Zanemarimo li paradoksalni položaj u koji papu Benedikta XVI. dovodi njegova iskaznica donora organa, ostaje činjenica da je stav Svetog Oca o ovom pitanju – za razliku od nekih drugih doktrinarnih stavova o stvarima koje se tiču ljudskih života, umjetnoj oplodnji ili kontracepciji, primjerice – moderan i poželjan. Još kad bi ga u tome češće slijedili i Hrvati, koji svoju privrženost izgleda radije pokazuju spektakularnim dočecima…
Čitam neki dan kako talijanski tisak raspravlja može li papa Benedikt XVI. i dalje biti dobrovoljni davatelj organa za transplantaciju, što je bio kao 'obični' kardinal Joseph Ratzinger. Promjenom u statusu promijenio se, čini se, i njegov status davatelja. Naime, njegov osobni tajnik tvrdi, proglase li papu blaženim ili svetim, njegov bi organ postao relikvija. To bi, doduše, bilo dosta nepraktično. U slučaju da, recimo, nosite papin bubreg, ljudi bi trčali za vama i dodirivali vas očekujući čuda… Papa je, naime, još 1999. izjavio da posjeduje iskaznicu i da darivanje organa radi presađivanja smatra činom ljubavi. Kasnije je pojasnio da darivanje 'mora biti besplatno, dragovoljno, uz puno poštivanje zdravlja i dostojanstva davatelja'. Papa nije dalje pojašnjavao misli li pritom na transplantaciju od živog ili od preminulog davatelja. Jer, obje su moguće.
No kakve su uopće šanse da papa postane davatelj, a njegov primatelj – nositelj relikvije? Gotovo nikakve. Papa je sa svojih osamdeset i nešto godina prestar za živog davatelja, a jednako tako nije vjerojatno da bi postao davatelj nakon smrti. Zanemarimo li činjenicu da je Sveti Otac i da je star, pa, kao što se može pročitati, to uopće ne bi došlo u obzir – ovdje se radi o posve drugoj stvari. Naime, kad se govori o transplantaciji organa, često se zaboravlja da se vitalni organi (bubrezi, srce, jetra, pluća) mogu presaditi samo od ljudi koji su doživjeli moždanu smrt. A takvih je zaista malo. Vjerojatnost da bi se papi dogodilo takvo što statistički je vrlo mala.
Gesta dobrote
Zbog toga transplantacija organa i jest problem. Jer čak i u onih nekoliko stotina slučajeva moždane smrti u Hrvatskoj, u većini slučajeva rođaci ne daju dozvolu za presađivanje. Premda ih zakon kod nas ne sili da pitaju rođake, doktori to ipak čine iz etičkih razloga.
No papina donorska kartica je važna bez obzira može li on u stvarnosti postati davatelj ili ne. Ogromno je simboličko značenja takve geste vjerskog poglavara jedne od najvećih crkvi na svijetu. I prethodni je papa Ivan Pavao II. također podržavao presađivanje organa, a Ratzinger je, uzevši donorsku karticu, napravio korak dalje. Zapravo, dalje nije mogao ni ići u poruci svojoj pastvi da ga slijedi na tom putu spašavanja života.
Važnost njegove geste možemo bolje sagledati pogledamo li brojke: što zbog zakona, što zbog drugih okolnosti, činjenica je da u papinoj rodnoj Njemačkoj, primjerice, prema podacima Eurotransplanta 7.652 pacijenta čekaju na bubreg, dok su ga lani dobila 2.792 pacijenta. Lako je izračunati da se na bubreg čeka godinama. Možda je to iznenađujuće, ali u transplantacijama u Europi prednjače Austrija, Španjolska i Irska, a ne Njemačka ili Švedska. Nije isključena mogućnost da u zemljama u kojima dominira katolicizam to nije slučajno.
Nisu ove brojke tek brojke. U pitanju su ljudski životi. I toga je papa svjestan kad govori da darivanje organa mora biti 'besplatno i dragovoljno', misleći pritom na ilegalnu trgovinu organima kojoj je uzrok upravo činjenica da pacijenti predugo čekaju na presađivanje organa i da ga vrlo često niti ne dočekaju. Nedavno je izbio skandal i nekoliko je ljudi, među njima i doktori, na Kosovu optuženo za ilegalno presađivanje.
U mnogim zemljama je presađivanje od nesrodnog živog davatelja, recimo prijatelja, zabranjeno, recimo u Njemačkoj (ali ne i u Hrvatskoj). Bolestan čovjek koji nema živog srodnog davatelja, koji je godinama na listi čekanja za kadaveričnu transplantaciju u svojoj zemlji – u Švedskoj se čeka najmanje četiri godine – posegnut će u svom očajanju čak i za ilegalnim načinima poput kupovanja organa. Iako je to kriminal, treba razumjeti ljude koji su spremni na takav čin – kao i one koji prodaju organe, jer su i oni očajnici. A zakonske promjene koje bi omogućavale dobrovoljnim živim davateljima, recimo prijateljima, da postanu davatelji, vrlo sporo se probijaju. U Hrvatskoj, gdje zakon dopušta takvu mogućnost već nekoliko godina, još uvijek je tek nekoliko slučajeva da je nesrodna osoba darovala organ ili dio organa. Nepovjerenje – bilo etičke komisije bilo liječnika – te opća atmosfera sumnjičenja motiva takvih davatelja sasvim sigurno uzima danak u životima. Pa iako rado ugošćuju crkvenog poglavara, izgleda da Hrvati njegove riječi baš i ne uzimaju srcu. Ispada da nisu baš takvi katolici kakvima se prave, jer da jesu, bila bi i Hrvatska pri vrhu po broju transplantacija u Europi – premda se mora priznati da je situacija iz godine u godinu sve bolja. Doduše, manje zbog papinog hvalevrijednog nauka, a više zbog članstva u Eurotransplantu!
Tim više bismo trebali cijeniti i poticati rijetke plemenite geste, slučajeve poput onog kada su roditelji ubijenog Luke Ritza odlučili pokloniti njegove organe za presađivanje. Ili nedavni slučaj roditelja naglo preminulog četverogodišnjaka Emanuela Sefera, koji su svojom istovjetnom odlukom također spasili nekoliko života. Bili vjernici ili ne, ti se ljudi sigurno približavaju papinom idealu dobrote.
