Prije nego što bilo što napišem o olimpijskom programu naše javne televizije, moram odmah, iz suhog poštenja i transparentnosti, napomenuti da je meni gledanje svih sportskih događaja na televiziji - doživljaj vrlo blizak planiranoj psihičkoj torturi. Ako gledam samoinicijativno, čisto zato da vidim kako televizionari izvode prijenose, moram nabaviti čačkalice za oči i ako uspijem ostati budna, na kraju se osjećam kao da sam sa svojom slabašnom kondicijom morala odigrati sve mečeve, utakmice i utrke koje su mi se odvrtjele pred očima. Ako se pak nađem u društvu koje se okupilo radi zajedničkog gledanja sportskog događaja, ja sam ona koja će cijelo vrijeme postavljati pametna pitanja, kao što su: 'Zašto su ovog koji baca kladivo zatvorili u kavez?' i 'Jel vam ljepši Karsten Warholm ili Sydney McLaughlin?' pa vam iz dosade pojesti sav čips i popiti pivo.

Drugim riječima, nisam baš ciljana publika sportskih prijenosa i snimki pa je veća vjerojatnost da ću o velikim sportskim događanjima, kao što su olimpijske igre, gledati popratne emisije nego sam sport. E, a to je ove godine na HRT-u emisija (N)ippon. Postoji neki komplicirani razlog iz kojeg se emisija zove s tim slovom N u zagradi - nešto u vezi s tim da je Nippon Japan, a ippon bod, ali bolje da ne ulazim u analizu te ideje. Samo ću reć da ako je moraš objašnjavati, onda i nije baš tak super kao što si zamislio. Al dobro.

Prvo da se osvrnem na ono što je u '(N)ipponu' dobro (a to sigurno nisu te zagrade u naslovu). Dobro je što više te popratne emisije uz OI i druge velike sportske manifestacije NE pokušavaju učiniti zabavno-revijalnom debilanom. Nisu ovo sad prve OI na kojima su se ostavili tog koncepta, ali PTSP od onih užasa kao što su vuvuzele u studiju ili kvazihumorističnog programa s imitatorima i glazbenicima u studiju - dugotrajan je i bolan. Zbog toga mi to što toga više nema u popratnim emisijama srce pjeva, a duša se odmara.

Dobro je i to što sve češće u studiju ugošćuju sportaše koji su sudjelovali na natjecanjima, njihove kolege, trenere i ostale aktivne sudionike sporta, a ne svoje kolege sportske novinare iz drugih medija jer od silne meta-spike kad u studiju novinar počne raspravljat s novinarom - pri čemu pod 'meta-spika' zapravo mislim 'dosada i preseravanje' - dobivam kečke, i to one zapletene.

Dobri, efektni i dirljivi bili su i prilozi na početku svake emisije kojima se obilježavala medalja naših sportaša, što su, zahvaljujući pristojnoj montaži, razigranoj glazbi i kontroliranjem doze nacionalne patetike, uspjeli izvesti tako da se gledajući veseliš zajedno sa sportašima, a ne da ti bude neugodno.

Loše je što su podosta monotoni, što im nedostaje dinamike i što su u stanju juniti po uspjesima ili neuspjesima hrvatskih sportaša (i to po svakom uspjehu/neuspjehu zasebno) više od pola emisije. Evo, sinoć su, na primjer, tri gladne godine naricali nad neuspjehom 'barakuda' ilitiga vaterpolista (za taj nadimak saznala sam kad sam postavila jedno iz rubrike gore navedenih pitanja). O, majke ti mile i nemile & jelenskih mu rogova - već sam mislila da će u studiju jedan drugome pasti na grud i gorko zaplakati! Nisam toliko analiza, opravdanja, jaukanja, žalovanja i pokušaja poniranja u srž problema NIKAD čula kad se govorilo o stvarno važnim i ozbiljnim temama, kao što su klimatske promjene, pad BDP-a i COVID-kriza, ali BARAKUDE se nisu plasirale dalje i eto ti ga na.

Loše je i što nam ne daju više Martine Validžić u rubrici 'Made in Japan'! Kao što je Zrinka Grancarić na prethodnim olimpijskim igrama dokazala (i na ovoj nastavlja dokazivati) da zna komentirati sportove bolje od svih svojih muških kolega, Martina V. sada pokazuje da zabavne, poučne, putopisne i lifestyle štiklece o Japanu i životu novinara tijekom pandemijskih olimpijskih igara zna napraviti pametnije, sadržajnije i zanimljivije od drugih. Posebno je fascinantno što je to uspijevala činiti i tijekom prvih četrnaest dana boravka u Tokiju, kad se s ekipom - osim na organizirane turističke obilaske - nije smjela micati mnogo dalje od hotela, medijskog centra i sportskih borilišta. Uspijevala je iz te situacije iscijediti što je najviše mogla, počevši od toga da nas je povela na šetnju po medijskom centru i razgovarala s kolegama, pa do toga da je provjerila situaciju sa superskupim suvenirima u sklopu svojeg izolacijskog perimetra. Otkad su ih, pak, napokon pustili iz izolacije, ti su prilozi postali još šareniji, živahniji, pa čak i smješniji, a Martina Validžić je pokazala što je zapravo kod takvih reportažica iz gradova u kojima se održavaju olimpijske igre najvažnije - ličnost novinara koji ih osmišljava. Jer svatko bi znao otfurat kamermana pred cvjećarnu specijaliziranu za ikebanu ili pred šintoistički hram, ali Martina to radi tako da imaš dojam kao da ti je frendica poslala šarenu razglednicu s duhovitim opisom slike.

Kao što sam rekla na početku teksta, ja nisam ciljna skupina za sportske prijenose, snimke, pa čak ni za emisije pa je moj doživljaj emisije '(N)ippon' vjerojatno obojen time i zbog toga mi se rubrika 'Made in Japan' s Martinom Validžić najviše sviđa. No takvih je rubrika bilo i prije - za prethodnih olimpijskih igara i ostalih velikih sportskih događanja pa mi nisu ostajale u sjećanju dulje od sekunde nakon što bi se odvrtjele u emisiji. A vjerujem da ni onima koji '(N)ippon' gledaju zbog sporta nisu mrske. Zato za sljedeće OI - dajte još Martine! A dajte joj i da snima neki putopis! Mislim da bi s ovakvim novinarskim i čisto ljudskim šarmom mogla imati sasvim pristojnog uspjeha.