvata – djelovala iskreno. Dosad su mi se uvijek grozomorno gadila naricanja za odlazećim kandidatima u raznoraznim bigbraderovima i farmama, gdje se suze lilo za istim ljudima koje se do jučer blatilo pred kamerama i iza njih, a kandidati koji su po mjesec-dva provodili razvaljujući guzicom kaučeve po izlasku bi kenjali kvake o 'teškom životu u kući/na farmi' k'o da su, u najmanju ruku, izašli iz konclogora. U 'Masterchefu' nije bilo takvih licemjernih gluposti, ili barem mi za njih ne znamo, jer šou nije koncipiran tako da potencira odnose među kandidatima. Pa je njihovo srdačno i ganutljivo pozdravljanje izgledalo kao nešto barem donekle iskreno. A što se pak Robertovih izjava nakon ispadanja tiče, na njih je imao potpuno pravo jer je čovjek nekoliko mjeseci briljirao, mnogo toga naučio i definitivno na neki način napredovao te sve u svemu nije bio nimalo nalik onim drekzibnerima iz drugih realityja.

Četvrto, ruku na srce, sva su tri kandidata iz sinoćnje emisije zaslužila pobjedu. I zato neću više komentirati finale. Ionako je ono jučer bilo dovoljno da prvu

sezonu hrvatskoga 'Masterchefa' proglasim superuspješnom. Imam samo jedan prigovor, a taj ne ide sami serijal, nego Novu TV. Genijalna mi je fora kako se sve žive domaće televizije, kad god im se prigovori da kvalitetne sadržaje emitiraju u lošim terminima, pravdaju da je to zato što u udarnim terminima moraju emitirati domaće emisije. U kontekstu takvih izgovora moram otvoreno reći da je emitiranje najbolje emisije u programu Nove TV kasnije nego što se - u najudarnijem terminu - emitiraju one debilne turske sapunice (koje bi penzići ionako gledali u bilo koje doba) – čisti promašaj. Zato se nadam da će 'Masterchef' u sljedećoj inkarnaciji dobiti najudarniji među svim udarnim terminima, kako to takvoj emisiji i pristoji. Jer kad imaš takvu emisiju u domaćoj proizvodnji - pa makar i licencnoj - njezino je guranje u termin nakon onih debilana nešto što zbilja ne možeš više pravdati nikakvim zakonima, zahtjevima i prohtjevima. Dakle, novajlije - probudite se malo do sljedeće godine.