TV TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Serijal o Smoji govori s ljubavlju i bez idolopoklonstva

Hrvatska televizija od 26. rujna počinje s prikazivanjem dokumentarnog serijala o Miljenku Smoji, legendi splitskog i hrvatskog novinarstva, satire, književnosti i televizije. Feralovci su nakon njegove smrti napisali da svi pametni znaju tko je bio, a tukcu se to ionako ne može objasniti. 'Libar Miljenka Smoje' možda bi u tome ipak mogao uspjeti

Samo sam se jedanput u životu rasplakala nad novinskim nekrologom, ako se to na što mislim uopće može nazvati nekrologom. Izašlo je u prvom broju Ferala nakon smrti Miljenka Smoje, sastojalo se od njegove slike s leđa kako odlazi nekamo s psom, a u tekstu uz sliku između ostalog je pisalo: 'Umra je Smoje. Pametni znaju 'ko je bija, a tukcu ionako ne možeš objasnit.' Citiram po sjećanju i garant sam pogriješila u imitaciji dijalekta koji je u mojoj obitelji već odavno zakržljao, ali to je bilo to. Savršen nekrolog. Pametni su doista znali tko je bio Smoje, što je značio za Split, za splitsko i hrvatsko novinarstvo, humor, satiru, televiziju, književnost... ali tukcima koji su ga tada, 1995. godine uporno gadili i prezirali zbog toga što se nije uklapao ni u jednu ideološku šablonu - nije se to moglo objasniti ni centimetrom u glavu, ali ni metrom u... no, da. Shvatili ste.

Jučer je, međutim, u prostorima HRT-a na Prisavlju predstavljen dokumentarni serijal 'Libar Miljenka Smoje' autora Željka Rogošića i Darka Halapije. Ne znam znači li to da su odlučili opovrgnuti tvrdnju o tukcima kojima ne vrijedi objašnjavat', misle li možda da su se tukci u zadnjih sedamnaest godina promijenili ili smo morali čekati onu legendarnu povijesnu distancu, ali drago mi je što se javna televizija odlučila prikazati seriju o Smoji. Osim onoga što znam o njemu, uz njega me, naime, i osobno vežu lijepe uspomene. Obožavala sam 'Velo misto' kao tinejdžerica (i kao seriju i kao knjigu), moj djed, Dalmatinac, revno je pratio njegove tekstove te ranih devedesetih često ponavljao: 'Ja ću ti reć isto ka' i Smoje: jesan, Ervat san, ali san i komuniiiiiišta!', a na Smojinu je specifičnom stilu izrasla i cijela jedna skupina splitskih novinara, satirista i književnika koji su meni i mnogima poput mene olakšali tjeskobu života u Hrvatskoj devedesetih. Neću sada poimence nabrajati o kome je riječ. Pametni znaju, a tukci... U svakom slučaju, zbog svega me toga silno obradovalo kada sam čula za 'Libar'.

Prva epizoda, prikazana u povodu predstavljanja serijala, uglavnom je i opravdala moju radost. Jest, prethodilo joj je sat vremena napornih govorancija tijekom kojih sam kolegi gotovo zaspala na ramenu i tijekom kojih su se neki iz publike zapitali provode li na nama možda neke sadističke eksperimente (ili provjeravaju koliko ćemo dugo izdržati dok ne počnemo prčkati po mobitelima) pa sam prve kadrove dočekala mrzovoljno i bunovno. Možda su mi se zbog toga neki nedostaci prikazane epizode jače utisnuli u pamćenje nego što bi to bio slučaj da su nam je prikazali na suho, ali unatoč tome što je na kraju sve ispalo dobro i konačna bi ocjena bila negdje između vrlo dobar i odličan, nedostaci postoje.

214914,213807,212584,212967

Podijelit ću ih u dvije kategorije: one tipične za hrvatske dokumentarne serijale i one svojstvene samo prikazanoj epizodi. Počnimo s tipičnima ili, da budem sasvim precizna, jednom tipičnom manom: neprekidnom naracijom. U prvih petnaestak minuta epizode glas iz offa nikako da umukne. Toliko je nametljiv da se gledatelj osjeća kao da mu na satu prirode i društva prikazuju poučni specijal 'National Geographica', u kojemu nevidljivi edukator svako malo objašnjava: 'A sada će lav gricnut' antilopu za dupe.' Ne znam zašto domaći dokumentaristi to tako često rade i zašto pritom ne shvaćaju da tako ostavljaju dojam kao da gledatelju nameću svoja tumačenja, ali 'Libar' sigurno nije prvi dokumentarni serijal u kojemu sam zamijetila takvu gnjavažu. Nisam filmaš, ali iz gledateljskog mi se stolca čini da bi mnogo bolji efekt postigli kada bi spikersku logoreju češće prekidali pričama tzv. 'svjedoka vremena' ili čak vlastitim pojavljivanjem u kadru, uz nešto ležerniju pripovjedačku situaciju. Ali ne. Ne'š majci. Tradicija po kojem se barem jedan dio domaćih dokumentaraca može odgledati zatvorenih očiju (dakle, samo slušati) toliko je okorjela da ne izumire čak ni u dobrim serijalima, što ovaj jest.

V
alja, doduše, priznati da je opisana spikerska monotonija uzrokovana onim drugim, ne tako tipičnim nedostatkom prve epizode serijala o Smoji, a koji bih samo ovom
'Drug Miljenko' govori o Hajduku
prilikom nazvala opsesijom poluvažnim detaljima, i to patološkom. Autor je, naime, bio toliko temeljit u pronalaženju prapočela Smojina lika i habita da mi se (netočno, ali ilustrativno) učinilo kao da je tek korak od opisivanja točnih okolnosti njegova začeća. Usput nas je još i zasipao detaljnim opisima društveno-političke, urbane, kulturne i, štajaznam, biometeorološke situacije u trenutku kada je glavni lik došao na svijet pa se od silnih Trumbića, Radića, kraljeva, kraljica, orjunaša i demonštracjuna glavni lik pomalo izgubio iz fokusa. Cijenim trud, za iskapanje tolikih arhivskih filmskih snimki Splita iz dvadesetih godina prošloga stoljeća sigurno je bio potreban golem trud, ali što je mnogo - mnogo je, brate. Jasno je, međutim, da uz takav pristup ide i gore spomenuto neprekidno spikersko recitiranje jer teško da bi se u Hrvatskoj više mogao pronaći ijedan živući svjedok tog vremena. I da, još nešto. Zbog neprekidnog spikerskog ponavljanja: 'Te, 1923. godine u Splitu je...' i 'Te, 1930. godine Smoje je...' počela sam se pitati nije li autor svojedobno predozirao s gledanjem serije 'Grlom u jagode'. Samo što su ti 'povijesni' štikleci u 'Jagodama' trajali minutu-dvije, a ne petnaest.

No negdje oko petnaeste minute prve epizode dojam se naglo popravlja. Gomila nabacanog povijesnog konteksta ipak se sabire oko glavnoga junaka, sudjelovanje sugovornika i njihove anegdote postaju dominantnije, slika Miljenka Smoje pomalo se izoštrava i sve zamjerke s početka padaju u zaborav. Pritom  mi se posebno sviđa to što se (barem u prvoj epizodi) o Smoji govori s ljubavlju i poštovanjem, ali bez idolopoklonstva i pretjeranog glancanja karaktera pa smo tako čuli svakojake priče - od one Lepine o tome kako je za studija na bogoslovnom fakultetu u Zagrebu vjerojatno trošio sve pare na kažin (bordel) i karte, preko one Davorina Rudolfa kako je Smoje jako volio Hajduk, ali se zapravo nije baš pretjerano razumio u balun te do iznimno zabavnog momenta u kojemu nekadašnji kolega glavnoga junaka govori kakve je noge Smoje imao i na koji se način (šeprtljavo) bavio fizičkim aktivnostima. Među sugovornicima se pojavljuje i Smojina prva žena, Ines Fančović (Mare Mulica iz 'Velog mista'), njegova kći iz toga braka (Nataša), Lepa Smoje govori o tome kako ju je Smoje oženio na prevaru i prisjeća se tragedije kada su izgubili kći iz njezina prvog braka pa se druge dvije trećine prve epizode 'Libra' mogu opisati kao intiman, zabavan i šarolik portret Miljenka Smoje. Osim toga, prva epizoda završava upravo u trenutku kada počinje snimanje 'Našeg malog mista', što znači da nas ono najzanimljivije tek čeka.


Zanemarit ću zato mane, govorancije, mrzovolju i prigovore te vam preporučiti da 26. rujna na prvom programu HTV-a pogledate prvu epizodu serijala o Smoji. Prošlo je sedamnaest godina od njegove smrti i za to su vrijeme već stasali neki novi pametni koji, za razliku od onih 1995., ne znaju tko je bio Smoje. Lijepo je da im ga Željko Rogošić i Darko Halapija žele predstaviti. A nama ostalima ne škodi malo prisjećanja. Možda čak i tukci promijene mišljenje.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više