Ovih se dana navršava važna obljetnica zagrebačkog sajmišta – popularnog buvljaka znanog pod imenom Hrelić. U 40 godina razmjene najraznovrsnijih artikala, nije se samo trgovalo rabljenom robom, nego je Hrelić bio mjesto na kojem se razmjenjivalo socijalno iskustvo u najširem smislu te riječi. Kao i svaki društveni fenomen koji potraje dovoljno dugo, i ovaj je indikativan za cijeli niz specifično naših društvenih problema: od upravljanja gradskim resursima i organizacije javnih institucija do gradskog urbanizma i njegovog odnosa s politikom.

Tema koja se, čini se, vječno povlači preseljenje je sajmišta na drugu lokaciju. Još je generalnim planom iz 1986. vršen pritisak da se sajam preseli na lokaciju na Blatu. Godine 2005. ponovno počeli pritisci za preseljenje. Izrađen je urbanistički plan uređenja koji je prostor uglavnom predvidio za mješovitu zonu gospodarske i poslovne namjene. Iako se adekvatna nova lokacija nije pronašla (ona predložena u Sesvetama ne odgovara ni položajem ni infrastrukturom), prostor na Jakuševcu i danas se planira prenamijeniti bez ikakve svijesti o urbanom imaginariju i značenju Hrelića za gradski identitet.

Premda je nezahvalno ulaziti u zamršene odnose između grada i tvrtke kojoj je ugovor za prostor istekao prije šest godina, ovi odnosi postaju zanimljiviji ako znamo da se radi o Komunalnom centru Zagreb - socijalističkom OUR-u koji se ustavnim promjenama iz 1964. izdvojio iz tadašnje općine Peščenica. Privatizacijom iz 1993. poduzeće je pripalo radnicima koji su sada zapravo u sukobu sa svojim nekadašnjim osnivačem. Paradoks se sastoji u tome da se sajmište želi vratiti pod nadležnost zagrebačkog Holdinga. Iako nije nužno loše da se objekt od gradskog interesa vrati utjecaju javne uprave, posrijedi je čudan povijesni paradoks. Dok su se 1964. godine u Hrvatskoj donosili zakoni koji su pokušavali izmjestiti gospodarsku djelatnost iz gradske uprave, danas ih se vraća. Je li doista zagrebački model gospodarenja, kako se želi prikazati, ustrojen po efikasnom zapadnom liberalnom modelu ili se zapravo radi o svojevrsnom državnom kapitalizmu na lokalnoj razini.

Buvljak kao čistač kulturne isključivosti

Ipak, ovaj je slučaj najviše indikativan za naše poimanje suvremene urbanosti. Buvljak još uvijek nije prepoznat kao urbano kulturna vrijednost. Unutar mainstream kulturnog imaginarija, Hrelić se uglavnom vezuje uz potrebe siromašnih slojeva, uz svijet onkraj zakona i zapadnih standarda ili uz estetiku marginalnog, isluženog ili prljavog. Urbana kultura koja ne shvaća buvljak zapravo potiskuje jednu od strukturnih karakteristika grada – njegovu otvorenost. Grad je otvoreni sustav, a buvljak je njegov nužan urbani standard. Poput javnog prijevoza, organiziranog gospodarenja otpadom ili škola, buvljak omogućava opskrbu najrazličitijim artiklima i uslugama, najrazličitijih slojeva društva. Buvljak je, dakle, svojevrsna tržnica koja je od obične tržnice utoliko posebnija što podliježe vlastitim zakonima ponude i potražnje.

Upravo zato što je i sam otvoreni sustav, buvljak je mnogo više. Logiku neformalne tržišne razmjene, slijedi neformalna i otvorena društvena razmjena. Buvljak je zapravo čistač socijalne i kulturne isključivosti. On ima gradotvorni karakter i u prostornom smislu: stvara privremeni urbanizam tezgi, baraka, šatora i mobilnih nastambi, stvara mikroprometne situacije i najrazličitije kombinacije sadržaja koje su zbog neformalnih prostornih odnosa često maštovitije i autentičnije od avangardne arhitekture. Baš kao što su oko drevnih tržnica na sjecištu putova nastajali gradovi, i Hrelić se svake srijede i nedjelje pretvori u svojevrstan urbani sustav.

Gradovi s dužom urbanom tradicijom kao što su Beč ili Amsterdam imaju više buvljaka. I ne samo to, buvljaci se ustrajno drže blizu gradskih centara te se djelomično, baš kao i sve druge potrebe građana, subvencioniraju. Upravo činjenica da mu se buvljaci nalaze blizu centra, potvrđuje svijest o pozitivnom učinku na proizvodnju urbane svakodnevnice i intenzitet socijalne razmjene po kojoj je Amsterdam toliko poznat.

S jedne strane, ne treba očajavati kao da će s Hrelićem nestati kultura buvljaka i trgovine rabljenom robom. Naša potreba za neformalnom razmjenom - onkraj oficijelne tržišne ili kulturne ideologije – prirodna je. Kultura neformalnih oblika razmjene u Zagrebu buja. Od kulturnog šika Britanca koji je, na korak od muzeifikacije buvljaka, i sam postao pomalo socijalno isključiv do instant buvljaka na tramvajskim stanicama ili roditeljskih buvljaka sa školskim knjigama. U posljednje vrijeme pažnju privlači velik broj više ili manje formalnih trgovina rabljenom odjećom koje se otvaraju na najrazličitijim mjestima - od zaboravljenih izloga Donjega grada do novozagrebačkih podruma. Upravo ta činjenica govori u prilog tezi da kultura neformalne razmjene u našem gradu postoji i da je građani osjećaju kao potrebu. Umjesto gašenja, ili njemu usprkos, moglo bi se razmisliti o pokretanju još mjesta poput Hrelića ili Britanca.

Premda mi se čini da nostalgične priče i stare fotografije koje ovih dana kruže kao posljednja pomast jakuševačkoj tržnici, ne pogađaju precizno problem - ipak su one odraz naše ozbiljne zabrinutosti. Mislim da nas zapravo brinu ukupne promjene koje će dugoročno utjecati na urbani život. Ove su promjene najvidljivije na prostorima u kojima se svakodnevno susrećemo kako bi razmjenjivali informacije, robu i usluge. Na prostorima koji proizvode grad – heterotopiju svih iskustava i suprotnosti. Poput trga, škole ili javnih prometala to je i tržnica odnosno buvljak.

Činjenicu da se Zagreb želi riješiti svog buvljaka treba vezati uz odumiranje malih trgovina i tržnica te jačanje kulture trgovanja i zabave u trgovačkim centrima. Zapravo se radi o radikalnim pomacima u načinu kako prakticiramo razmjenu i uz nju vezano socijalno iskustvo. Očito je da je razvoj novih zajedničkih prostora neminovan. Zato pitanje nije kako konzervirati tradicionalne zajedničke prostore razmjene, nego kako ih transformirati, a da se ne uruši kvaliteta socijalnog iskustva.

Često ćete čuti zabrinute građane kako govore da se trgovački centri loši jer se radi o privatnom okolišu koji samo glumi javni prostor. Zapravo se ne radi o vlasništvu, nego više o stupnju otvorenosti i kontrole - to jest o politici korištenja. Politika korištenja nekog prostora koji pretendira zajedničkoj namjeni ne smije biti isključivo u rukama njegova vlasnika. Iako se mnogi građani tako ne osjećaju, 20 hektara na Jakuševcu je privatni prostor koji je od Grada unajmila privatna tvrtka.