Možda je stvar u tome što je cijela zemlja u blago depresivnom raspoloženju i nitko nema previše snage za euforiju. Možda su posrijedi HTV-ovske mjere štednje, iako se to po junačkoj brojnosti reprezentacije koju su 'prisavci' poslali u Brazil, ne bi reklo. Možda je nekome došlo iz pribora za sjedenje do sivih stanica. Možda je riječ o pukoj slučajnosti. Ne znam, no činjenica jest da ovogodišnja HTV-ovska obrada svjetskog prvenstva u nogometu nije tako uvredljiva kao što je znala biti u nekim prijašnjim izdanjima.

Da se ne bojim simptoma nalik ratničkim flashbackovima na užase bojnog polja, predložila bih da se svi podsjetimo kakvih je sve strahota bilo u HTV-ovim studijima kada su se održavala svjetska ili europska prvenstva u nogometu, no mislim da će ipak biti bolje da svi zajedno potisnemo uspomene na simuliranje navijačke atmosfere u studiju, prezira vrijedne pokušaje humora i - avaj majko! - svojedobno gostovanje Thompsona. HTV je u svojim pokušajima da od sportskog programa napravi cirkus u Mrduši Donjoj, mučno legendaran.

Čini se, međutim, da je od sveg tog divljanja ove godine i u povodu Svjetskog prvenstva u Brazilu, ostala samo navada da više od pola sportske redakcije HTV-a ode na sindikalni izlet na daleko, prekooceansko poprište sportskog događaja, da Drago Ćosić ondje u komentatorskoj kabini doživi jednu od svojih klasičnih maničnih epizoda, da se u zagrebačkom studiju obavezno angažira neka ljepojka djevojka koja ovom prilikom, nažalost, NIJE kao Mila Horvat pa osim vizualne ugode ne pruža i ekvivalentnu voditeljsku uvježbanost, a kad smo već kod zagrebačkog studija - ostala je i navada da se zbog važnih događaja obavezno mora uposliti netko tko će studio dizajnirati tako da bi njegovo ukazivanje na televizijskom ekranu trebalo pratiti liječničko upozorenje za epileptičare.

Neke su mane, dakle, neizbježne, odnosno, očito nisu pogreška u produkciji, nego dio HTV-ovskog stila, ali 'Brazuka', za razliku od sličnih emisija koje su pratile neke bivše sportske megadogađaje, ipak nije uvreda za oko i uho. Prije svega, u njoj je gotovo uvijek riječ o sportu. Nema publike koja urliče, nema navijačkih majica i zastava, nema debelo izraubanih imitacija nogometnih celebrityja i priglupih skečeva. Nema, doduše, ni previše originalnosti u prilozima koje dislocirana ekipa šalje iz Brazila, nego se stječe dojam da je većina crtica o gradovima u kojima se odvijaju utakmice, o igračima reprezentacija koje se nadmeću toga dana i slično - zapravo prevedeni press materijali domaćina organizatora, ali to je valjda normalno. I valjda je normalno da se zbog toga mora poslati hrpa ljudi u Brazil. Ne znam.

Ono čega ima jesu - čudna mi čuda - razgovori o nogometu i prvenstvu u studiju. Bruno Izrezbarena Brada Kovačević i njegova ekipa svakoga dana u studio dovode po jednog bivšeg nogometaša i jednog poznavatelja nogometa - jučer su to bili Robert Prosinečki i Anton Samovojska - pa onda s njima divane o strategijama, statistikama, prognozama i sad bih stavila nešto na da održim ritam rečenice, ali se ne mogu sjetiti što bi to bilo. Uglavnom, ljudi razgovaraju o nogometu i iako osobno nemam baš previše pojma o tom sportu, čini mi se da većinom ne lupetaju totalne gluposti, a jučer su me, u pričama o švicarskoj i francuskoj reprezentaciji, uspjeli čak i donekle zainteresirati. Jest da su to, između ostalog, činili i razmjerno nerelevantnim napomenama o porijeklu švicarskih reprezentativaca, ali 'ajde dobro, valjda su to ona zrnca za razgovor uz kavu bez kojih bi bilo suhoparno.

U emisiji, iako je uglavnom izliječena od histerije i cirkusiranja, ima i šubi-dubi elemenata, uglavnom sadržanih u prilozima Roberta Knjaza koji govore o nogometnim marginalijama, kao što su to jučer bile frizure nogometaša, od legendarnih fudbalerki do novodobnih majkoisusova, štajeovo. Naizgled potpuno nevažna tema obrađena je na zgodan način, a iako bez ikakve sumnje nema nikakav značaj za nogomet kao takav, nije uopće promašena jer kada čovjek baci pogled na te reprezentativce, mora se zapitati zašto gotovo nitko nema normalnu frizuru i je li riječ o kakvoj samsonijadi ili čemu već. Predlažem da jedna od sljedećih tema budu slušalice koje gotovo svi nose pri ulasku u svlačionicu.

Moment razonode u emisiji osigurava i voditeljica Tina Katanić, već spomenuta ljepotica iz jednog od prethodnih odlomaka, čije je zaduženje (barem mi se tako čini na osnovu onih nekoliko odgledanih 'Brazuka') izvještavati o prognozama gledatelja i ostalim điđama koje potječu iz HTV-ove aplikacije za pametne telefone, a po kojoj nogometoljupci mogu prčkati dok ne gledaju utakmice ili nemaju s kim u birtiji raspravljati o svim smrtnim grijesima Nike Kovača te brata mu Roberta. Za razliku od svoje prethodnice Mile Horvat - koja je, sasvim zasluženo, u seksističkom svijetu sportskoga novinarstva sada avanzirala na mjesto prave novinarke i više je se, premda je i dalje lijepa, ne tretira samo kao ukras - mlađahna Tina Katanić zasad ne djeluje previše obećavajuće jer, kao što je jedan moj kolega iz drugog medija primijetio, ima ozbiljnih problema s govorom i čovjek se, dok je sluša, nerijetko prestraši da će na sljedećoj trosložnoj riječi slomiti zub.

No sve u svemu, 'Brazuka' je primjetno poboljšanje od prijašnjih HTV-ovskih nogometno-grozničavih spektakluka. Barem se to zasad tako čini. Imaju još vremena sve upropastiti. Pitanje je samo imaju li love, volje i još nešto antitalenta na zalihama.

(P.S. Znam da je 'Brazuca' naziv lopte kojom se igra prvenstvo i da ga nisu smislili HTV-ovci. Zato im taj naziv u članku nije ni spočitnut. No ime je i dalje blesavo i zbog toga stoji u naslovu, kao suprotnost emisiji koja nekim čudom ove godine - nije glupa.)