'Trpite ono što morate? - Povijest Europske unije i njezina budućnost' Janisa Varufakisa istovremeno je i ozbiljna ekonomsko-historiografska analiza više od pola stoljeća ekonomske politike Zapada i svojevrsni politički manifest za paneuropski društveno-politički pokret DiEM25 koji je ovaj grčki ekonomist osnovao prošle godine, nakon što se oporavio od poraza u sukobu s eurogrupom kao polugodišnji ministar financija u Sirizinoj vladi premijera Aleksisa Ciprasa.

Kako sam Varufakis ističe u pogovoru, knjiga je započeta 2012., no dovršena tek prošlog ljeta te je ispunjena i materijalom iz iskustva koje je autor sakupio pokušavajući pregovarati s europskim ministrima financija o rješavanju grčke dužničke krize koja je još prije više od pet godina prerasla u krizu eurozone. Glavni je Varufakisov antagonist njemački ministar financija Wolfgang Schäuble kojega Varufakis opisuje kao da je negativac iz filmova o Jamesu Bondu, ali s primjetnom dozom poštovanja prema političkoj staturi ovog doajena europske politike.

Varufakis zna kako je za herojsku slavu važno imati upečatljivog negativca, što je uloga koju hladni teutonski stoik 'dr. Schäuble' odlično ispunjava. Jer, iz 'Trpite ono to morate?' vidi se i kako Varufakis sebe vidi kao herojsku figuru koja je na povijesnoj misiji spašavanja Europe od neoliberalne politike i štednje, i to kroz primjenu ekonomske doktrine Johna Maynarda Keynesa, prilagođene globalnoj ekonomiji 21. stoljeća.

1. Povijest je učiteljica života

Veliki dio knjige Varufakis posvećuje monetarnoj povijesti 20. stoljeća, naročito sporazumu iz Bretton-Woodsa čije napuštanje početkom sedamdesetih autor vidi kao rodno mjesto današnjeg svjetskog ekonomskog poretka i dominacije neoliberalizma. Varufakis time ističe da se kroz protekla desetljeća donio niz konkretnih političkih odlika te odigrao niz događaja koji su doveli do sloma na Wall Streetu 2008., a onda i do bankrota Grke te krize eurozone, što znači da se moglo i odlučiti ili odigrati drugačije. Za razliku od Angele Merkel koja sustavno ponavlja da za njezinu politiku nema alternative, Varufakis kroz historiografski element knjige podsjeća da uvijek postoji alternativa.

2. Okončati politiku štednje

Po Varufakisu, ali i nizu drugih svjetski poznatih ekonomista, politika štednje na koju su se predvođeni Njemačkom odlučili lideri Europske unije u svojem odgovoru na krizu eurozone je nanijela mnogo više štete nego koristi. Kako se kriza rasteže godinama, očito je da se takav stav može uvjerljivo argumentirati, no Varufakis naglašava kako među eurokratima vlada svojevrsni religiozni stav kad je riječ o ekonomskoj politici te se zadana pravila i politike zapravo tretiraju kao dogme.

3. Demokratizirati europske institucije

Iskustvo pregovora i konfrontacije s europskim moćnicima je Varufakisa uvjerilo kako je demokratski deficit EU-a jedan od ključnih problema koje treba riješiti ako se želi prosperitetna i ujedinjena Europa. Tome je posvećen i njegov pokret DiEM25, u kojemu sudjeluje i hrvatski filozof Srećko Horvat, no detaljnih konkretnih prijedloga za potrebnu demokratizaciju još nema u javnoj raspravi. Nije do kraja jasno ni iz Varufakisove knjige kako bi sve to u praksi trebalo izgledati.

4. Globalizacija je nezaustavljiva

Kao ekonomski realist, Varufakis smatra da je globalizacija nezaustavljiva tj. da se iz nje s odgovarajućim političkim intervencijama može izvući više koristi koja bi bila ravnomjernije raspoređena u stanovništvu. Varufakis je u najboljoj tradicije ljevice internacionalist, a ne nacionalist te inzistira na tome da se osmisli globalna ekonomska politika koja bi funkcionirala pravednije nego sada.

5. Važno je kršiti pravila

Ono što je Wolfganga Schäublea učinilo najvećim protivnikom Janisa Varufakisa jest inzistiranje njemačkog političara na pravilima i njihovoj svetosti. Njemački se mentalitet u odnosu prema pravilima pokazao suprotan mediteranskom, jer jedna je od ključnih poruka slavnog grčkog ekonomista kako pravila postoje da bi ih se u izvanrednih situacijama kršilo. To što se EU držala svojih pravila, ili se barem jako trudila da tako izgleda, nije pomoglo baš u rješavanju krize eurozone, jer su prijelomni potezi koji su situaciju stabilizirali baš bili jasno kršenje europskih pravila i ugovora, što se najbolje vidi po ulozi i potezima Marija Draghija i Europske centralne banke.