U razgovoru za tportal Jan Kerekeš otvoreno govori o tome zašto su se prijavili na Doru, što žele pokazati publici koja možda nije navikla na groove metal i zašto vjeruju da će to biti presudno pojavljivanje. Dora im je prilika da metal iz 'podzemlja' nakratko dođe u centar, da ga se čuje i vidi u punom sjaju zbog energične i pozitivne pjesme bez kompromisa, a najavljuju vatren i emotivno nabijen nastup.

A ako je išta sigurno, to je da Cold Snap na Doru ne dolazi tiho, već napraviti buku s razlogom.

Kako ste emocionalno skupili snage nakon gubitka Ninoslava i što vas je inspiriralo da napišete 'Mucho Macho' upravo u njegovu čast?

Na kraju svog života Ninoslav je bio nevjerojatna podrška bendu, više nego što smo to mi mogli njemu biti. Njegov karakter i pozitiva potaknuli su na taj potez, onaj koji sad svi znamo kao 'Mucho Macho'. To je bio on – najsnažnija osoba od svih koje poznajemo, pozitivna i vesela čak kad mu je bilo najteže.

Što 'Mucho Macho' simbolizira za vas osobno u kontekstu pronalaska samopouzdanja nakon takvog gubitka?

Shvatili smo da snagu i samopouzdanje moraš željeti, prigrliti i uzeti. Odlučili smo dići glavu i hrabro zakoračiti naprijed, kamo dosad nismo zakoračili. Možda o tome najbolje govori simbol ruke bez jednog prsta jer smo ga vratili i on će se puno pojavljivati na nastupima na Dori, na majicama i u spotovima. Taj smo simbol koristili na omotnici albuma 'Perfection' iz 2010. godine. Tada je za nas simbolizirao lažnu savršenost, koju nekad pokušavamo prikazati drugima, ili, drugim riječima, da je u redu biti nesavršen. Vratili smo ga jer sada za nas ima novu i dublju poruku: nastavljamo hrabro dalje iako nam nešto jako nedostaje, kao prst na ruci.

'Itekako smo spremni za Doru'

Kako to da ste se prijavili na Doru i što očekujete od nastupa pred publikom koja možda nije navikla na groove metal?

Nastupili smo na najvećem metal festivalu na svijetu, bili smo tri tjedna na prvom mjestu na MTV-ju Adria sa spotom za pjesmu 'Bongo Bong', dobili nagradu za najbolji debitantski bend u Hrvatskoj. To su trenuci u kojima je Cold Snap zasjao. Dora je pokušaj da vratimo takve trenutke i uživamo u njima s publikom. Sama činjenica da smo prošli u polufinale za nas je ogromna stvar. I usudili bismo se reći da Cold Snap prvi put donosi na Doru najžešći zvuk do sada. Za nas je taj cilj već postignut. Hrvatska metal glazba postoji i ima je, ali 'živi u podzemlju'. Ovo je pokušaj da je predstavimo i zainteresiramo širu publiku.

Najavljujete vatren i energičan nastup - što će on uključivati, ako se smije znati: vizualne efekte, koreografiju ili...?

Cold Snap je live band i svi koji su ikad bili na našem nastupu znaju to, tako da je upravo to naš najveći adut. Glumac sam, ali na nastupima Cold Snapa ne glumim, već postajem predvodnik sinergije energije i emocija koje pršte iz nas. Živimo za tih nekoliko minuta na pozornici i to je nešto što se ne može 'fejkati'. Zbog toga smo i dobili najviše fanova. S više od 20 godina iskustva itekako smo spremni za Doru. Ne želimo previše otkrivati, ali zasad možemo reći da će biti vatreno.

Koliku po vama Dora ima ulogu u promociji domaće glazbe?

Mislimo da ima veliku ulogu, a zanimljivo je i to koliko publike iz inozemstva prati Doru. Ima ogromnu pažnju i već sad su, a tek su objavljene pjesme i spotovi, eksplodirali online komentari i rasprave. To je ogroman PR za nas i za sve koji su na Dori. Za nas je zadnji takav trenutak u medijima bio kad je na MTV-ju Adria briljirao spot za pjesmu 'Bongo Bong' davne 2010. godine.

'Često u spotovima obrađujemo neki problem u društvu'

Kako se nosite s pritiskom i očekivanjima vezanim uz natjecanje na Dori?

Cold Snap nema tremu. Kao što smo rekli, na pozornici smo doma. Ulažemo puno truda u to da sve bude kako treba, ali kad dođe trenutak nastupa, očekujte 110 posto od Cold Snapa. Znamo da će se svi izvođači potruditi oko svojih nastupa i znamo da će biti povišena temperatura u dvorani, no prije svega svi ćemo biti tamo jer to želimo i vjerujemo u našu glazbu. Sigurni smo samo da nećemo nikoga razočarati.

Što je, prema vašem mišljenju, presudno za uspjeh na tom natjecanju?

Pjesma je važna, videospot je odličan za promociju, ali najvažniji je nastup sa svim svojim elementima: treba dobro otpjevati pjesmu, napraviti show, biti inovativan, povezati efekte u smislenu cjelinu da budu jedno, a uz sve to potrebna je emocija. Treba zahvatiti i zadovoljiti široku publiku, svih dobnih skupina. Pjesma 'Mucho Macho' je energična i žestoka, bez kompromisa što se tiče zvuka Cold Snapa, ali tematika i sam ton su pozitivni. Jako smo pazili da ne plasiramo nešto sporo, depresivno ili previše tužno jer mislimo da Dora, a i Eurosong, trebaju nešto što svi mogu pjevati, što im popravlja raspoloženje, i tako svaki dan.

Spot je brzo dostigao 90.000 pregleda s pozitivnim reakcijama – što mislite da ga čini tako privlačnim široj publici? Gdje uopće crpite ideje za njih?

Drugačiji je, otkačen i potpuno atipičan za metal bend. Sama činjenica da je 'Mucho Macho' pjesma koja će biti dio Dore dovoljna je da privuče veći broj ljudi, ali i ranije smo imali spotove koji su imali slične reakcije, poput npr. 'Bongo Bong' i 'Snap'. 'Mucho Macho' sigurno je jedna od veselijih pjesama na ovogodišnjoj Dori, a pjevaju je i metalci i rokeri, zapravo svi, pa čak i djeca. Žive boje i šareni kadrovi spretnih glumaca i članova benda u nespretnim situacijama sigurno su učinili spot simpatičnim. Nama oni predstavljaju priliku da ispričamo priču kao proširenu verziju teksta pjesme, a glavnina inspiracije dolazi od stvari i događaja koji nas okružuju. Često u spotu obrađujemo neki problem u društvu na koji želimo skrenuti pozornost. Ovdje je to problem toga što se svi zatvaramo u sebe, bojimo se napraviti nešto drugačije, prilagođavamo se ovom ludom svijetu, umjesto da se nekad svijet prilagodi nama.

'Naši ljudi zbilja moraju proširiti glazbene vidike'

U spotu se pojavljuje i vaša preslatka kćerkica. Kako je ona doživjela to? Kako gleda na tatu umjetnika?

Da, u spotu je jednu od uloga odigrala i moja kćerka Una, koja je tad imala četiri godine, a pojavila se kao vizažistica koja se brine da bend dobro izgleda na snimanju. Moram je pohvaliti jer je sve odradila jako profesionalno, uz puno veselja i smijeha – slušala je sve naše upute, odlično se snašla i vrlo lako bi mogla poći tatinim stopama. Uni je to bilo jako uzbudljivo i zabavno, tako da još i danas zna pričati o tom snimanju, a prošlo je skoro pet mjeseci. Osim toga, jako voli to što radim i nevjerojatna mi je podrška. Doslovno ne prođe dan da mi ne kaže: 'Tata, lijepo pjevaj' ili 'Tata, sretno na predstavi i brzo dođi'. Siguran sam da je i ona jedan od razloga zbog kojih radim sve ovo.

Vratimo se na glazbu. Cold Snap postoji od 2003., a zvučite svjetski u svakom smislu (glazbenom i produkcijskom). Kako objašnjavate to da hrvatski metal rijetko dobiva medijsku pažnju?

Hvala na komplimentu, ali iskreno – preko dvadeset godina pitamo se isto to pitanje i nismo uspjeli dokučiti zašto se metal glazba kod nas uporno izostavlja iz većine medija, a smatramo da je to potpuno pogrešno. Publike za tu vrstu glazbe ima, a bilo bi je još više da se ljudi upoznaju s njom i zato nam je jako drago da je naš kolega Marko (Baby Lasagna) ostvario uspjeh na Dori 2024. i pridonio tome da se malo žešći tonovi više pojavljuju u medijskom prostoru. Metal se dandanas kod nas smatra underground glazbom dok na europskoj sceni nikad nije bio jači, a turneje metal bendova konstantno pune dvorane, arene i stadione. Naši ljudi zbilja moraju proširiti glazbene vidike i dati šansu rock i metal glazbi jer će se sigurno ugodno iznenaditi kada shvate koliki spektar emocija ona nosi.

Kakva je klupska metal scena kod nas u Hrvatskoj?

Zvučat ću kao naši stari, u stilu – prije dvadeset godina bilo je bolje. Bilo je više klubova, više bendova i više publike, a razloga za to ima mnogo i otišli bismo preširoko u filozofiju da krenemo u tom smjeru. Odlično mi je vidjeti da ima entuzijastičnih mladih bendova koji su kvalitetni, trude se i razumiju kako funkcionira marketing – da nabrojim neke, a padaju mi na pamet Greynoise i Nikola’s Cage. Uvijek nam je drago svirati i popričati sa starijim kolegama koji su dugo na sceni i još uvijek nisu odustali od sviranja, kao što su Infernal Tenebre, E.N.D.-a, Keopsa, Manntre i sl. Ono što mi nije drago je da se ogroman broj jako kvalitetnih bendova ugasio i to je zabrinjavajuće jer ljudi izgube volju nakon što shvate da je od metala nemoguće živjeti kod nas ili ne mogu prijeći preko nekih razmirica među članovima u bendu. Moraš imati debele živce i volju da se nosiš s konstantnim odbijanjima većih festivala, a oni imaju mogućnost promijeniti nešto na sceni i približiti žešću glazbu širem krugu ljudi. Zato mi je drago da postoje agencije poput Hangtime Agencyja i LAA-a, koje se trude dovesti veći broj metal bendova u Hrvatsku. Metal scena postoji, ali je nažalost koncentrirana gotovo isključivo u Zagrebu, uz iznimke poput Pule i Rijeke, koji se i dalje trude da koncertna ponuda uključuje i taj žanr. Klubova je nažalost sve manje, ali zato su uvijek tu Močvara, Vintage ili Boogaloo, gdje se još uvijek praši dobar metal.

Što vas najviše motivira za europsku turneju u Njemačkoj i Francuskoj tik prije Dore?

Cold Snap je uvijek bio bend koji živi za koncerte i najbolje funkcioniramo kad smo na pozornici tako da nema veće sreće za nas od saznanja da idemo na turneju. Iako smo ovu morali skratiti jer su se probe za Doru poklopile s datumima nastupa, jako se veselimo što će tour bus biti ponovo naš dom, pa makar i na samo tjedan dana. To je dobra prilika da se upoznaju novi i zanimljivi ljudi, mogućnost da s drugim bendovima podijeliš iskustva, a općenito se odlično osjećaš u ugodnom okruženju.

Kako vam se čini razlika između organizacije i atmosfere na velikim europskim festivalima na kojima ste svirali (poput Wackena) i događaja na našim prostorima? Mislite li da domaća festivalska scena posljednjih godina hvata korak s Europom po produkciji i kvaliteti koncerata ili imate dojam da sve više zaostaje?

Razlika je neusporediva, ponajprije što kod nas nema festivala te veličine, a da se ne radi o elektroničkoj glazbi. Najveća razlika koju smo osobno osjetili na festivalima je odnos prema bendovima. Gdje god smo vani svirali, pogotovo u Njemačkoj, uvijek je bio isti osjećaj. Bez obzira koliko si veliki ili mali bend, ljudi iz organizacije odnose se prema tebi uljudno i s poštovanjem, jako se pazi da se poštuje satnica i raspored sviranja i svi problemi koji iskrsnu rješavaju se u nekoliko minuta, a kod nas sve navedeno često nije slučaj. Meni je najviše žao što kod nas osim InMusica nema većih festivala koji se bave rockom i metalom, a vani ih ima svih veličina na svakom koraku. Zato još više cijenim manje, nezavisne festivale poput RockLivea, Viva la Pole, Vlajternative i drugih, koji se trude da imamo barem nekakvu ponudu alternativne glazbe i kod nas.

Obitelj na prvom mjestu

S kojim ste se od velikih bendova s kojima ste nastupali najviše privatno zbližili? Je li vam neki frontmen, unatoč statusu zvijezde, ostao u najboljem sjećanju kao najpristupačniji i najlakši za razgovor?

Imali smo i dobrih i loših iskustva na turnejama, ali većinom su ljudi iz bendova pristupačni i otvoreni za razgovor. Naša prva turneja s američkim bendom Pro-Pain ostala nam je u odličnom sjećanju jer od prvog kontakta s bendom shvatili smo da se sa svima može normalno razgovarati i da su uglavnom ležerni i opušteni, kao njihov frontmen Gary. Od većih bendova s kojima smo bili na turneji u dobrom su nam sjećanju ostali i Dead by April i Jinjer, iako smo s njima odsvirali samo nekoliko koncerata. Ali pjevač benda Disturbed nije bio raspoložen ni potpisati svoj SD, iako smo im svirali kao predgrupa. To je bilo na početku naše karijere i to mi je bio trenutak u kojem sam znao da nikad neću biti takav prema svojoj publici.

Kako uspijevate istovremeno gurati kvalitetne projekte na više frontova? I postoji li emotivna poveznica između osjećaja na sceni dok igrate predstavu i trenutka u kojem pjevate pred publikom?

Istovremeno uspijevam glumiti u kazalištu, snimati filmove, serije, graditi kulturni centar, voditi kazalište i pjevati u bendu isključivo zato što imam podršku obitelji. Na prvom mjestu supruge i kćeri, a nakon toga i roditelja, sestre i prijatelja. Bez njih to ne bi bilo moguće jer za sve to treba puno energije i vremena. Vremena koje se nikad neće moći vratiti i ja to jako dobro znam. Zahvalan sam svima koji su uz mene i vjeruju u mene. Emotivna poveznica između osjećaja kad igram predstavu ili pjevam na koncertu je ta da su ovdje neki ljudi koji su me došli slušati, koji isto na neki način vjeruju u mene i samim time daju mi potvrdu da sve što radim nije uzalud. To je stvarno predivan osjećaj i trudit ću se da traje što duže.