Vrijeme je da netko stane na kraj trendu da se od voditelja i predstavljača nagrada na Porinu i sličnim priredbama - očekuje da budu stand-up komičari. Većina ih nije duhovita, dosjetke im stoje k'o piletu sise i gledateljima je redovito neugodno zbog njihovih loših šala. Osim toga, Porin postoji zbog glazbe i takvi ga fušerski momenti samo kvare
Devetnaesta dodjela Porina, baš kao i mnoge (ne sve) prije nje prošla je uglavnom dobro. Bare je pokupio hrpu nagrada, baš kako su se poklonici rock glazbe i nadali, HTV je uspio na vrlo pristojan i kvalitetan način promovirati finaliste emisije 'Do posljednjeg zbora', nastupi glazbenika bili su vrlo ugodni oku i uhu, a svoj je posao korektno odradila i glavna voditeljica, Daniela Trbović. Na prvi se pogled sve činilo sasvim pristojno.
No onda je počela dodjela nagrada i sve je otišlo u vražju mater. Već prvi voditeljski par - Antonija Blaće i neki lik (nemam pojma kako se zove) - pokušao je u tobože šaljiv dijalog uklopiti naslove svih pjesama koje su bile nominirane za hit godine, a rezultat je bio takav da je pola moždano živahnog pučanstva Republike Hrvatske pobjeglo u atomska skloništa. I, da stvar bude depresivnija, Antonija i The Lik nisu bili ni približno najgori. Kako je večer odmicala, stvari su postajale sve teže podnošljive pa sam se na kraju uhvatila da bježim od ekrana već pri zadnjim taktovima svake na pozornici izvedene pjesme. Bilo mi je neugodno u ime baš svakog prezentera. I bilo mi ih je pomalo žao.
Taj trend da se od ljudi koji predstavljaju nagrade na priredbama poput dodjele Porina očekuje da budu duhoviti - u Hrvatskoj je relativno nov. Nema neku duboku ukorijenjenu tradiciju i izdašno plaćenu praksu, kao što je to slučaj u raznim Amerikama i Engleskama, gdje o svakoj dodjeli Oscara ili Emmyja tristo pedeset scenarista godinu dana smišlja dosjetke koje će dodjeljivači nagrada čitati s blesimetra. Čak i u takvim slučajevima rezultati ponekad ispadnu jezivi, kao što smo imali prilike gledati na zadnje dvije dodjele Oscara, no naše domaće organizatore nagradnih priredbi to nimalo ne plaši. Oni od sirotih radijskih voditelja, stidljivih kantautora i inih bića koja nisu profesionalni komičari uporno očekuju turbovrckave najave i genijalan vicmaherski tajming zbog kojega će dodjela djelovati svježe, zabavno i pametno. I to im uvijek, bez iznimke, propadne. Nijednom im još nije uspjelo. Teško je zato shvatiti zašto i dalje inzistiraju na tome. Da se moram kladiti, uložila bih stotinjak kuna na to da pate od neutemeljenih iluzija o vlastitoj kreativnosti, ali radije neću trošiti novac.
Zamolit ću ih samo da prestanu s time. Od voditeljskih legendi s ovih prostora nitko nikada nije očekivao da budu duhoviti. Bilo je dovoljno da nauče svoj tekst, izgovore ga sa smiješkom i malo šarma, da srdačno očijukaju s publikom i elegantno se naklone kada iz gledališta netko dovikne: 'Helga, mi te volimo!' A usiljene duhovitosti i idiotske šale o rasvjetljivanju crnaca preskupom strujom samo sramote inače sasvim simpatičnu voditeljsku ekipu i kvare sasvim solidnu dodjelu nagrada.
