Kao što je čitatelju poznato, postoje dvije važne nagrade: Nobelova za više disciplina i Darwinova za samo jednu – glupost. Vanjska politika Srbije više se puta kandidirala za Darwinovu nagradu; posljednji puta jučer. Nakon više dana upornog i besramnog uvjeravanja srbijanske javnosti da ne treba poslati nikoga na ceremoniju dodjele Nobelove nagrade za mir kineskom disidentu Liu Xiaobou, opet su se u posljednjem trenutku predomislili i ipak poslali u Oslo pučkog pravobranitelja Sašu Jankovića, inače finog i poštenog momka
Bila je to vesela priča. Umjesto da su šutjeli i pravili se blesavi, srbijanski su političari odmah početkom tjedna osjetili potrebu da priopće da oni u Oslo nikoga slati neće. Već je ta izjava Vlade Srbije bila dovoljna da nevladine organizacije i dio oporbe, ali i stranaka bliskih vlasti, pobjesne. Naravno da su svi odmah postavili najpodlije od svih pitanja – a zašto? E, onda je ministar vanjskih poslova Srbije, hiperaktivni mulac s Harvarda Vuk Jeremić, inače uzorni izložak iz japijevske 'menadžerije' (kako je zove Viktor Ivančić), krenuo u objašnjavanja – kukala mu majka. Bolje bi svima bilo da je šutio, ali s njime je uvijek tako; lako je Hrvatima s Jandrokovićem.
Krenuo je, dakle, nadobudni mladac s objašnjenjima: to je, veli, 'državni interes' jer da je Kina jedan od 'četiri stupa' srbijanske vanjske politike (uz Europu, SAD i Rusiju). Onda su mu počeli tercirati političari iz vladajuće koalicije s pričama da, eto, Kinezi ulažu u Srbiju, da su velika sila kojoj se nije zamjerati, da, eto, još devetnaest država neće doći u Oslo, Kinezi će nam sačuvati Kosovo itd.
Naravno da je ta argumentacija izazvala žestoke odgovore. Pristaše odlaska u Oslo podsjetile su na neke okolnosti: da su ljudska prava važnija od Staatsraisona jeftinih pragmatika poput Jeremića; OK, vele, Kinezi će se uvrijediti, pa će ih proći jer su oni pravi pragmatici, a ne amateri; eto su Sjedinjene Države najveći partner Kine, pa što; pakosno su nabrojali kojih to devetnaest država neće u Oslo na dodjelu Nobelove nagrade i upitali želi li Srbija biti njima slična? Kad je o kineskim ulaganjima riječ, podsjetili su također na stanovite frikcije oko izgradnje čuvenog 'kineskog mosta' preko Dunava (Zemun – Borča, veoma važna prometnica): naime, lokalci su pokušali izraditi Kineze oko nekih naknada za korištenje zemljišta, ali Kinezi nisu bili naivni. Više je puta spominjano 'ponižavanje' i gmizanje pred velikim silama. Onda su u vrhu države razmislili, u zadnji tren odustali od bojkota i opet ispali budale.
To je tek najnovija epizoda u zamornoj povijesti diplomatskog diletantizma u Srba. Uvjereni da će ih kojekakve opskurne države podržati u blesavoj fiksaciji da je Kosovo u Srbiji, puzali su pred Iranom zabranivši onu knjigu za kućanice 'Dragulj Medine', pa su se kasnije ispričavali. Također su glasali protiv europske osude iranskog režima zbog kršenja ljudskih prava, opet pravdajući to 'očuvanjem Kosova'. Ulagujući se Kinezima uklonili su s repertoara jednog festivala film u kojemu se u par kadrova vide događaji na trgu Tiananmen 1989, kad je vojska tenkovima gazila studente, a Kinezi ne vole kad ih se na to podsjeća; i tada su se ispričali. Najsramniji gaf bio je s onom slaboumnom rezolucijom o Kosovu kojom su u Ujedinjenim narodima htjeli neutralizirati presudu Međunarodnog suda pravde u Den Haagu. Kada im je lijepo rečeno da to ne bu tak išlo, promijenili su bitno tu rezoluciju, a nakon što je nesretni ministar Vuk Jeremić dvaput obišao planet, sve uvjeravajući bratske nesvrstane zemlje da glasaju za nju. Ne znamo kako se ministar kasnije pravdao pred kolegama iz Vanuatua, Zambije, Kambodže, Gruzije i ostalih bratskih država spremnih da se za ljubav male i junačke Srbije u UN-u zamjere 'svjetskim moćnicima'.
Takvo, dosljedno i sustavno neozbiljno shvaćanje vanjske politike od Srbije čini operetsku Ruritaniju iz holivudskih komedija. Pošteno govoreći, za to je odgovoran predsjednik Boris Tadić. On, po ustavu, sudjeluje u vođenju vanjske politike, što je manji problem; Vuk Jeremić, međutim, njegova je akvizicija, što je veći problem. Neka mi Gospodin oprosti, ali čak je i notorno mahniti Vuk Drašković bio bolji ministar vanjskih poslova od ovog harvardskog šibicara! Po svim procjenama relevantnih poznavalaca, Vuku Jeremiću polako istječe rok trajanja (shelf life), doživio je da mu se oko ove Nobelove nagrade usprotivi čak i predsjednica Političkog savjeta Ministarstva vanjskih poslova, inače veoma uslužna i konstruktivna Sonja Liht. Sve mu to ne smeta da se i dalje uz krajnje neprimjereni osmijeh trsi po televizijama (spava li taj ikad?) i objašnjava neobjašnjivo, gledajući nas kao da smo bedasti. Mi, bokci, da ne razumijemo 'širu sliku' i 'geopolitiku', nego nam se iz naše skromne pameti nekako čini da tu nikakve 'šire slike' zapravo nema; ima samo njegove beskonačne ambicije. Dapače, upravo vodi potmulu kampanju s ciljem da ga se izabere za potpredsjednika Tadićeve Demokratske stranke. Znajući s kime ima posla, nadati se da mu neće uspjeti.
