Prihvaćanje eura bilo bi prirodan sljedeći motiv odnosno strateški cilj hrvatske ekonomske politike. Međutim, euro je izgubio svoju privlačnu snagu. Kriza prezaduženosti nekih europskih država tumači se kao kriza eura. Suočeni s tom činjenicom, naši su kreatori politike i javnoga mnijenja potisnuli euro u drugi plan i afirmirali ideju da Hrvatska ulaskom u EU ostvaruje sve svoje strateške interese.

Postoje barem četiri razloga zbog kojih je takav stav pogrešan. Redom:

Pogreška je misliti da je EU jedno, a zona eura drugo. Europski je ugovor više nego jasan kada je riječ o obavezama zemalja u koordinaciji ekonomskih politika. Zajednička tečajna politika i na kraju zajednička valuta izrijekom se spominju kao ključni mehanizmi koordinacije. Velika Britanija je jedina posve izuzeta od tih odredbi, no ne treba očekivati da će još neka zemlja dobiti takav status. Danska je jedina, osim Velike Britanije, kojoj je izrijekom zajamčeno da ne mora uvesti euro, no kruna je u tečajnom mehanizmu s uskim rasponom fluktuacije vrijednosti u odnosu na euro (+/- 2,25%). Drugim riječima, kruna igra ulogu simbola i nepotrebno zapošljava višak administracije u središnjoj banci.

Bit je u tome da svaka zemlja koja ulazi u EU, pa tako i Hrvatska, potpisuje težnju priključenja europskoj ekonomskoj i monetarnoj uniji (tzv. eurozoni).

Eurozona će u nekom obliku preživjeti

Ako formalno-pravne argumente ostavimo po strani, logično je postaviti pitanje čemu gorljivo težiti nečemu što bi se sutra moglo raspasti?

Unatoč navijačkom pisanju anglosaksonskih medija (u prilog tezi o raspadu), malo je vjerojatno da će se eurozona raspasti. Puno je vjerojatnije da će euro u nekom obliku opstati i u slučaju crnog scenarija. Težnja formiranju monetarne unije na tlu Europe seže u 60-e godine 19. stoljeća, kada je nastala Latinska monetarna unija. Koordinacija tečajnih politika traje kroz čitavu modernu povijest, uz kraće prekide u doba velikih ratova. U novije su doba i značajne države poput Francuske, Nizozemske i Austrije vezale vrijednosti svojih valuta uz njemačku marku puno prije nego što je rođen euro.

Prema tome, ideja o monetarnoj koordinaciji i monetarnoj uniji veća je od eura. Zbog toga je oklada o raspadu eurozone unaprijed izgubljena. I u crnom scenariju – koji je malo vjerojatan, 10-15 zemalja koje gravitiraju Njemačkoj imat će izražen interes za ostanak u nekom obliku monetarne unije. Pritom je još uvijek najvjerojatnije da će eurozona opstati u današnjem obliku. Zajednička valuta olakšava trgovinu, eliminira troškove konverzije i smanjuje rizike, od čega koristi imaju građani zemalja članica, čija su gospodarstva usko koordinirana. Zbog toga ni Grci još nisu glasovali o izlasku.

Ozbiljne analize pokazuju da su i naši gospodarski trendovi usko koordinirani s promjenama u eurozoni, što je važan argument u prilog uvođenja eura u Hrvatskoj.

Naši građani i dalje glasuju za euro

I bivša je Jugoslavija bila monetarni satelit Njemačke. Ljudi su uglavnom koristili njemačku, a ne domaću valutu, pogotovo radi štednje. Dakle, neugodna je vijest za političare da se monetarna geografija razlikuje od političke: građani su dovoljno inteligentni da se i usprkos restriktivnim propisima koje donosi polupismena administracija znaju zaštititi od loše nacionalne politike.

Tradicija se nastavila i nakon hrvatskog osamostaljenja, pa hrvatski građani još i danas gotovo 80 posto svoje štednje drže u stranim valutama, uglavnom u eurima. Srećom, drže ih kod domaćih banaka, što se najvećim dijelom treba zahvaliti internacionalizaciji i konsolidaciji bankarskog sustava koji normalno funkcionira i ne tereti porezne obveznike kao u nekim razvijenijim državama.

Međutim, više od polovice izvora sredstava u našem bankovnom sustavu i dalje je deviznoga porijekla. Autonomna monetarna politika i tečajne fluktuacije u takvim uvjetima izazivaju velike troškove. Sjetimo se samo učinka pada vrijednosti kune prema švicarskom franku. Prihvaćanjem eura smanjit će se troškovi takvih monetarnih avantura.

Istina je da ćemo se u tom slučaju odreći mogućnosti slabljenja vlastite valute, no činjenica je da u proteklih 20 godina korist od takve politike za društvo i gospodarstvo u cjelini nikada nije dokazana. Stoga se već dugi niz godina vodi monetarna politika koja stabilizira tečaj. A takva politika ima svoj logičan kraj u fiksnom tečaju ili monetarnoj uniji.

Na kraju, i ni u kom slučaju najmanje važno, odluka da se priključenje eurozoni odredi kao sljedeći strateški cilj hrvatske ekonomske politike može imati još jedan važan učinak: definiraju se jasni i mjerljivi orijentiri za njezino vođenje.

Hrvatska ekonomska politika tradicionalno ima problem s odabirom prioriteta i definiranjem mjerljivih ciljeva. Naše su se političke elite oduvijek bolje snalazile u carstvu nejasnoće, bez jasnih ciljeva i kriterija ekonomske politike. Priključenje eurozoni to bi moglo promijeniti jer kriteriji članstva u eurozoni daleko nadrastaju uže monetarne kriterije.

Sigurno će biti kritičara koji će reći da neki od kriterija eurozone nisu primjereni našim specifičnim uvjetima. No, to je isto kao reći da tlak 130/90 nije primjeren nečijim specifičnim uvjetima. Čak i ako je tako nešto moguće, tlak 130/90 sigurno vas neće ubiti.

Prenese li se ta logika na teren monetarne unije, onda pravila izgledaju ovako: ako pazite da vam fiskalni deficit ne prijeđe tri posto BDP-a, da vam strukturni deficit bude u ravnoteži ili u malom deficitu, i da vam javni dug ne prijeđe 60 posto BDP-a, možda nećete voditi idealnu fiskalnu politiku, ali to neće biti loša politika. Ako pazite da vam inflacija ne skoči više od 1,5 postotna boda iznad tri zemlje eurozone s najnižom inflacijom, to možda nije teoretski optimalna inflacija, ali nije ni loš rezultat. Ako pazite da vam prinosi na državne obveznice ne skoče za više od dva boda iznad prinosa državnih obveznica triju zemalja s najnižim prinosima, to u svakom slučaju ne može biti loše.

Kriteriji eurozone su puno više od upravo opisanih kriterija iz Maastrichta. Umjerena zaduženost privatnog sektora, održiv mirovinski sustav i odredbe o fiskalnoj disciplini koje se ugrađuju u ustav, samo su neki od kriterija koji se upravo afirmiraju kao europski odgovori na aktualnu krizu. Iako vrag sigurno leži u detaljima, na strateškoj razini teško je reći što je u tim kriterijima loše.

Dakle, ako se i kada se pokrene javna rasprava o euru, aktivirat će se naš tradicionalni impuls kuknjave o tome kako navodno nismo spremni: imamo 120 kila, tlak 160/110 i visok kolesterol, pa kako da počnemo trčati?

Nitko ne govori o tome da s aktualnim viškovima moramo sprintati na 100 metara. Govori se o tome da si moramo zacrtati cilj da za pet ili šest godina lagano otrčimo nekoliko kilometara. To je posve realan cilj. Pogotovo ako se danas dogovorimo o njemu, prestanemo se koprcati u mjestu, i pokrenemo u pravom smjeru.

Naposljetku, prihvaćanje je eura najmanje petogodišnji projekt. Stoga se ne radi se o srljanju. Nekoliko je godina i više nego dovoljno za dubinsku analizu detalja i kvalitetnu javnu raspravu. Posebno o tome što se gubi, a što dobiva članstvom u europskim mehanizmima financijske stabilnosti koji zahtijevaju velike uplate kapitala od strane zemalja članica eurozone.

No, jedna od prvih stvari koje će trebati objasniti jest da priključenje eurozoni, ako se i prihvati kao glavni cilj ekonomske politike, nije rješenje svih naših ekonomskih problema.