Nije nikakva tajna da zakulisni svijet kazališta može biti vrlo zahvalan predložak za razne parodije i ine komične situacije. Ako se ga pomalo ironično promatra sa strane, može ga se razotkriti kao svijet nabildanih ega, emocionalnih nestabilnosti, nesigurnih ili tiranskih režisera, kapricioznih ili nesposobnih glumaca... Klišeja o kazališnim situacijama iza scene je zapravo bezbroj, a upravo se tom tematikom bavi suvremeni njemački dramatičar Lutz Hübner u svojoj drami 'Gretica, str. 89' koju temelji na kratkoj sceni iz Goetheovog 'Fausta' i na liku Margarete/Grete.

Kroz dva lika, Redatelja i Glumice, Hübner ispisuje nekoliko tipičnih situacija oko vječne kazališne relacije između redatelja i izvođača. Komad funkcionira poput stilskih vježbi u kojima se stalno varira ista scena kazališne probe, s različitim pristupima i osobnostima aktera, koji se protežu od despotskog ili pseudoprovokativnog redatelja do glumice početnice ili umišljene dive. No unatoč dobrom dramatskom potencijalu, tekst se više zadovoljava dijagnozom i eksploatiranjem gotovih odnosa i tipova nego što ih se zapravo trudi raskrinkati, ostajući cijelo vrijeme unutar sigurnog registra lako dopadljive komike.

Splitsku predstavu režirao je Dražen Ferenčina, no komad koji igra na Sceni 55, dakle na malenoj sceni pred jednako tako malenim brojem gledatelja, logično počiva prije svega na umješnosti glumačke igre. U splitskoj se izvedbi tako malo bolje snašao Elvis Bošnjak u raznim uživljavanjima u uloge redatelja od nešto suzdržanije Andrijane Vicković.

Iako glumci nose i snose najveći teret ovog produkcijski malenog projekta, razrađeniji i efektniji kostimi (Najda Kromić) ne bi im odmogli. Predstava ima brzi ritam, što je svakako dobro jer se nijedan od dramaturških predložaka ne stigne istrošiti, dok su pak prijelazi između scena lošije riješeni. Naime, svako novo poglavlje predstavljeno je kratkim uvodom koji nam objašnjava profil aktera. Iako ti uvodi nisu loše napisani, a sadrže i nekoliko britkih dosjetki, unutar ovako brze predstave djeluju suvišno. Gledatelj je itekako u stanju veoma brzo shvatiti tipove glumca ili režisera koji mu se predstavljaju pa je takvo dociranje, koliko god bilo kratko, zapravo nepotrebno.

Snaga svake branše može se upravo najbolje testirati na njenoj mogućnosti autoironije ili barem na vježbanju kakvog odmaka. Praksa je to koju valja toplo savjetovati splitskoj kazališnoj kući jer nakon sat vremena lagane zabave na Sceni 55 jasno je da bi publici sigurno bilo zabavnije, a vjerujemo i izvođačima.