Hana Jušić magistrirala je TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a prije toga diplomirala komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu te i iste godine upisala poslijediplomski doktorski studij književnosti i filma. Dva fakulteta, desetak kratkih filmova, dva scenarija za filmove o Kušanovu Koku i jedan dugometražni.

Unazad nekoliko godina skrenula je pažnju na sebe kratkim filmovima 'Terarij', 'Zimica', 'Pametnice', 'Da je kuća dobra i vuk bi je imao', 'Mušice, krpelji, pčele...' koji su osvajali nagrade u Hrvatskoj, ali i na stranim filmskim festivalima. U njima se bavi malograđanštinom, incestom, konzervativnosti, osudom drugačijih te seksualnošću. Zaintrigirala je svojom redateljskom osobnošću i časopis Variety koji je trailer za njezin novi film ekskluzivno objavio na svom portalu. Njezin dugometražni prvijenac prikazat će se u paralelnom programu Mostre 'Dani autora', gdje su ranijih godina prikazani filmovi nekih od danas vrlo uspješnih europskih redatelja - Fatiha Akina, Denisa Villeneuvea, Danisa Tanovića, Gorana Paskaljevića i dr.

Prvi dugometražni film i odmah Mostra. Jeste li se nadali takvom scenariju?

Nisam očekivala da ću otići na Mostru. Film smo završili jako nedavno i jedva da sam stigla ohladiti glavu od čitavog radnog procesa, a ovako dobre vijesti došle su mi taman u pravom trenutku, kad bih samo nemoćno sjedila i grizla nokte oko toga hoće li se film uopće ikome svidjeti i što sam ja to napravila.

U fokusu je jedna dalmatinska obitelj u kojoj će se možda prepoznati mnoge hrvatske obitelji. Koji je bio vaš motiv za takvu filmsku tematiku?

Tema obitelji je nešto o čemu se danas jako puno priča – intimističko proučavanje obitelji i odnosa u obitelji nešto je što je prošireno posvuda; od suvremene fotografije, filma, kazališta do književnosti – pogotovo o disfunkcionalnim obiteljima ili krahu obitelji. Kad sam pisala scenarij, ova me tema iznimno okupirala i htjela sam o njoj govoriti usprkos riziku da se bavim već podosta prožvakanom temom. Nadam se da će se taj poriv u filmu prepoznati i da obitelj Petković ima nešto što je čini zanimljivom za gledanje drugima kao što su bili zanimljivi meni. Također, drago mi je da je u središtu filma snažna junakinja koja nije lik pisan samo kao relacija glavnom junaku, već u sebi nosi svu svoju akciju.

S obzirom na to da potpisujete i scenarij za film, kako je nastajao glavni lik, koliko se neki vaši svjetonazori ocrtavaju u Marijani?

Lik Marijane na neki je način pastiš junakinja iz filmova kojima sam se divila (Hilary Swank u 'Dečki ne plaču' i 'Djevojka od milijun dolara', Jennifer Lawrence u 'Zimskoj kosti') kao i nekih cura koje ovako gledam po gradu. Ne radi se tu toliko o mojim svjetonazorima koje uplićem u lik, već lik nastaje iz neke fascinacije određenom izmaštanom osobom, kao kad tinejdžerice zamisle savršenog dečka u kojeg bi se voljele zaljubiti. Zahvalna sam da je Mia Petričević oživjela tu moju fantaziju krhke žene - borca.

Zanimljivo je da glavnu junakinju glumi arhitektica Kako ste upoznali Miju i privoljeli je na ulogu u filmu?

Vidjela sam je na plaži Kamenice u Komiži i pomislila da je to ta cura. Danima sam je promatrala i onda mi je moja prijateljica producentica Tena Gojić rekla da zašto je ne odem pitati da dođe na audiciju. Prišla sam joj i ona je pristala, a kako mi je kasnije rekla, ponajviše jer se sažalila nada mnom. Kad je došla na audiciju u Zagreb, shvatila sam da zna glumiti i da je moja potraga završila. Godinu dana radile smo, pomagali su nam Nikša Butijer, Karla Brbić i Mijin dečko, sarajevski glumac Admir Šehović.

Arhitektica Mia Petričević glumi glavnu žensku ulogu u filmu 'Ne gledaj mi u pjat'

Koliko ste ovim filmom, kao i nekim svojim prijašnjim kratkim filmovima, željeli razbiti tu društvenu represiju koja je prisutna u svakom kutu hrvatske današnjice?

Iako privatno nisam ni najmanje apolitična, dapače, ponekad osjećam da se toliko žestim i mrzim da će mi glava jednom samo eksplodirati, nije mi blisko krenuti razmišljati o filmu kao otvoreno političkom pamfletu. Smatram, naravno, da je svaki kulturni proizvod političan, svjesno ili nesvjesno, reakcionarno ili kritički. Kad razmišljam o filmu, polazim od nekih sitnih detalja, nelagodnih situacija – dakle od vrlo pojedinačnog. Svjetonazor nekako nađe put.

Dotakli ste se suptilno i teme odgoja muške djece u hrvatskoj obitelji i u kakve muškarce izrastaju. Danski psiholog Jusper Juul koji je poslije rata boravio na ovim prostorima, jednom je rekao da majke tu odgajaju svoje sinove tako da ih nikad ne bi poželjele za muževe svojih kćeri?

Zanimljivi su mi odnosi sinova i majki. Dva filma koja bih svakome preporučila o toj temi, mislim da ne može bolje od toga, su 'Poza djeteta' i sekvence sa sinom u 'Deset' Abbasa Kiarostamija.

Jednom ste rekli da vam baš ide na živce što u našim novijim filmovima nema seksa.

Ne sjećam se da sam to rekla, ali vjerojatno to nisam mislila sa stručne, već čisto s gledateljske strane. Volim otvorene scene seksa u filmovima, film je vrlo voajerski medij, oduvijek sam voljela film i zato što ulazi u tuđe svjetove, ulazi u stanove i glave drugih ljudi. I onda me živcira ako je spavaća soba, odnosno ono što se tamo događa, ostavljeno elipsi. Oduvijek zamišljam kako izgleda seksualni život ljudi koji me okružuju pa kad već nemam priliku to vidjeti, barem onda da mi se ne uskraćuje onaj fiktivnog lika koji me zanima.

Jeste li i u privatnom životu tako direktni kao na filmu?

To bi trebalo pitati moje bližnje, ne znam jesam li direktna oko ozbiljnih stvari, ponekad bih voljela da sam puno hrabrija i direktnija – ali ovako oko gluposti jesam; volim pričati o gnjusobnostima, nasmijavaju me prdeži, eksplozivni proljevi i slične stvari.

Zanimljiv je način na koji ste komentirali svoju pripadnost ženskom novom valu hrvatskog filma, kratko i jasno poručivši da jedino što imate zajedničko s tim mladim hrvatskim redateljicama je p****. Ne želite da vas se trpa u isti koš s redateljicom Irenom Škorić?

Taj intervju Sonja Tarokić i ja dale smo na Danima hrvatskog filma nakon litre viskija – ponekad mislim da bismo to trebale češće raditi, možda i bismo da nije naših mama. U toj alkoholnoj izmaglici tko zna što sam točno mislila, ali pretpostavljam da je to ono što mislim i danas – iživciralo me to što se skupinu autorica koje su se igrom slučaja pojavile u isto vrijeme, svrstava u isti koš, a nemamo baš slične poetike, ta safarizacija mi se učinila nepravednom - htjela sam da nas mjere bok o bok sa svim redateljima, neovisno o spolu.

Hana Jušić, Sonja Tarokić i Sara Hribar Jako vam smeta kad vam filmove opisuju kao provokativne. Živimo u društvu u kojem ljudi na društvenim mrežama uljepšavaju svoju stvarnost istovremeno bježeći od nje. Vi u svojim filmovima radite nešto posve suprotno.

Teško je suditi o svom nekom uspjehu i recepciji svojih filmova. Ono što mi se čini da je bitno i u životu i kad nešto radiš, s rizikom da će zvučati kao kliše ili nešto s bočice vode, jest da pokušavaš biti iskren prema sebi, da radiš nešto iz inherentne potrebe da o tome govoriš, da te tvoje teme uzbuđuju i da imaš strast prema njima, to je ta neka tvoja istina koju moraš reći - ja to kao gledatelj nekako uvijek osjetim u filmu koji gledam. Ja sam osoba koja uživa razmišljati o ljudskim gadostima i o gnjusobnostima u društvu, uzbuđuju me stvari, barem zasad. Možda s godinama sazrem pa naučim pričati i o lijepim stvarima među ljudima.

Posljednjih godina hrvatski film prepoznaje se u svijetu. Koji vam se najviše svidio u izboru - 'Zvizdan', 'Ti mene nosiš', 'S one strane'?

Drago mi je zbog toga, imam dojam da se neki dugogodišnji trud isplatio. Pogledala sam te filmove i najviše mi se svidio 'S one strane', svidjela mi se nelagodna trilerska atmosfera u kombinaciji sa dedramatiziranim sižeom, odnosno sitnim vezom naoko beznačajnih i malih situacija iz svakodnevice.

Vama najbolji hrvatski film? Domaći redatelj ili redateljica?

Volim filmove mnogih svojih kolega poput Sonje Tarokić, Igora Bezinovića, Ivana Sikavice, Tina Žanića, Zvone Jurića, Juraja Lerotića, Saše Bana, Ivane Škrabalo - od dugih filmova zadnjih godina najbolji mi je 'Obrana i zaštita' Bobe Jelčića.

Koliko ste kritični sebi, koliko prema drugima?

Mislim da je nekritičnost prema sebi velika opasnost, imam dojam da su ljudi često popustljiviji prema sebi nego što misle, naravno, ne izuzimam sebe iz toga. Jedan od najgorih reklamnih slogana mi je Jer ja to zaslužujem, neovisno o tome što je to reklamni slogan prema kojem netko zaslužuje boju za kosu ili maskaru, a što je sa svim onim ljudima koji to ne mogu kupiti, znači da oni to ne zaslužuju? Čime sam ja to zaslužila? 'Deserve has nothing to do with it.' Također me živcira kad ljudi imaju mišljenje o svemu i stvarima o kojima ništa ne znaju, kad ljudi iznose svoja mišljenja kao da su bitna. Zapravo se uvijek osjećam nelagodno i kad ovako dajem intervjue - iznova se pitam zašto je to što ja govorim bitno, što ikome pomaže da ja sad govorim jesam li lijena ili duhovita. To ne bi trebalo nikoga zanimati, trebaju ih zanimati filmovi. Nadam se da nikad neću doći u fazu kad ću početi misliti da bi nekoga trebao zanimati moj privatni život ili kakvu kremu koristim.

Na hrvatskoj kulturnoj sceni previše je skandala koji kao da preuzimaju dominaciju u medijima nad umjetnošću. Gdje vi danas pronalazite umjetničku ljepotu, nadahnuće?

Zadnjih pola godine zaista smo bili u izvanrednoj situaciji, budući da smo svjedočili klerofašističkom diletantskom kulturocidu i pokušaju krajnje i sveobuhvatne kretenizacije ljudi u Hrvatskoj, tako da bi bilo vrlo blazirano ne baviti se time, već tražiti neko romantičarsko umjetničko nadahnuće u nekoj apstraktnoj ljepoti. Ja ionako češće pronalazim nadahnuće u stvarima koje me iritiraju. U predoziranju medijima ove godine iskristalizirala mi se ideja kako bih možda za idući film voljela raditi nešto o junakinji poput Josipe Rimac, samo moram smisliti kako to uobličiti unutar neke poetike u kojoj se osjećam sigurno.