Da bi se predstavilo autora koji je tu knjigu, doslovce, ishodao, ispedalirao i isplovio, valja reći da su Mate Svjetski i njegov pas Globus prešli pješice, biciklom i malom jedrilicom najmanje 360.000 kilometara. Putovali su oni tako19 godina, od 1928. do 1947., bili su pritom u 70 država, i na tisućama otoka i otočića u Indijskom i Tihom oceanu, gdje se globtroter iz Stilja kod Vrgorca susreo i s domorocima koji dotad nikada nisu bili u dodiru s civilizacijom, ali i s mnogim tadašnjim uglednicima. Sve je on to pomno dokumentirao u posebno izumljenoj putničkoj knjizi, u koju su mu se potpisivali brojni državnici, svjetski slavne osobe, ali i mnogi njegovi namjernici domaćini koji su pomagali u nastavljanju putovanja. Sve je to on, kada je poslije Drugoga rata bio onemogućen putovati i bio 1947. deportiran u blizinu rodnoga mjesta u Vrgorac, zapisao u 26 dnevničkih bilježnica i složio uz to više od tisuću fotografija i negativa koje je snimio na putovanju s kraja na kraj svijeta.

Još valja dodati da je svu Matinu ostavštinu, nakon što je umro 1969. a koja se sastojala od spomenute kožnate putničke knjige, zapisa i fotoaparata te novinskih izrezaka iz svjetske i nešto malo domaće štampe sačuvao nećak Rade Maršić. Nakon raznih poteškoća sve dosad je potrajalo j dok rukopis i fotografije nisu za objavljivanje priredili alpinist Stipe Božić i urednik Drago Glamuzina.

Tako je knjiga "Ja, Mate Svjetski" postala spomenik možda i najvećem, ne samo hrvatskom nego i svjetskom, globtroteru, kako kaže predgovarač Stipe Božić, čovjek koji se popeo na najviše vrhove svih kontinenata. Mada se to može činiti pretjeranom ocjenom valja uzeti u obzir da je Mate Svjetski na tom putovanju pomalo kozmogonijskih razmjera bio posve sam, bez ikakve sigurne potpore kakvu imaju današnji bekpekeri, a koje bi se jedine eventualno moglo s njime usporediti, ali ni oni, osim iznimno, ne putuju na samopogon, tj. pješice, biciklom ili malom brodicom i nitko o njih koliko je poznato ne ostaje toliko na putu niti u takvim interkontinentalnim relacijama. Moglo bi se,dakle, reći jedan je samo Mate Šimunović koji je po povratku u Vrgorac stekao i nadimak - Svjetski. Tko zna tadašnji mentalitet toga kraja može, čini se ne baš bez razloga, osjetiti u tom nadimku, osim priznanja, i malo poruge. Jer kada se netko vrati iz bijeloga svijeta nakon toliko godina, a ne donese novaca da izgradi kuću i nakupuje još zemlje tada je ili propao ili profućkao sve što je stekao. A to što je zaludu obišao pola svijeta dovoljno je onda samo za nadimak, da bi ga se lakše razlikovalo od suprezimenjaka u mistu.

Matu Šimunovića kao pisca odlikuje neobično živ, uvjerljiv pričalački stil. Lutalačku radoznalost, prirodan dar uočavanja neobičnoga u običnom životu dane sredine iskazuje onu nekim, samim po sebi, razumljivim i uvjerljivim putopisačkim realizmom. Ponekad, kada hoće nešto istaknuti, čini se da dodaje kao precizne mjere svjesno uvećane dimenzije prostora ili protoka vremena, ali pritom se ne trudi da to zabašuri nego kao da to shvaća kao funkcionalnu metaforu, oko koje se i ne treba truditi. No, kada je nešto posrijedi što on hoće da bude točno primijećeno i razumljeno onda je precizan do rigorozne provjerljivosti. Posebice je precizan u temama koje bi zanimale etnografe, zapisuje tako kako domoroci na Sumbawi kada im netko umre, leševe daruju pticama grabljivicama. Mrtvace odnose u šumu i ostavljaju ih visoko u granama drveća dok ih ptice ne pojedu, a tek onda kosti pokapaju u zemlju. Na Baliju pak mrtvace pokapaju u zemlju, a kada meso na njima potpuno sagnjije, kostur umrloga se izvadi iz zemlje i pokapaju ga tada na drugom mjestu uz veliko slavlje. "Na tome pogrebu, koji traje dugo kao svadba, jede se, pije, svira, veseli danju i noću dok se ne potrošio sve što se za proslavu spremilo. Za tu svečanost ulove četiri pet velikih kornjača teških po 200 -300 kg te divlje bivole i svinje, a za piće spreme sokove od kokosovih grančica i raznih palmi.

A ulove i tigrove i leoparde, jer se na njihovim kožama i krznima sjedi."Možda i u ovome opisu ima malo metaforičkih uvećavanja, ali bitne činjenice očito su provjerene. O svemu bi on, poliglot, u svrhu provjere razgovarao s domaćinima jer se njihovim jezicima uglavnom znao sporazumijevati. Stoga u takvim opisima on se uvijek doima i obaviještenim i preciznim. To se posebno odnosi na datume važnih historijskih događaja prije i za Drugoga rata koje on bilježi iz svojih globtroterskih vizura i veoma objektivno zapisuje sve odraze tih događanja na terenu i lokalne reakcije. Posebno je zanimljivo kako tadašnju Jugoslaviju pa onda Nezavisnu državu Hrvatsku on tretira ovisno o tome u kojoj se međunarodnoj konstelaciji nalazi. Njegovo pak zapisi iz Šangaja za vrijeme japanske okupacije Kine i kapitulaciju Japana te o tri mjeseca nakon te kapitulacije, kada se konačno Japanci u potpunome redu povlače iz Kine, uz suradnju dotadašnji neprijatelja, veoma su dojmljivi kao i opisi ulaženja Saveznika, posebice Amerikanaca u Šangaj koje Mate Svjetski opisuje u maniri svjetskih ratnih reportera.

Sve to treba danas čitati imajući na umu da je riječ o događajima od prije osamdesetak godina pa je dobro razmisliti o tome koliko se toga moglo, moralo promijeniti, a koliko se ponešto i nije baš promijenilo. Stoga Matini bi tekstovi i danas odlično sjeli u razne zemljopisne i povijesne čitanke, ako ih još uopće ima. Posebno bi se pojedine teme iz povijest mogle vidjeti pod novim svjetlom.

Na svim tim putovanjima Mate Šimunović nailazio je na razne neprilike, teškoće pri prijelazima raznih granica, zapadao je i u zatvore, ali čak i u ratnim vremenima uvijek je pronalazio nekakva rješenje da nastavi putovati. I najstroži, opresivni režimi propuštali bi ga i uz zadržavanja ponekad i mjesecima i to onda kada ni njegova čudesna putnička knjiga nije otprve pomagala, on je ipak nekako, ponekad zahvaljujući i pukoj sreći što je bio simpatičan nekom graničaru, nastavljao putovati. Sve dok nije došao u domovinu. Od godine 1947. nije mogao nikako izaći iz Juge. Živio je u Vrgorcu i neko vrijeme radio u Vjesnikovu kiosku gdje je barem novina imao na pretek.

On opisuje svoju pravu, ali i prisilnu domaju kao jednu od svojih destinacija, pa kaže da se nalazi "gdje raste mnogo drveća, lovora te mirisavih crvenih ruža kojima se kite naše lijepe djevojke. Tu se odmaram i u posljednje vrijeme počeo sam opisivati svoje putovanje. Kad budem gotov objavit ću jednu do dvije knjige o svom dvadesetogodišnjem putovanju. Svakoga dana nekoliko sati pišem o svome globtroterskom krstarenju. Navečer odem u šahovski klub ili u neki lokalčić pa, nakon što pročitam dnevnu štampu, odigram koju partiju šaha ili zakartam preferans, briškulu, trešetu ili trijumf s prijateljima. Ovo je u kratkim crtama putopis najvećeg lutalice na svijetu, o putovanjima kopnom, morima i oceanima, kakav dosad svijet nije upamtio."

Tako završava Mate rukopis koji izvorno sadrži oko 800 kartica. Tako završava Svjetski, zapravo, svoju implicitnu laudu vremenu kada je svijet bio mnogo siromašniji, ali i podatniji Svjetskom putniku s misijom. A o smislu i unutrašnjem razlogu onoga što ga je uvijek kretalo prema naprijed nije zapisao ni riječi jer putovati za njega je značilo biti svoj na svome svuda gdje je stigao. Jer on je Svjetski, a naš!