Edwards kaže da je prepoznatljiva silueta haljina s visokim strukom itekako ukorijenjena u stvarnoj modi s početka 19. stoljeća, i to zahvaljujući carici stila tog vremena, Joséphine Bonaparte.

Ono što je puno slobodnije su boje, ukrasi i materijali. 'Bridgerton' ‘pojačava’ pastelne tonove, sjaj i detalje kako bi ekran izgledao glamuroznije nego što je bila svakodnevica stvarnih pripadnica britanske elite.

Slično vrijedi i za muškarce: krojevi kaputa i frakova inspirirani su povijesnim krojevima, ali se dizajneri igraju s modernijim tkaninama i čak detaljima poput pojaseva koji bi u to doba bili potpuno nezamislivi.

Puno više sjaja i slobode ​

Kad su kosa i make-up u pitanju, serija se, prema Edwards, kreće između ‘klasičnih’ regentskih frizura i čistog 21. stoljeća. U stvarnosti žene nisu izlazile iz kuće s razbarušenom, poluraspuštenom kosom kakvu često viđamo kod Daphne, Kate ili Penelope, a lice se nije oblikovalo konturiranjem i highlighterom kakav je danas standard na TikToku. Ukrasi za kosu, tiare i nakit donekle odražavaju estetiku epohe, ali opet uz puno više sjaja i slobode nego što je bila društveno prihvatljiva.

Puno više protokola, manje spektakla ​

Setovi, raskošne plesne dvorane i ulice Londona iz 'Bridgertona' prolaze puno strožu povijesnu provjeru. Povjesničarka ističe da je arhitektura, raspored prostorija i vizualni dojam ‘sezone’ u Londonu prilično blizu stvarnosti, osobito kad je riječ o scenama predstavljanja debitantica i gužvi na balovima. Ono gdje se fikcija ipak razigra su golemi cvjetni aranžmani, gotovo bajkovito osvjetljenje i dojam da se svaka večer pretvara u modnu reviju – u pravom životu bilo je puno više protokola, manje spektakla.

Što se samog društvenog života tiče, 'Bridgerton' više pogađa atmosferu nego sve konkretne detalje. Postojala je jasna ‘sezona’ tijekom koje su mlade žene izlazile u društvo, tražile muževe i bile pod strogim nadzorom pratnji, što serija vjerno prikazuje kroz stalnu brigu oko reputacije i skandala. Flert na plesovima, ograničeni susreti nasamo i dvostruki standardi za muškarce i žene također imaju čvrsto povijesno uporište, iako je romantika u seriji znatno naglašenija.

Novine i kolumne posvećene tračevima

Jedan od najzanimljivijih elemenata, Lady Whistledown i njezine skandalozne tiskovine, također ima temelje u stvarnosti. U regentskom razdoblju doista su postojale novine i kolumne posvećene tračevima, a razvoj parnog tiska omogućio je da se glasine šire brže nego ikad prije. No, kako Edwards objašnjava, pravi bi kolumnisti izbjegavali izravno imenovati aktere skandala – koristili bi inicijale, nadimke ili aluzije kako bi zaobišli tadašnje zakone o kleveti, dok Lady Whistledown svoje mete često proziva bez dlake na jeziku.

Kada se povuče crta, zaključak je vrlo jednostavan: 'Bridgerton' ni ne pokušava biti povijesni dokument, nego svjesno bira ‘što je bilo kad bi’ verziju regentskog Londona. Moda, frizure i scenografija kombiniraju prepoznatljive elemente epohe i suvremeni pop senzibilitet, dok društvena pravila i tračevi ostaju dovoljno blizu stvarnosti da priča djeluje uvjerljivo. Ako tražite strogu lekciju iz povijesti, morat ćete potražiti neki dokumentarac, ali ako želite raskošnu, romantičnu fantaziju labavo naslonjenu na regentsku Englesku – ‘Bridgerton’ je upravo to.