Nedjelja navečer na HTV-u u novije je vrijeme rezervirana za obiteljske humoristične serije, one koje njihovi tvorci, kako sami kažu, pišu za sve - i mlade i stare, i zahtjevne i nezahtjevne gledatelje. Takva vrsta komedijice omiljena je domaćim scenaristima i producentima jer ne stoji mnogo i po definiciji cilja na široku publiku, ali je u zadnjih nekoliko godina najčešće završavala u prilično primitivnim pokušajima duhovitosti te šprancama u kojima se glavna smješnoća sastojala u tome što glumci govore različitim, naizgled međusobno nepomirljivim dijalektima.

'Odmori se, zaslužio si' oduvijek je bila iznimka tom tužnom pravilu. Iako i sama laganini, prilično srednjostrujaška i tipična, uspijevala je uvijek biti dopadljiva pa je ni najzagriženiji kritičari nikada nisu trpali u isti koš s otpadom zbog čijega nam je svrstavanja u rubriku 'humor' svima bilo neugodno. Dražesni mrgud Marko Kosmički, njegova ponekad pretjerano tolerantna supruga Ruža i niškoristi odrasla djeca svima su nam, naime, vrlo dobro poznati. Ako ih već ne susrećemo pod vlastitim krovom, svi znamo barem jednu takvu obitelj, a bratsko-sestrinski tandem Snježane i Gorana Tribusona uvijek ih je opisivao prilično uvjerljivo. Njihove huncutarije nisu komičarski hard core niti pomicanje granica žanra, nego običan vic o Bobiju i Rudiju, ali riječ je o onim vicevima o Bobiju i Rudiju kojima ćemo se nasmijati čak i ako smo inače ljubitelji superkompliciranog postmodernističkog humora za probrane oči i uši. Glazbenim rječnikom rečeno, 'Odmori se, zaslužio si' nije simfonija, nego zabavnoglazbeni hit s ljetnog festivala, ali nikako i nikada idiotski, kuruzni i blesav, nego onaj simpatičan, koji lako ulazi u uho i kojega se poslije sjećamo s nostalgijom.

Zbog svega toga potpuno je neshvatljivo što je HTV tako dugo čekao s petom sezonom ove serije, u međuvremenu nas hraneći raznoraznim glupostima koje ne bi prošle pod humor ni da se čovjek dobro napuši bunike (a o onome što je za mnogo veće pare snimano kao 'ozbiljan' sadržaj bolje da i ne govorim). Neću ni pokušati nagađati koji je bio razlog tako dugoj pauzi, ali, evo, od prošle su nedjelje Kosmički opet na malim ekranima.

Sudeći po prve dvije epizode, u kući Kosmičkih nije se mnogo promijenilo. Ivo Gregurević i dalje djeluje kao da je u liku od života umornog Marka Kosmičkog pronašao sebe, Vera Zima kao njegova supruga Ruža i dalje je utjelovljenje dobre tete iz susjedstva, a neradnička bulumenta neurotika koje je to dvoje donijelo na svijet te pokušalo odgojiti kao vrijedne članove društva - i dalje se u to ne uspijeva razviti. Situacije i replike i dalje su im dovoljno uvjerljive da bi bile smiješne, rijetko tko u seriji djeluje kao da svoj tekst čita s blesimetra (što je za domaću seriju, nažalost, jedan od svemirskih dometa), a iako epizode povremeno više djeluju kao zbirke skečeva nego kao priče, neka zajednička nit ipak postoji. Jedino zamjetna i tužna promjena odsustvo je dvoje prerano preminulih glumaca koji su svojim nastupima obilježili tu seriju - Predraga Vušovića Pređe kao Dide te Ante Čede Martinića kao susjeda Bajsa. Prvi je zamijenjen novim likom - Didinim rođakom iz Bosne kojega glumi Enis Bešlagić, a mesara Bajsa od ove sezone glumi Siniša Popović.

Što se svega ostalog tiče - čini se da autori serije nisu mnogo prčkali po provjerenoj i uspješnoj formuli, i to je dobro. Čak su i nedavno emitirane reprize ove serije, naime, bile prilično gledane i omiljene, pa vjerujem da su obožavatelji novu sezonu dočekali s radošću. Prve dvije epizode sigurno ih nisu razočarale.