KOMENTAR BOJANA STILINA

Hoćete li glasati za Thompsona ili za cajke?

Bojan Stilin
Bojan Stilin
Više o autoru

Bionic
Reading

Uvažavajući dugu i turbulentnu povijest koketiranja politike i glazbe u Hrvata, proanalizirali smo aktualne skandale u čijim su glavnim ulogama istaknuti političari koji su mikrofone s govornica zamijenili onima u klubovima te zaključili da je budućnost možda i gora nego što nam je proriče Slavko Linić

Od nastanka hrvatske države sve političke opcije ne samo da ne skrivaju svoje glazbene afinitete, već dolaze na vlast (ili levitiraju u oporbi) s odgovarajućim soundtrackom. U Tuđmanovo doba na vlasti je bio državotvorni dance-pop-rock melanž, koji je domoljubnim zanosom grijao vojsku na frontu i gledatelje HTV-a između restrikcija dok se ostatak svijeta (osobito arhineprijatelji Srbi) sprdao s 'Danke Deutschland'. Trećesiječanjska koalicija uletjela je na novom-starom rokerskom valu liberalizacije, oličenom u tandemu Adlešič-Čehok koji je u jeansu i kožnjacima paradirao Crnim mačkom, rokerskim pandanom Porina. Ivo Sanader u đir je vratio klapsku pismu, Mišu i Ninu Badrić, čije je nastupe solidno plaćao lovom opranom preko Fimi medije, glavaševci su mu se inatili tamburicom dok se Milanović za vlast borio furajući se na novovalni imidž skromnog dečka s Trnja. No pobjedom Kukuriku koalicije i na tom polju došlo je do demistifikacije, pa današnja vlast svira puku ne odveć pristupačan miks alternativnog retro rocka i plesnog zvuka koji za premijera, guvernera i njihove frendove u zagrebačkom Pepaču vrti DJ SMS Deutsch (aka Emil Tedeschi) te uzvišenog neoklasicističkog izričaja predsjednika Josipovića, verificiranog od ZAMP-a.

Stoga ne čudi da u tjednu u kojem se država koprca u blatu prekomjernog deficita, Europska komisija gleda na nas kao na siročića s poderanim čarapama (gaće su odavno na štapu), a Linić žonglira s porezima i mirovinama, Hrvati mahnito klikću na video nesretnog istarskog SDP-ovca Peđe Grbina koji pijan u jednom pulskom klubu urla himnu hrvatske desnice, Thompsonove 'Čavoglave'. Da vladajuća stranka ne bi ostala osamljena u paradoksu političko-glazbenih afiniteta, mediji s ekstremno desnog pola promptno uzvraćaju eskapadom kninske gradonačelnice, HDZ-ovke Josipe Rimac. Ona je, slaveći pobjedu na lokalnim izborima u društvu vodećih stranačkih figura Šibensko-kninske županije, dozivala HDZ-ovu mladež da joj pomogne u Breninom refrenu 'Čik, čik, čik pogodi, šta mi treba, šta mi godi'.


Ova ideološka rotacija u uglazbljivanju političkih stavova dviju najvećih stranaka mnoge je iznenadila. Grbin je na lokalnoj razini bio najgorljiviji zagovornik zabrane nastupa Thompsona u pulskoj Areni, a pred nedavni referendum o braku vodio je ustavne križarske ratove protiv katoličkih udruga, čiji je popularni pjevač ikonički predstavnik. Ispada da Thompsona u Puli možete čuti jedino kroz usta omnipotentnog SDP-ovca, i to kad popije. Alkohol je naime glavna obrambena argumentacija njegovih stranačkih kolega (poput Igora Rađenovića, koji kaže da nije sve tako crno, jer Peđa voli zapjevati i partizanske – možda je mislio na ovaj slučaj), ali i samog Grbina, koji je dan poslije u izjavi za tportal lupao glavom o zid zbog vlastite gluposti.

Slučaj HDZ-ove šibensko-kninske elite na cajkama za nijansu je kompleksniji. Dok je Grbin bančio bez posebnog povoda, Josipa Rimac i ekipa slavili su pobjedu na lokalnim izborima, a umjesto klupskog razglasa akustičnu pratnju pružala je prava pravcata pevaljka, specijalno dopremljena iz Banje Luke! HDZ-ovci su se tako, kao i bezbroj puta dosad, pokazali kao znatno spretniji logističari, ne samo u organizaciji proslave, već i u saniranju štete – vijest je odjeknula neusporedivo blaže od tužne priče Peđe Grbina. Razlog je vrlo vjerojatno činjenica da se u priloženom videozapisu većina ekipe doima trijezno, pa nema pretjerano bolnih posljedica, mušica u glavi ni lupanja iste u zid. Ostaje tek više puta dokazana činjenica da se desno nastrojeni Homo politicus vrlo dobro razumije sa svojim parnjakom iz 'neprijateljske' pastve, osobito kad je glazba u pitanju.

Ako nam zbog nečega ova ideološko-glazbena previranja mogu biti zanimljiva, onda je to nadolazeći izborni ciklus, uoči kojeg se nameće pitanje – koji je soundtrack sljedeće vlasti? Hoće li predsjednik Josipović u kampanji ponovno posegnuti za uslugama svog band aida, i zapitati se - gdje je nestao čovjek? Hoće li drugi mladi lavovi SDP-a krenuti stopama Peđe Grbina, pokušati probrati premijeru omiljene playliste SMS Deutscha ili kao nekad ići na sigurno sa Severinom, u kom slučaju bismo im preporučili da ipak poslušaju tekstove njezinih pjesama te malo razmisle o njihovoj svjetonazorskoj kompatibilnosti sa svojom politikom? Hoće li možda 'obiteljaši' Željke Markićovoga puta službeno koristiti usluge benda The XX čiji su članovi gay? I hoće li Karamarkova družina iz HDZ-a ostati vjerna cajkama ili će ipak prevladati glazbeni ukus šefa stranke, koji je prema svjedočenju našeg kolege Stajčića viđen tako karamarkovski sam na koncertu Chrisa Reae?

This is the road to hell...