Bez uvoda i objašnjenja, što vjerojatno i sam papir čini u pravnom smislu bezvrijednim, kad u moralnom to jest i prije nego što je objavljen, pojavio se na službenim stranicama Grada Zagreba Program javnih potreba u kulturi za 2012. godinu.
Ime i potpis ispod njega ne stoje, jer mu ni ne trebaju – to je papir čiji je sadržaj ionako već, u glavnim crtama i stremljenjima, bio poznat i prije nego što je nastao. A nastao je, kaže datum, jer barem njega ima, 22. veljače, a danas je već i ožujak te iste 2012. na koju se taj takozvani dokument odnosi. Nije to ništa čudno, uvijek ta 'razrada' financiranja u kulturi 'malo kasni', pa i ta kultura funkcionira 'na dug' barem prvih mjeseci u godini.
Kako je riječ o kontinuitetu, stvar se krpa sama po sebi, a akteri na sceni svjesno ulaze u dug i nadaju se najboljem. Ili barem realnom. Jer upravo je to retorika kojom će se braniti aktualiziranje proročanstva zagrebačkog gradonačelnika kako od 'alternativne kulture u Zagrebu neće ostati ni a'. Čini se da je financiranje ove godine otišlo baš u tom pravcu, ali ne zato što je poneka od umjetničkih udruga s takozvane alternativne ili neovisne umjetničke scene dobila nešto manje sredstava, nego zato što se pomaci u drugim poljima ne vide već godinama, unatoč apelima najprije na shvaćanje toga što kultura jest, a onda i na zdrav razum, te na koncu i na elementarno poštenje.
Kako izgleda ta razrada? Ukratko: po starom, s nekim zaoštrenjima. Umjesto vizije i plana, zagrebačka kultura zapravo svake godine čita taj financijski plan kao da je objava s nebesa koju treba znati protumačiti, i svatko na svoj način čita konstelacije, prijateljstva, kumstva, osobne i profesionalne veze iz brojki, jer ove se godine nitko u Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport nije potrudio čak niti birokratsko-upravnim jezikom zamagliti očigledno.
Tako je ovogodišnji Program javnih potreba u kulturi napokon prava istina – bez nepotrebnih slova, ostaju samo brojevi, a oni ne govore samo 'tko kome i koliko'. Konkretnost takvog elementarnog pristupa tablica i financijskih iznosa zapravo govori o nečemu vrlo apstraktnom, a to je kulturna politika, i ta se apstrakcija lako čita iz suhe algebre. Stoga je očito da je kulturnopolitički stav današnjih zagrebačkih upravljača onaj potpuno klasičan i već dovoljno puta provjeren: zadržati reprezentativno i ono što se ne može ili smije mijenjati, ali zato 'humano' smanjiti, brutalno rezati ili ostaviti na već zatečenom minimumu ono drugo, što bolje ni ne zaslužuje.
Drugim riječima, institucije ostaju na istom, bez obzira jesu li uzorno odradile prošlogodišnji program ili su pak od njega u tročetvrtinskoj mjeri odstupile, ponekad samo mijenjajući prijavljene naslove a ponekad i jednostavno prešutjevši pokoji. U umjetnosti nije uvijek moguće planirati, to je istina, ali što se moralo dogoditi kući kao što je Gradsko kazalište Komedija da od pet prijavljenih naslova realizira samo jedan, a ostale, ali ne sve, zamijeni?
Pritom je riječ o najskupljem zagrebačkom kazalištu, kojem je dotacija u 2012. smanjena sasvim neznatno, za 20 000 kuna pa će u ovoj godini raspolagati samo s 3 100 000 kuna. Ali to je veliko kazalište s čak tri ansambla, a što je s Teatrom EXIT, koji zaposlenih glumaca niti nema, a za tek jednu monodramu u prošloj godini nagrađeno i povećanjem potpore. Najskuplje kazalište, koje dijele Grad i država, je HNK, koji ove ga godine uopće ne postoji u programu javnih potreba u zagrebačkoj kulturi, pa se može samo pretpostaviti da prošlogodišnju cifru od gotovo 46 milijuna kuna nitko nije dirao.
Ali, gledanje drugome u tanjur navodno nije pristojno. Bolje je onda nastaviti o kulturnoj politici! A nju se najlakše vidi ne ako se uspoređuju nezavisna inicijative, plesni i istraživački projekti ili pak prve izložbe mladih likovnjaka i monografije domaćih ali međunarodno relevantnih umjetnika, već ako se pogleda u rubriku koja uvijek ostane u zapećku: kulturno umjetnički amaterizam, a posebno je zanimljiva njegova nezavisna strana.
Ne treba osporiti važnost očuvanja tradicije, no popis zborova, tamburaških društava i klubova prijatelja prirodnih ljepota toliki je i toliko sredstava guta da se svaki Zagrepčanin s pravom može zapitati kako ga je toliko ljepote zaobišlo. Uz puno poštovanje svakom tamburašu iz Čučerja ili Demerja, program javnih potreba u kulturi Grada Zagreba u 2012. izgleda upravo kao da ga je smišljao i brusio netko zaljubljen baš u prirodno i tradicijsko. Netko tko se pravi nevještim i zanesenim amaterom, a zapravo je profesionalac s misijom.
