Čini se da Zoran Milanović mnogo brže uči negoli su mu to spremni priznati neki najdobronamjerniji kritičari. Nema državnika koji bi se mogao potpuno jednako i potpuno dosljedno ponašati u ulozi premijera i šefa opozicije, u ulozi prvog čovjeka koalicijske Vlade i šefa samo jedne jedine stranke, u ulozi lokalnog predvodnika i sudionika sveukupne europske politike. Već po prirodi stvari, on na novim dužnostima, poslije pobjedničkih izbora, mora biti oprezniji, sveobuhvatniji i dalekovidniji, pa u modernom izdanju obnašanja vlasti političari postaju sve manje ideolozi, reformatori i vođe, a sve više sluge općih interesa. Oni će prije odgoditi neku važnu odluku negoli odmah lupiti šakom o stol, sve dok ne postignu potporu izgledne većine. Uvijek oprezni i promišljeni, ali ipak i dovoljno odlučni da nezadovoljne mljekare mirno vrate kućama i upute ih na buduća zakonska prava, bez televizijskog očijukanja između 'cipela' i 'traktora'.

Milanović mora oporezovati bogate, a otjerati rasipnike, ali istovremeno ne može odmah i bez dogovora ukinuti svekoliku pomoć Crkvi i potpuno zabraniti obilježavanje Bleiburga. Milanović zna da su u BiH već davno prošla vremena Herceg Bosne, ali kao premijer ne može i ne smije preskakati Široki Brijeg i Mostar, a podupirati Lagumdžijine snove o 'građanskom bošnjaštvu' u bosanskom loncu za taljenje Hrvata. Koliko god to cinički zvučalo, i koliko god zbog toga bili ogorčeni zastupnici najjačih gesti, poruka i odluka, pametan premijer zna da ne može preživjeti samo na klicanju ogorčene manjine. I zbog toga on prečesto ispravlja previše zajapurene ministre, a traži dvojbenu pomoć osporenih poduzetnika i ozloglašenih tvorničara javne potpore da sam sebi ne bi postao oporba u trenutku kada tek treba započeti s pravim promjenama.

Bosanski trokut

Zbog toga i njegov posjet BiH ne treba promatrati samo u ideologiziranom trokutu između Tuđmana, Mesića i Josipovića, u kojem su se odnosi prema najvažnijem od svih hrvatskih susjeda prečesto prelamali u kratkovidnim izljevima nemogućih političkih strasti. Nakon ratnih iznuda s Herceg Bosnom preživjeli smo previše raseljenog Sarajeva, a u dvadesetak godina lažljivog prekrajanja povijesti pristali na vrlo zahtjevne isprike, dok su se cijelo desetljeće u tumačenju Daytona naglašavale samo one njegove državotvorne obveze, a premalo pozivalo na jednaka nacionalna i ljudska prava za sve i svakoga. U svim se promjenama moglo dogoditi da su Josipovića počeli poštivati i oni koji su u nadmoćnim brojevima glasovali za predsjedničkog protukandidata, a stanovnici Mostara i Širokog Brijega bolje shvatili što je Milanović htio reći govoreći o potrebi da se 'duh međunarodnih sporazuma' primjenjuje na 'fer i ravnopravan' način, negoli oni koji su mu u Hrvatskoj i BiH prigovarali da se pokušava izvući iz BiH pričama o tutorima koji više ne žele biti patroni i patronima koji više ne čeznu da ostanu tutori.

U složenim, isprepletenim, nedovršenim i nedomišljenim odnosima, BiH se od zemlje koja bi Hrvatskoj trebala biti najvažnija i najbliža u zajedničkom podupiranju europskih vrijednosti, pretvorila u zemlju o kojoj se – kao u lošim ljubavnim šlagerima – uzdiše u stihovima o tome 'koliko je bliska, a koliko ostala dalekom'. Kada bi se sve ispisano, učinjeno i najavljeno o hrvatsko-bosanskim odnosima (neki još nisu zaboravili ni vašingtonski sporazum koji je predviđao svojevrsnu hrvatsko-bosansko-hercegovačku federaciju) usporedilo s učinjenim, riješenim i dogovorenim, dobili bismo gotovo nevjerojatnu priču o svemu što je Matoš nazvao 'malo pa ništa', a Shakespeare 'mnogo buke nizašto'. Ni mostova, ni cesta, ni dogovora o uporabi luka, ni sporazuma o budućoj deblokadi Dubrovnika, ni prihvaćene i obilježene granice, ni sređeni popisi birača, bez jasne politike o određivanju boravišta, čvrstih pravila o socijalnoj pomoći, mirovini ili poreznim obvezama, uz stalne afere oko zajedničkih investicija (aluminij) ili jedva nadzirane prekogranične trgovine, pod kišobranom regionalnog carinskog sporazuma (CEFTA) koji bilježi svoje posljednje dane. Hrvatska ulazi u EU, a BiH još nema čvrst Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, pa će već za nešto više od godinu dana mogući gubici na obje strane prelaziti stotine milijuna eura, ukoliko se u zadnji tren Bruxelles ne nagovori na popuste i ustupke da BiH ne bi postala još siromašnija, a Hrvatska još izvozno nemoćnija i nesposobnija.

Je li 'turska kafa' bolja od espressa?

U crnim se kronikama godinama uzaludno raspravlja o povlaštenim političkim bjeguncima, izručivanju silovatelja, pomilovanim korupcionašima i dvostruko zaštićenim 'poduzetnicima', pa se ponekad čini, bez obzira na znatan napredak u posljednjih nekoliko godina, da bi neke stvari o zajedničkoj suradnji u razvitku nuklearne energije bilo lakše riješiti u pregovorima s Ugandom, negoli očistiti zajedničku Savu, postići dogovor o mostovima ili cestama, preko, iza, ispred ili iznad Neuma, dok se BiH jedva može nadati da će u rekordnom vremenu njezina proizvodnja mesa i mlijeka biti tako dobro usklađena s europskim mjerilima da će joj biti dopušten uvoz u europsku Hrvatsku, a hrvatski izvoz biti toliko kvalitetan, jeftin i konkurentan da će se i u BiH (ali i u Srbiji, Makedoniji, Kosovu...) podjednako lako prodavati i s dodatnom europskom carinom do tridesetak posto. O tome je Milanović razgovarao u Sarajevu, Vitezu i Mostaru, u ulozi ojađenog trgovca koji svojoj najdražoj mušteriji obećava da od svega toga bar nešto treba napraviti sada i odmah, dok bi njegov sugovornik, predsjednik Ministarskog vijeća, Hrvat Vjekoslav Bevanda, bio podjednako sretan da bar nešto krene, da se svaki ovakav susret ne bi pretvorio u obnovljene lamentacije o vlastitoj uzvišenoj nesposobnosti.

Tako bliska, a tako daleka, tako važna, a tako neshvatljiva i nedostupna, ta složena i izazovna Bosna i Hercegovina, sve dok u političkim i medijskim krugovima još kruži bauk nezasitnog Tuđmana, Mesićevo osvetničko pokazivanje kandži i nedovršeno Josipovićevo cvrkutanje, dok se javnost prvenstveno zabavlja pričama o tome tko je došao, a tko nije na neki službeni ručak, gdje je visjela ova ili ona zastava i može li hrvatski premijer otići toliko daleko da 'tursku kafu' proglašava boljom od espressa. U svim nedoumicama, Milanović nije govorio mnogo, ali je izabirao zvonke riječi o zaboravljenim tutorima, neželjenim mentorima, paradnim darivateljima i nemoćnim gospodarima. On nije tražio potporu stranačkih prijatelja, a – kako se čini – prilično je dobro iskoristio prigodu za gospodarske razgovore s onima koje je Mesić zaobilazio u širokom luku. Milanović nije došao prikupljati glasove, razbuktavati strasti i prosipati obećanja, ali je dobio mnogo novih pristalica, jer je došao kao državnik, susjed i prijatelj, a ne samo kao nadglednik ili pokajnik. I zbog toga će mnogima biti premalo samo ono što se zbilo tijekom ovog posjeta, ali se čini da se ipak zbilo nešto novo što bi moglo promijeniti ustajale političke, nacionalne i gospodarske navike u poslovično ukletim međudržavnim odnosima.