Lavinia Fontana slikala je portrete uglednih obitelji i oltarne pale, ali i erotske prizore u kojima je, prema ocjeni povjesničara umjetnosti, katkad bila smjelija od svojih muških kolega. Ta renesansna umjetnica, koju se smatra prvom profesionalnom slikaricom ženskih aktova u zapadnoj umjetnosti, gradila je uspješnu karijeru u vrijeme kada su ženama mnoge umjetničke narudžbe bile gotovo nedostupne. Njezina djela danas nameću pitanje na koje nema jednostavnog odgovora: što ju je potaknulo da pomiče granice dopuštenog
Na autoportretu iz 1577. Fontana sjedi za spinetom, odjevena u raskošnu haljinu i ukrašena nakitom. Prikazana je kao obrazovana, profinjena i kreposna mlada žena, a slikarski stalak u pozadini upućuje na njezin poziv.
Sasvim drukčiji prizor donosi njezina monumentalna slika 'Minerva pri odijevanju'. Naga božica drži bogato izvezen ogrtač i okreće se prema promatraču, kao da ju je zatekao usred odijevanja. Njezin pogled djeluje istodobno suzdržano i zavodljivo.
Sliku je 1613., godinu prije smrti umjetnice, naručio kardinal Scipione Borghese. Ona otkriva stranu Fontanina stvaralaštva koju povjesničari umjetnosti posljednjih godina bolje upoznaju, među ostalim i zahvaljujući djelima koja su joj tek nedavno pripisana, piše BBC.
Ugledna portretistica i autorica erotskih prizora
Fontana je bila tražena portretistica, a dobila je i važne narudžbe za više od desetak oltarnih pala. Time je osporavala tadašnje predodžbe o tome kakve poslove žene mogu dobiti i uspješno izvesti. Nacionalna galerija Irske opisuje je kao prvu umjetnicu koja je ostvarila profesionalni uspjeh izvan dvora ili samostana te kao pionirku ženskog akta.
Njezin autoportret i 'Minerva pri odijevanju' izloženi su na izložbi '(Woman) Painter' u Nacionalnom muzeju u Oslu. Jedna od kustosica, Patrizia Cavazzini, za BBC upozorava na razliku između umjetničine javne slike i njezinih erotskih radova. 'U njezinu životu nema ni naznake skandala. Zato pomislite da je bila vrlo čedna žena. Možda i nije', kaže Cavazzini.
Povjesničarka umjetnosti Elizabeth Cropper pritom upozorava da društvena uglednost i privatna erotičnost ne moraju isključivati jedna drugu. 'Moramo dopustiti više slojevitosti u razumijevanju žena ranoga novog vijeka', poručuje.
Enrico Maria Dal Pozzolo, autor knjige 'Lavinia Fontana: Erotic Paintings', smatra da su postojali i poslovni razlozi zbog kojih je slikala i sakralne i erotske teme. 'Prema mojem mišljenju, činila je to kako bi pokazala da je drukčija… i privukla pozornost smjelošću svojih kompozicija', objašnjava za BBC.
Plemićke dame u ulozi Venere
Njezino najranije poznato erotsko djelo, 'Venera i Kupid', nastalo je oko 1585. do 1590. godine. Naga Venera nije bila neuobičajena tema, no Fontana je njezinu senzualnost dodatno naglasila nakitom, velovima i biserima. Nekoliko godina poslije kao Veneru je prikazala plemkinju Isabellu Ruini. Na portretu, vjerojatno namijenjenom privatnom gledanju, Isabella je ogrnuta tankom, prozirnom tkaninom koja joj ne skriva grudi.
Cavazzini takve slike povezuje s tadašnjom kulturom slavljenja ženske ljepote. U Firenci i Rimu postojale su galerije posvećene portretima lijepih žena, dok su u Bologni pjesnici pisali o uglednim damama, uspoređivali ih i proglašavali najljepšima.
Posebno se ističe slika 'Tri ženska akta', nastala oko 1600. godine, koja je Fontani pripisana tek nedavno. Prikazuje tri plemkinje odjevene samo u tanke velove i pomno naslikan nakit. Dal Pozzolo pretpostavlja da je riječ o svojevrsnoj suvremenoj verziji 'Parisova suda', mitološkog prizora u kojem Paris bira najljepšu među trima božicama.
Smatra se da je lijevo prikazana Clelia Farnese, dok bi žena u sredini mogla biti Maria de’ Medici. Identitet žene zdesna nije utvrđen. Obje bočne figure gestama upućuju na središnju, kao na pobjednicu izbora ljepote. Slika je izvedena na škriljevcu. Prema Dal Pozzolovu tumačenju, naručitelj je tako, promatrajući djelo u privatnosti svoje odaje, u njemu mogao vidjeti i vlastiti odraz.
Pobuna protiv oca ili poslovna odluka?
Takvi su prizori bili osobito smjeli u Bologni u doba protureformacije. Gradski nadbiskup, kardinal Gabriele Paleotti, nastojao je crkvene moralne zahtjeve proširiti i na slikarstvo.
Fontanin otac Prospero, također slikar i njezin učitelj, zastupao je složeniji stav. Smatrao je da kršćanski umjetnik treba izbjegavati skandalozne teme jer su grešne, ali je prihvaćanje takvih narudžbi opravdavao financijskim potrebama. Odgovornost naručitelja Crkva bi trebala rješavati tijekom ispovijedi, govorio je.
I obiteljske financije mogle su imati ulogu. Fontanu je ugovor obvezivao da zaradu predaje ocu, čija je vlastita karijera slabila. BBC zato otvara pitanje jesu li njezina smjelija djela mogla biti i izraz otpora ocu. To, međutim, ostaje pretpostavka. Neke od najodvažnijih slika nastale su u godinama prije njegove smrti 1597. te nakon nje.
Prizor koji je otišao korak dalje
Na dijelu tih djela pozornost je usmjerena na žensku stražnjicu. Interes za taj motiv povezuje se s ponovnim otkrićem rimske skulpture Venere Kalipige, odnosno 'Venere lijepe stražnjice', koja podiže odjeću i otkriva tijelo.
Motiv su obrađivali i Giorgione, Tizian i Veronese. No Dal Pozzolo ističe da se oni nisu usudili prikazati dodirivanje božičine stražnjice. Fontana je to učinila na slici 'Mars i Venera', nastaloj oko 1594. do 1595. godine.
Mars na njoj hvata Veneru za stražnjicu i privija joj se, dok se ona okreće prema promatraču uz znakovit osmijeh. Položaj mača i izbočeni šiljak na štitu naglašavaju seksualnu sugestivnost prizora.
Dal Pozzolo smatra da se njezin iskorak može objasniti i željom da se istakne među drugim slikarima.
Je li u Minervi naslikala sebe?
Nakon preseljenja u Rim Fontana je 1604. naslikala još jednu nagu Minervu. Dio istraživača pretpostavlja da je božici dala vlastito lice. Takvo se tumačenje oslanja na pjesmu iz 1605. koja hvali njezino umijeće i sugerira da joj je za prikaz vrline i ljepote bio potreban samo jedan model – ona sama.
Cropper ističe sklonost povezivanju umjetnica s likovima koje slikaju. 'Bez obzira na to nalikuje li ta figura Laviniji, poistovjećuje je se s njom – kao što se tako često događa umjetnicama', kaže.
Za veliku 'Minervu pri odijevanju' iz 1613. Dal Pozzolo smatra da je teško mogla biti skrivena od pogleda. Naručio ju je jedan od najzahtjevnijih rimskih kolekcionara, a u Villi Borghese vjerojatno ju je pokazivao svima za koje je mislio da će je znati cijeniti.
Fontanina djela tako svjedoče o širini karijere umjetnice koja je uspješno slikala i religiozne teme i otvoreno erotske prizore. Koliko su potonji otkrivali njezine osobne želje, a koliko odgovarali ukusu naručitelja i poslovnim ambicijama, ostaje otvoreno.
