Vesna Pusić und Jaranen jučer su dakle Čačiću izveli manevar u stilu Kosor-Sanader, koji, kako stvari stoje, sada već pomalo postaje politička klasika u Rvackoj. Karizmatici postanu kažnjenici, kažnjeni karizmatici počnu nešto mutiti s prijateljima ispod žita i iza leđa drugim stranačkim vođama pa na kraju dobivaju fus u guz iz stranke. Teško da bi se to moglo nazvati nevjerojatnim iznenađenjem, šokom i nevjericom. No s druge strane, ipak je to vijest. Treba građanima javiti da i moćnici plaču, kad već ne plaćaju.

Normalno je dakle da su sve televizijske kuće u domaji, posebice one s nacionalnom koncesijom, u svojim središnjim informativnim emisijama Čačićevo izbacivanje iz HNS-a postavile na mjesto najvažnije, prve vijesti. Ono na što se međutim nikako ne uspijevam naviknuti - iako sličan trend traje već sigurnih pet, ako ne i više godina - jest to što su se baš svi (i HRT-ovci i Nova i RTL) baš morali javiti s mjesta događaja, odnosno s pločnika pred sjedištem HNS-a u Ulici kneza Mislava u Zagrebu.

Okej, u slučaju Mislava Bage još i kužim. Morao je ipak pokazati da ima totalno če-če šal, a i već mu je prešlo u naviku da ne može razgovarati s kolegama iz Dnevnika ako ne stoji pred nekom zgradom ili pred videozidom. No zašto su i svi ostali preuzeli tu foru? Što misle - da će, budu li kampirali pred sjedištem HNS-a, u jednom trenutku dojuriti Čačić und njegovi Jaranen i podić' kuku i motiku? Kamerom će uhvatiti Čačićeve saveznike kako uplakani izlaze sa sjednice i pod šmrklje im gurnuti mikrofon? Kako li su uopće svi stali na taj neveliki pločnik? I kada su se već tamo utaborili, zašto nisu našli kojeg sugovornika iz stranke da kaže dvije-tri i opravda njihov boravak na zagrebačkoj južini?

Znam, znam, mnogi bi mi televizionari rekli da se tako postiže dinamika u izvješćivanju i slične turbovažne informativne stilske figure. Čak je i Wolf Blitzer ni s čime izazvan stajao pred Bijelom kućom dok je trajao Zaljevski rat, pa što ne bi i oni pred svakom zgradom koja uz haustorska vrata ponosno nosi ploču kakve stranačke, državne ili sudske ustanove. Uvjerena sam međutim da bismo svi mi, blesavi gledatelji koje takvim kaskaderskim trikovima namjeravaju zavarati i stvoriti nam dojam da nešto supervažno i pametno rade s mikrofonima pred zgradama - radije pogledali i poslušali kakav pametan prilog, 'historijski' pregled Čačićeve karijere u HNS-u, malo dublji uvid u razloge zbog kojih je pao u nemilost, a možda i pokojeg gosta u studiju (ajde, dobro, može i na cesti pred središnjicom). Takav bi nam trend u televizijskom informiranju bio mnogo korisniji, pa nek' đavo nosi i dinamiku i šarene mikrofone i Bagin novi šal.