Godinama je prati reputacija žene koja je nadahnula Mirandu Priestly, a sada su tri bivše asistentice Anne Wintour otkrile kako doista izgleda raditi u njezinu uredu i koliko je stvarnost slična filmu 'Vrag nosi Pradu'.

Wintour već desetljećima ima status jedne od najutjecajnijih žena modne industrije, a roman 'Vrag nosi Pradu' Lauren Weisberger iz 2003., kao i filmska adaptacija iz 2006., samo su dodatno učvrstili njezin gotovo mitski imidž. Uoči nastavka filma, Vogue se i sam poigrao tom pričom, pa se Wintour prvi put pojavila na naslovnici vlastitog časopisa, i to uz Meryl Streep, koja u filmu tumači njezin fikcionalizirani alter ego Mirandu Priestly.

U sklopu podcasta 'The Run-Through With Vogue' tri bivše Annine asistentice, Sache Taylor, Sammi Tapper i Marley Marius, koje su u 'Aninu uredu' radile između 2017. i listopada 2025., ispričale su kako je izgledao njihov svakodnevni život uz šeficu Voguea.

Razgovor za posao nije bio nimalo uobičajen

Jedna od prvih stvari koje su morale naučiti bila je što ne odjenuti na razgovor za posao. Iznenađujuće, crna boja nije bila poželjna. Anna Wintour poznata je po tome da voli boje i svojedobno je rekla da nikada ne bi nosila crno od glave do pete.

No još zanimljivije bilo je to što razgovori nisu bili fokusirani na klasična pitanja o vrlinama i manama. Umjesto toga, pitanja su bila osobnija. Kako su ispričale bivše asistentice, Wintour nije tražila robota, nego osobu s karakterom i osobnošću. Prema njihovim riječima, radni dan počinjao je vrlo rano, a jedna od bivših asistentica spomenula je čak i priručnik od 21 stranice koji se prenosio s generacije na generaciju zaposlenica u tom uredu. Wintour u radnim danima ustaje između četiri i pola šest ujutro. Nakon što pročita vijesti i odigra tenis, u ured obično dolazi oko osam sati. Do tada joj asistenti pripreme kavu, doručak, otvore ured i poslože raspored za dan.

Potvrdile su i da je upravo Wintour obično prva osoba koja stiže u ured, ne računajući vlastite asistente. Iako svoj dnevni popis obveza ima na iPadu, raspored i gotovo svi dokumenti, uključujući e-mailove i odgovore, i dalje joj se ispisuju na papir.

Brzina je bila ključna

U filmu 'Vrag nosi Pradu' sve djeluje kao stalna utrka, a bivše asistentice potvrđuju da ni stvarnost nije bila mnogo sporija. Jedna od njih priznala je da je nakon dolaska u redakciju obuvala prikladnije cipele čim bi doznala da je Anna stigla. Iako joj je bilo rečeno da svi u Aninu uredu nose potpetice, odustala je nakon samo dva tjedna i prešla na ravne cipele jer je, kako kaže, tempo bio prebrz da bi visoke pete bile praktične. Kada bi Anna nekoga tražila, očekivalo se da ta osoba stigne gotovo odmah. Jedna od bivših asistentica opisala je kako su doslovno požurivale urednike na sastanke: prva asistentica zvala bi ih telefonom, a druga bi dotrčala do njihova stola i pobrinula se da odmah krenu.

Jedan od detalja koji najviše podsjeća na film jest takozvana 'take-home bag', velika torba koju bi Wintour nosila kući, puna tekstova, materijala i stranica časopisa koje je još trebala pregledati. U toj su se torbi nalazili članci koji su čekali njezine komentare, odobrenja i bilješke, a cilj je bio da nitko ne mora čekati njezin feedback. Čak i kad bi navečer stiglo nekoliko tekstova od po nekoliko tisuća riječi, Wintour bi do jutra već dala vrlo detaljne komentare.

U torbi je redovito završavao i slavni 'book', radna verzija časopisa koja se priprema nekoliko mjeseci unaprijed. Na njemu je ostavljala papiriće s bilješkama i rukopisom koji, kako su se našalile bivše asistentice, nije bilo lako dešifrirati.

Dress code postojao je i bez izričitih pravila

Iako su potpetice bile poželjne, asistentice kažu da nije postojao pritisak da svaki dan izgledaju kao da izlaze na modnu pistu. Važnije je bilo izgledati uredno, dotjerano i spremno za svaki nepredviđeni trenutak. Jedna je birala Joseph gležnjače na petu, crne hlače i svaki dan drukčiji pulover, dok je druga nosila jednostavne lanene košulje bez ovratnika, crne hlače i elegantne papuče nalik smoking slippers modelu. Jedno nepisano pravilo ipak je bilo posebno jasno: nema traperica i nema tenisica. Kako su objasnile, u Vogueu se nikada ne zna kada ćete završiti u važnom sastanku ili kada će vas Anna pozvati unutra, pa je uvijek dobro imati barem sako pri ruci.

 Jedno od pitanja koje se nametnulo bilo je i ono filmsko: je li moguće kao Andy Sachs posuđivati stvari iz slavnog modnog ormara? Odgovor je bio prilično jasan - to je ipak više fikcija nego stvarnost, iako su postojale rijetke iznimke. U konačnici, njihove priče potvrđuju da rad za Annu Wintour jest zahtjevan, brz i izrazito precizan, ali i da stvarnost nije tek hladna kopija Mirande Priestly. Iza stroge reputacije očito postoji i sustav koji više od svega traži disciplinu, brzinu i osobnost.