POMIČU SE GRANICE

Zašto se sve više Hrvatica odlučuje na umjetnu oplodnju

11.02.2017 u 06:00

Bionic
Reading

Prošlo je 34 godine od kada je u Hrvatskoj po prvi puta izvedena izvantjelesna oplodnja kojom se od tada u Hrvatskoj svakodnevno liječi neplodnost kod žena. U svijetu je ovom metodom pomognute oplodnje začeto više od 6 milijuna djece, a posljednjih je godina zabilježen neobičan porast izvantjelesne oplodnje na koju se odlučuje sve više žena, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Razlog tomu je to što se žene sve kasnije odlučuju na rađanje, najčešće u 30-tima kada dolazi do pada plodnosti

Prije točno 34 godine u Hrvatskoj je rođeno prvo dijete začeto izvantjelesnom oplodnjom. Riječ je o Robertu Verigi iz Zaprešića kojega javnost pamti kao prvo 'dijete iz epruvete'. Njegovi roditelji Dragica i Josip godinama su pokušavali dobiti dijete, te su se nakon 6 godina konačno odlučili na, takozvanu, umjetnu oplodnju i Roberta dobili iz prvog pokušaja.

Danas je Robert odrastao muškarac i sretan je što je zahvaljujući doktoru Velimiru Šimuniću, koji je zahvat obavio u bolničkom centru u Petrovoj, danas uz svoje roditelje koji su ga toliko željno iščekivali.

'Moj život je normalan i to što sam dijete iz epruvete meni je sasvim normalno. Nisam se nikada osjećao drugačije zbog toga. U svojih 30 godina doživio sam sve ono što svaka normalna osoba doživljava', rekao je za tportal Robert Veriga prije četiri godine kada je Petrova poliklinika obilježavala obljetnicu in vitro oplodnje.

Medicinski pomognuta oplodnja su intrauterine inseminacija (IUI), izvantjelesna oplodnja (IVF – in vitro fertilizacija) i intracitoplazmatska injekcija spermija. Njima se liječi 70 do 80 posto uzroka neplodnosti, ali one se primjenjuju tek kada svi ostali oblici liječenja ostanu bez uspjeha. Medicinski pomognute oplodnje mogu biti homologne i heterologne i u većini slučajeva bilježe uspješnost, a postizanje kliničke trudnoće i porođaja zdravog djeteta, bez rizika za majku i dijete, temeljni su ciljevi takvog liječenja neplodnosti.

Što je izvantjelesna oplodnja?

Najčešća metoda liječenja neplodnosti kod žena je izvantjelesna oplodnja, odnosno in vitro fertilizacija (IVF), koju često pogrešno nazivamo umjetnom oplodnjom. Ova vrsta medicinski pomognute oplodnje odvija se kao i prirodna oplodnja, ali se za razliku od nje izvantjelesna oplodnja odvija u epruveti, kao što i sama riječ kaže – oplodnja izvan tijela žene, u kontroliranim uvjetima, odnosno laboratoriju. Žene se sve kasnije odlučuju na prvu trudnoću

Žene se zbog karijere i sve kasnijeg ulaska u brak često odlučuju na prvo dijete u 30-tima, pa i 40-tima, kada se drastično smanjuju šanse za prirodno začeće, stoga i ne čude podaci da u svijetu rapidno raste broj djece začete izvantjelesnom oplodnjom. Na izvantjelesnu oplodnju u Hrvatskoj se odlučuje sve više žena, kao i na Zapadu gdje je ovakva vrsta začeća kod javnih osoba postala gotovo nepisano pravilo i svojevrstan trend.

Doktor Velimir Šimunić, profesor ginekologije i porodništva na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i dugogodišnji stručnjak za reprodukciju koji godinama liječi neplodnost kod žena, negativno gleda na ovaj trend sve kasnijeg potenciranja trudnoće kod žena, te smatra kako bi se žene trebale svjesno postaviti prema svojoj reprodukciji, imajući u vidu svoju dob. Isto tako napominje kako se žene za izvantjelesnu oplodnju najčešće odlučuju u 35. godini života.

'Moje osobno stajalište je da je to jedan od glavnih razloga depopulacije u Hrvatskoj, jer odgađanje rađanja zbog čitavog niza svjetonazorskih razloga dovodi ženu u razdoblje kada joj prirodno pada plodnost. Ženi počinje opadati plodnost već u 32. godini. Što je žena mlađa to se lakše odabiru i troše kvalitetne jajne stanice, što je žena starija to je sve teže i teže. Stoga Hrvatice koje su u današnje vrijeme pomaknule granice rađanja djeteta na 30-te godine su jasno u riziku od neplodnosti. Kada se to još zbog niza razloga odgađa na 40-te godine, onda je jasno zašto Hrvatice rađaju svega 1,4 dijete u svojoj reprodukcijskoj dobi', ističe doktor Velimir Šimunić.

Dob žene, ali i muškarca najvažniji je čimbenik uspješne oplodnje

Plodnost ovisi o brojnim čimbenicima, a najčešći čimbenici su rezerva ili pričuva folikula u jajnicima koja može s jedne strane biti oštećena s dobi, ali može biti oštećena i nizom bolesti koje zahvaćaju jajnik i maternicu. Rezultat mogu umanjiti i drugi razlozi neplodnosti, kao što je endometrioza kao bolest, pa i teško oštećeni spermiogram kod muškarca.

Na plodnost mogu utjecati i brojni drugi čimbenici kao što su prehrana, kultura, instinkt, endokrinologija, vrijeme, ekonomija, način života (pušenje, alkohol, okolinski toksini) i emocije. Ipak, najveći faktor koji utječe na plodnost je dob žene i muškarca. Žene su najplodnije u dobi između 22 i 26 godina i tada postoje najveće šanse za uspješno začeće.

'Kada govorimo o nekom optimumu, mlada žena od 30 godina koja želi začeti jednim svježim postupkom otprilike ima 50 do 60 posto šanse za urednu trudnoću, žena od 35 godina ima 40 posto šanse, u 40. godini života se te šanse smanjuju na 20 do 25 posto, dok u 42. godini žena ima svega 10 posto šanse za trudnoću', istaknuo je doktor Velimir Šimunić.

Naime kod žena već nakon 32. godine, a kod muškaraca poslije 42., fiziološki opada plodnost. Često se zaboravlja da se žena rađa s konačnim brojem jajnih stanica, koje se od tada samo troše i ne mogu se obnavljati. Prvih 220 menstruacijskih ciklusa probirom ostvaruje zdravu, kompetentnu jajnu stanicu (oocitu) koja se ovulacijom nudi oplodnji.

Starenjem se umanjuje rezerva jajnika, nakon 35. sve brže, te je probir zdrave jajne stanice sve teži. U 40-ima ženi je preostalo tek 10.000 jajnih stanica, a od njih je 80 posto nekompetentno. Sve se teže u bilo kojim okolnostima postiže trudnoća, a raste učestalost spontanih pobačaja i kromosomskih abnormalnosti ploda. Starenjem opada i plodnost sjemena, te par stariji od 42 godine pet puta teže postiže normalnu trudnoću.

Profesor Velimir Šimunić tvrdi kako dosad u Hrvatskoj niti jedna intervencija nije uspjela potaknuti žene da se odluče na ranije rađanje, ali niti veći broj djece, te je jedino preostalo liječiti neplodnost jednom od metoda medicinski pomognute oplodnje u godinama kada se većina žena suvremenog doba odlučuje na rađanje.

Izvantjelesnom oplodnjom se u svijetu rodilo šest milijuna djece

'Izvantjelesna oplodnja je do sada u svijetu postigla rođenje šest milijuna djece, te se svojim tehnološkim napretkom strahovito razvila, tako da osim izvantjelesne oplodnje postoji čitav drugi niz naprednijih dodataka o kojima isto treba govoriti u smislu liječenja neplodnosti. Ni za lijekove ni za samu tehnologiju nikada do sada nije utvrđeno da bi mogla biti štetna, što omogućuje da se taj postupak ponavlja i nekoliko puta u godini. Smatram da je optimalan broj postupaka u godini dana dva do tri puta dok se ne postigne trudnoća', objašnjava doktor Šimunić.

Proces izvantjelesne oplodnje započinje odabirom kvalitetnih jajnih stanica koje su podobne za oplodnju – 'Od ukupnog broja folikula koje su temeljne jedinice koje nose jajnu stanicu, otprilike 80 posto ih nosi kvalitetnu jajnu stanicu. Dakle, od svih jajnih stanica koje se dobiju aspiracijom u izvantjelesnom postupku oplodi ih se otprilike 80 posto, a polovica od njih je u stanju dozreti u izvantjelesnim uvjetima do blastociste, znači pet dana nakon oplodnje, a to je i gornja granica koliko smijemo uzgajati zametke izvan tijela. I takva blastocista kao napredna faza embriogeneze (stvaranja embrija) je i najperspektivnija jer je u vanjskim uvjetima (izvan tijela) nastala jedna prirodna selekcija – ostali su kvalitetniji zameci, a oni koji nisu imali svoju inherentnu genetsku kvalitetu su odumrli. Optimalan broj jajnih stanica je od 7 do 10 (neki vole da ih ima i 12), a otprilike 60 posto žena je terapijom sposobno u svojim jajnicima stvoriti taj broj jajnih stanica', objašnjava doktor Velimir Šimunić.

Drugim riječima, oplode se sve odabrane jajne stanice koje za to imaju uvjete. Hrvatski zakon dozvoljava da pacijentice odluče žele li da se stvori više zametaka, kao i to da odluče žele li da se višak zametaka zamrzne ili ne. Od 10 jajnih stanica realno je očekivati 5 do 6 nastalih zametaka. Dva zametka ili jedan, ovisno o izboru pacijentice, prenose se (u ženinu maternicu), a preostali zameci se zamrznu metodom vitrifikacije, te se kasnije odmrzavaju i upotrebljavaju u slučaju da postupak nije uspio.

Zašto se prenose najviše dva zametka?

'Prema hrvatskom zakonu dozvoljeno je vraćati najviše dva zametka i uz vraćanje 2 zametka u kvalitetnim embriološkim uvjetima (u kvalitetom centru) ostvaruje se otprilike 18 do 20 posto šansi za blizance. Moguće je prenijeti i samo jedan zametak, pa se to zove single embrio transfer. Nekada nije postojalo ograničenje pa smo sve životne zametke prenašali iz vrlo jednostavnog razloga, a to je zato što nije bilo zamrzavanja pa su se zameci prenosili jer se nisu smjeli baciti. Veći broj zametaka proporcionalan je većem uspjehu', objašnjava doktor Šimunić.

S obzirom na to da zakon danas dozvoljava prenošenje do dva zametka, pacijentica može odlučiti želi li prenijeti jedan ili dva zametka, stoga i ne čudi porast slučajeva kada žene nose blizance. Za razliku od Hrvatske gdje je izvantjelesna oplodnja u potpunosti financirana od države, pa si Hrvatice iz raznih slojeva društva mogu priuštiti ovu vrstu liječenja neplodnosti, u mnogim drugim zemljama žene moraju same financirati liječenje koje je zbog visokih troškova nedostupno za većinu stanovništva.

Hrvatska ima najvelikodušniji zakon o izvantjelesnoj oplodnji u svijetu

'Iz velikodušnih razloga Hrvatska je još prilično davno zakonski omogućila da žene imaju pravo na šest besplatnih postupaka izvantjelesne oplodnje od kojih dva trebaju biti u prirodnom ciklusu i četiri u stimuliranom. To je izdvojeno zato što je prirodni ciklus jednostavniji za rješavanje, a i slabije je uspješnosti. Takav propis koji omogućava 6 postupaka do 42. godine žene, praktički u svijetu ima samo jedna ili dvije zemlje, dok sve druge imaju puno strože restrikcije. Tako primjerice Njemačka i Austrija nude tri postupka do 38., odnosno 40. godine života žene i to uz sufinanciranje', istaknuo je profesor Šimunić, objašnjavajući kako je stoga hrvatski propis jedinstven u svijetu i velikodušniji od puno bogatijih zemalja od Hrvatske.

Odgađanjem trudnoće raste i rizik od rađanja djeteta s poteškoćama

Većina djece koja se rađa su potpuno normalna. Ipak, postoji mala vjerojatnost, bez obzira na dob trudnice, porođaja djeteta s fizičkim ili intelektualnim poteškoćama. U nekim slučajevima starenjem žene, ali i muškarca, moguće su kromosomske abnormalije, gamete su sve češće nekompetentne pa je i mogućnost genetskih bolesti veća. Najčešće kromosomske abnormalnosti su Downov sindrom, Edwardsov sindrom i Patauov sindrom.

Primjerice, odluči li se žena na trudnoću u 40. godini života, šanse da se dijete rodi s Downovim sindromom su 1: 100, dok su kod žene od 25 godina te šanse 1: 1.250. Žene koje se u 35. godini odluče na izvantjelesnu oplodnju imaju pet puta veće šanse za određene bolesti reprodukcijskog sustava, nego žene koje imaju 25 godina.

'Učestalost neplodnosti neobično raste, a izvantjelesna oplodnja danas je jedna od najvažnijih metoda liječenja neplodnosti uopće. In vitro fertilizacijom se danas liječi više od 70 posto svih uzroka neplodnosti. Nekada je to bila pionirska metoda niske uspješnosti, a danas je u Hrvatskoj i u svijetu metoda koja je visoko uspješna', rekao je za tportal doktor Velimir Šimunić.