Izložbu 'Toward a Concrete Utopia' pripremaju Martino Stierli, koji je od 2015. MoMA-in glavni kustos za arhitekturu i dizajn te Vladimir Kulić, beogradski profesor arhitekture na sveučilištu u Floridi, koji je 2012. s hrvatskim teoretičarem Marojem Mrduljašem objavio knjigu o socijalističkoj arhitekturi i urbanizmu 'Nedovršene modernizacije'.

'Toward a Concrete Utopia' bit će prvo zaokruženo predstavljanje jugoslavenske arhitkture globalnoj publici, a prema najavi iz MoMA-e, obuhvatit će više od 400 crteža, modela, fotografija i filmova te predstaviti djela najvažnijih arhitekata regije: Bogdana Bogdanovića, Zorana Bojovića, Drage Galića, Janka Konstantinova, Georgija Konstantinovskog, Nike Kralja, Borisa Magaša, Jurja Neidhardta, Jože Plečnika, Svetlane Kane Radević, Edvarda Ravnikara, Vjenceslava Richtera, Milice Šterić, Ivana Štrausa, Zlatka Ugljena i drugih.

'Smješteni između kapitalističkog Zapada i socijalističkog Istoka, jugoslavenski su arhitekti na suprotstavljene zahtjeve i utjecaje odgovorili razvojem poslijeratne arhitekture koja je istodobno i usklađena i različita od dizajnerskih pristupa viđenih bilo gdje drugdje u Europi i šire, kažu iz MoMA-e, navodeći da publiku očekuje 'manifestacija radikalne raznolikosti, hibridnosti i idealizma koji je karakterizirao samu Jugoslaviju'.

Izložba će se kroz široku temu jugoslavenske arhitekture pozabaviti i urbanizacijom, uporabom tehnologije u svakodnevnom životu, konzumerzimom i spomeničkom baštinom bivše države.

Kustos Martino Stierli je u intervjuu za Asocijaciju arhitekata u Bosni i Hercegovini, dok je izložba tek bila u prvim fazama pripreme, ispričao o specifičnostima arhitekture Jugoslavije, s obzirom na njezinu zemljopisnu i povijesnu 'perifernost' u odnosu na Zapad.

'Istina je da su Jugoslavija, Balkan i istočna Europa uglavnom imali povijesnu tendenciju da budu viđeni kao periferni iz perspektive zapadnog svijeta i da je ova percepcija možda bila čak pogoršana u periodu Hladnog rata. Ipak, jedna od ključnih premisa za naš projekt izložbe je da jugoslovenska poslijeratna arhitektonska proizvodnja i inovacija nisu bili periferni u odnosu na 'moderni projekt' već u njegovoj samoj srži. Socijalistička Jugoslavija pruža uzornu studiju slučaja za razumijevanje kako je moderna arhitektura bila upotrijebljena kao primarni alat za modernizaciju i urbanizaciju pretežno predindustrijskog društva te kako je arhitektura služila kao simbol i agent progesa i 'modernizacije'. Štoviše, zbog specifične organizacije rada u arhitektonskoj profesiji u okviru 'samoupravljanja', sistem je proizvodio izvjestan 'višak' s velikim brojem strukturno inovativnih ili čak vizonarskih projekata, bez obzira na to jesu li bili izvedeni ili ne', rekao je Martino Stierli.