IZ ŠUPLJEG U PRAZNO

10 najdosadnijih floskula

05.05.2013 u 07:51

Bionic
Reading

Fraze imaju tendenciju postati floskule, ili frazetine bolje rečeno, kad se koriste suviše često, bez pretjeranog smisla i sadržaja. Teško je odrediti tko je svjetski prvak u nabacivanju floskulama - jesu li to političari, novinari, sportski treneri, doktori... Da ne izdvajamo nikoga posebno, izdvojili smo neke koje ćete vjerojatno najčešće čuti ili pročitati, a sami zaključite koji bi mogli biti tvorci

Podariti sina

Kao prvo, ova se fraza vrlo rijetko upotrebljava uz imenicu kći. Pretpostavljamo da se ona ne smatra poklonom. Ali ako zanemarimo taj moment, uvijek nam ostaje iznenaditi se uopće ideji rečenice u kojoj žena muškarcu 'daruje' dijete. Čini nam se kao da govorimo o rodama... No sinove su u medijima darovale mnoge poznate žene, od Severine do Carle Bruni, a toliko korištenu floskulu nije zaboravila upotrijebiti ni Vjekoslava Huljić u inspirativnim trenucima sklapanja stihova.

Zapaliti publiku

Zbilja ne bismo voljeli doživjeti da neki bend ili solo izvođač zapali publiku ili dvoranu, no u metaforičkom smislu čini se da to uspijeva svakoj šuši koja na pozornici obuče minicu i svakom lokalnom bendu koji napravi dernek u vatrogasnom domu. Barem ako je suditi po kratkim, usputnim, a time i površnim izvještajima s koncerata... U slučaju kad ponestane riječi kojima bi se opisao delirij na koncertu, paljenje publike uvijek pali.

'Mi ovdje nismo došli izgubiti'

Dala bi se skupiti fina brojka floskula koje se povlače kroz nogometaški žargon, no jedna koju ćete gotovo sigurno čuti u intervjuima pred utakmicu glasi: 'Mi ovdje nismo došli izgubiti.' Istina, kako bolje sažeti očekivanja? Ako ipak izgube, nakon toga, naravno, slijedi nova floskula: 'Bili su sretniji.' Ako ispune očekivanja, ali možda uz malo sreće ili naklonost sudaca, ne sumnjamo da ćete čuti: 'Pobjedi se ne gleda u zube!'

Medijska bura ili prašina

Koliko se puta u medijima podigla bura ili prašina, već smo se svi mogli stoput udaviti. No kako je ponekad teško u dvije riječi objasniti da su mediji reagirali, da se pisalo po medijima, da se moglo pročitati u svim novinama, da se proširila vijest, onda je medijska bura ili prašina uobičajena alternativa.


Vijest poput bombe

Kao što mediji podižu buru ili prašinu, tako vijesti odjekuju poput bombe. Za pretpostaviti je da se radi o bombastičnim vijestima, ali, budimo iskreni, ni to nije uvijek slučaj. Često 'poput bombe' odjekne nečija minica, nečije duge noge, nečiji dekolte. A ne, pardon, to su bombe same po sebi. Od tolikih metaforičkih bombi teško je pronaći stvarni sadržaj.

Žariti i paliti

Tko sve 'žari i pali' hrvatskim medijskim prostorom, nemoguće je pobrojati. Od pjevačkih i glumačkih zvijezda, preko sportaša i političara, do tehnoloških noviteta i novih dijeta. Što god vam padne na pamet, ako je uspješno i spomena vrijedno, onda svakako 'žari i pali'. Ipak, najčešće se to odnosi na zvijezde, poznata imena koja žare i pale estradom za koju bismo zbog toga mogli reći da je već prilično potrošena, ako ne i užarena i zapaljena.

Institucije rade svoj posao

Floskula koju naprosto obožavaju naši političari, a i sasvim nam je jasno kad se i u kojem kontekstu koristi. 'Pustimo institucije da rade svoj posao' ili 'Pustite institucije da rade svoj posao' - da, rado bismo ih pustili i ne gnjavili više, rado bismo prisustvovali ostvarenju tog scenarija, a i rado bismo da tu rečenicu prestanemo shvaćati kao floskulu te da barem jedanput onaj koji je izgovori to i misli.


Poslovično je...

Koješta je poslovično u posljednje vrijeme. Poslovičan je nečiji karakter, poslovično je neznanje, poslovične su i institucije, i ljudi, i knjige, i životinje... Izgleda da smo svi toliko iznimni da bismo vrlo lako mogli završiti u poslovicama. Čak je i Google u nekoliko slučajeva proglašen poslovičnim.

Karta više

Koliko se puta tražila karta više za neki koncert, događanje, predavanje, konferenciju, snimanje... Kad god se negdje stvori gužva, kad god za nešto postoji interes, uvijek se 'traži karta više'. Vjerojatno je puno lakše napisati tako, nego razmišljati o tome kako opisati atmosferu, kako objasniti da je bila tolika gužva da vam je nos čitavo vrijeme bio zabijen u vrat osobe ispred vas, da ste skapavali od vrućine i da nije bilo zraka. Tražila se karta više - i sve je jasno.

Kuloari koji šuškaju i bruje

Recimo, u 17. stoljeću kuloari su imali svoju svrhu - radilo se o neformalnim druženjima na kojima su se prenosile poslovne informacije, ali i one neslužbene, komentirali su se odnosi, pričalo se o novim književnicima... Danas kuloari samo bruje i šuškaju i nikakve druge poante nemaju. Zapravo ni ne postoje. Živi su samo na papiru, i to onom na kojem se popunjavaju rupe kad ponestane inspiracije. Sve je to pretakanje iz šupljeg u prazno.