Nakon dvadeset i tri godine postojanja, Jinxi i dalje pale i žare pozornicama s većim elanom od nekih novijih bandova. Energija koju prenose na svojim koncertima zarazna je za starije obožavatelje, a osvaja i neke nove. Jinxi imaju koncert u Zagrebu, u Tvornici, 5. svibnja. Tim povodom razgovarali smo s njihovom pjevačicom, akademskom slikaricom i uvijek zanimljivom sugovornicom Jadrankom Ivaniš Yayom
Osim predstavljanja novog albuma koji će biti objavljen nakon sedam godina diskografske stanke, Jadranka Ivaniš Yaya osvrnula se na dva desetljeća dugu karijeru, trenutnu situaciju u kulturi i umjetnosti, a dotaknula se i majčinstva, odnosno kćeri Lucije.
Uskoro izlazi vaš novi album 'Pogrebi & pomiriši', prvi nakon sedam godina. Što je razlog toj dužoj pauzi između albuma?
Nismo primijetili uopće koliko je godina prošlo. Svirali smo, Coco je napravio jedan mjuzikl u međuvremenu i tako, svatko pomalo radi i nešto drugo pa vrijeme brže prođe.
Album ste najavili pjesmom 'Jesmo li dobro?' Je li to komentar stanja u kojem se na neki način danas kao društvo nalazimo? I mislite li da je prekasno i da je počeo kraj?
Kaj ja znam. Probali smo prvo s 'Na čemu si ti?' pa kad je situacija postala još gora, stigli smo na 'Jesmo li dobro?' Šalim se, ali u neku ruku da, stalno se čini da će svemu doći kraj, ali to je medijska histerija. Naprosto smo preinformirani i bombardirani pa neki koriste metode zastrašivanja kako bi se bolje istaknuli. Jest da svijetom vladaju najveći idioti, ali to nas ne treba zabrinjavati. Pogotovo nas na ovim područjima. Mi smo mali i nebitni. Nekad je to prednost. Veliki dečki će se preseliti u svemir. Možda među njima bude i neki naš susjed koji je sad mala beba. Volim tako razmišljati i pazim da ne čitam portale.
vezane vijesti
Jesu li rock bendovi izgubili oštrinu i status glasnogovornika generacije nauštrb neke druge scene, recimo repera?
Često pričamo o tome kako muzika više nije bitna. Bar ne u tom smislu da može povući nešto, izazvati pokret. Muzika je danas mjesto sastanka srodnih duša koje se prepoznaju u stihovima i frekvencijama na nekom koncertu i poslije svi odu fino doma, vrate se kolotečini i dnevnoj problematici, ali im je taj tjedan uljepšan. Često ti ljudi nemaju ništa zajedničko osim muzike jer je način života u 21. stoljeću bitno promijenjen. Muzika se više ne živi u smislu da određuje tvoju životnu filozofiju, način odijevanja, stavove itd. Čini mi se da se prije muzika mogla živjeti, a danas je ona kao instant flaster protiv bolova.
Duet s Gobcem doživio je odlične reakcije publike, pogotovo nakon što je objavljen i video za pjesmu ‘Maradona’. Kako je došlo do te suradnje?
Preko telefona. Šalim se! Ma Coki i ja smo se odmah složili da je Gobac idealan za te stihove. Pogotovo je zgodno to što smo on i ja skroz na suprotnim polovima u izrazu i svemu. To je nekako idealan spoj za tu vrckastu pjesmu.
Što spremate za koncert u Tvornici, hoće li publika moći čuti cijeli novi album? Hoće li biti gostiju?
Trudimo se pripremiti cijeli album. Naravno, on će biti integriran u repertoar sa starim pjesmama. Gostiju će biti puno, sve me je strah brojati.
Imate li neki ritual prije koncerta i neke posebne zahtjeve za garderobu, čega nikad ne smije nedostajati?
Nemamo posebne zahtjeve. Mene smiruje šminkanje i malo tišine u kupaonici. To bi bio neki ritual. Maknem se na dvadesetak minuta sa strane.
Vaš prvi album ’Second Hand' jedan je od najboljih albuma devedesetih. Kako danas, s vremenskim odmakom od točno dva desetljeća, gledate na njega i u usporedbi s novim albumom? Jeste li zadovoljni s tim prvim desetljećima karijere? Biste li sada neke stvari napravili drugačije?
Često Coki zna reći da neke pjesme danas ne bi pustio na ploču, ali to ne možete znati u danom trenutku. Kad si mlad i nabrijan, sve ti je super i sviđa ti se puno toga. Općenito, lako te je zavesti! Dobra strana te zaigranosti jest i ta što su ti receptori bolji pa kad ubodeš nešto dobro, onda to bude fakat sjajno! A što si stariji, to si gori, zahtjevniji, čangrizaviji, postaneš pomalo snob. Ne možeš se lako iznenaditi i zadiviti. Zato smo se sad jako masakrirali snimajući u studiju. Ja pogotovo. Coki je mislio da sam poludjela i da nikad neću snimiti ploču, ali snimili smo super vokale. Nismo pustili sredinu da pobijedi. Je*i ga, stari smo i zeznuti. Što mislimo o ovoj ploči, znat ćemo za 10 godina. Odmak je zakon.
Kako gledate na činjenicu da se većina izvođača sada okreće objavljivanju pojedinačnih singlova nauštrb konceptu albuma? Imaju li albumi kao takvi istu snagu kao prije 10 ili 20 godina?
Nije to ništa čudno. To su zahtjevi vremena i glazbenici se prilagođavaju. Bilo kakav kvalitetan sadržaj u jednom paketu je uvijek poželjan. Album muzike s dobrom grafikom? Da. Za to će uvijek biti publike jer sladokusci nikad neće izumrijeti.
Na što ste najponosniji u dosadašnjim godinama Jinxa?
Drago mi je što možemo živjeti od toga što smo izabrali bez obzira na mnogobrojnost.
Možete li od bavljenja glazbom, slikarstvom i izradom nakita osigurati neku sigurnu mjesečnu prosječnu plaću?
Da, naravno. Naučila sam tako živjeti od mladih dana. Počela sam pjevati s nekih 18, a brzo je stigla i prva lovica od giga. Usput sam završila i likovnu akademiju. Mi živimo od honorara i naučili smo štedjeti i raspoređivati novac te planirati troškove. Kreditno smo nesposobni, što je izvrsna stvar. Često srećem ljude koji imaju financijske probleme, a imaju puno više od nas. Kad ste samostalac, morate biti čvrsto s nogama na zemlji jer plaća ne stiže svakog prvog u mjesecu. Općenito, bilo bi sjajno da svi to probaju. (smijeh)
Kako gledate na stanje u kulturi i umjetnosti danas i biste li kada bi to bilo potrebno, trbuhom za kruhom, promijenili državu, kako to mnogi danas čine?
Ma ne zanima me to previše. Zapravo, jako me baš briga za 'stanje' ili takve stvari. Kad malo bolje razmislim, dobijem laganu urtikariju kad čujem to 'stanje'. Koncentriram se na svoje mogućnosti i planiram vezano za sebe/obitelj/bend. Hrvatska je lijepa zemlja i ima sve, ali baš sve. Samo nema gospodara. Mogla bih živjeti djelomično u inozemstvu. Zašto ne? Svijet se ionako smanjio.
Što su vam donijeli majčinstvo i obiteljski život? Je li priča iz ‘Maradone’ situacija s kojom se možete poistovjetiti u svome braku?
Brak je uvijek sjajna tema. To je kao neki eksperiment. Od majčinstva odrasteš pa kad dijete malo stasa, onda opet moraš postati dijete da se ne pogubiš. Super je to. Tjeram svoje dijete da izgradi mišljenje i nauči razmišljati. Za sve živo je pitam - što ti misliš o tome, pogotovo kad se obučem ili našminkam.
Jednom ste izjavili da vas kao dijete ništa nije zanimalo, bilo vam je previše dosadno u djetinjstvu i željeli ste što prije odrasti. Kakva je situacija s Lucijom, koji su njezini afiniteti, zanimacije? Koliko vam uopće nalikuje, a što je pokupila od supruga?
Ne bih rekla da me ništa nije zanimalo, više bih rekla da mi je bilo naporno i dosadno čekati da odrastem, da mogu sama donositi odluke i poduzimati. Danas klinci toliko uče za školu da ne stignu maštati i misliti o budućnosti. Često mislim da je to i cilj sistema - osrednjost se dobro pothranjuje u sistemu. Lucija odlično svira klavir i zanima je, ajmo reći, općenito sve vezano za modu - fotografija, šminka i maska. Kreativci i klinci koji su drugačiji često budu žrtve mediokriteta. Neki predmeti su elitni i inzistira se na njima, a vještina i kreativnost su podcijenjeni pa nam tako nedostaju sati u kojima bi se klinci mogli izražavati i istraživati. Većina prosvjetnih radnika ne razumije da su djeca ljudi iz budućnosti i da metode iz 19. stoljeća naprosto nisu djelotvorne. Djelotvorne su jedino za ubijanje volje za radom. Najbolji ljudi koje sam susretala u svom obrazovanju, najbolji profesori, bili su upravo ti koji su išli kontra sistema i pronalazili vlastite metode iniciranja. Svatko bi trebao ići za tim ako ima imalo savjesti jer se zapravo nema čega bojati. To čega se boje - ne postoji.
