Nitko to nije očekivao, ponajmanje irska vlada kada je fatalnom odlukom 1. srpnja 2013. otvorila hrvatskim državljanima tržište rada. Godinu dana kasnije i Zeleni tigar postao je najdraža životinja domaćeg imaginarija. Ljudi naprosto više ne putuju u Dublin, nego se gužvaju, laktare, jure i dahću jedan drugome za vrat. Hosteli irske metropole nakrcani su mladim hrvatskim prebjezima, na Grafton streetu valjda možete sresti pola ekipe iz vrtića, za godinu - dvije očekujemo neki Croatiatown, novo predgrađe Dublina u kojem će, jasno, odmah niknuti deset pekara. Situacija je alarmantna u toj mjeri da Irci glasno razmišljaju o pooštravanju mjera za hrvatske imigrante. A bili su tako velikodušno naivni. Ministar Eamore Gilmon je po hrvatskoj inicijaciji u Uniju izjavljivao kako nije vjerojatno da će značajan broj Hrvata htjeti emigrirati u Irsku, da Hrvati nisu skloni emigriranju, da je broj Hrvata koji se trajno žele iseliti iz Hrvatske razmjerno malen te da se i u toj neznatnoj manjini Irska ne spominje kao odredište. Sada se tip vjerojatno češka po tjemenu i mantra u stilu 'where did we go wrong?'.

Bahatimo se u usporedbi s Bugarima i Rumunjima, u glavi smo, kao, zapadniji od Poljaka i Čeha, dok zapravo postajemo još jedna u nizu slavenskih ex-socijalističkih vukojebina iz kojih ekipa bježi i pod cijenu mijenjanja pelena u nekoj selendri razvijenijeg svijeta. Hrvatska postaje psovka, postaje mjesto u koje bi uskoro mogli početi stizati čekovi Western Uniona za izgladnjelu rodbinu, postaje mjesto koje je načelno itekako potencijalno, sve načelnije. No da, nitko nema toliko godina na raspolaganju da se bavi povijesnim izvlačenjem Lijepog Našeg dupeta iz govana. U Irskoj se može sjesti na plaću od 1500 do 2000 eura već preksutra. Informatičari, doktori, mehaničari, konobari, recepcioneri, sobarice... ma nije uopće bitno, ekipa će raditi sve što treba. Dovoljno je naći sobu u hostelu za prvih mjesec dana, javiti se na tucet natječaja za posao, od kojih će velika većina završiti intervjuom, i prilično izgledno ubosti posao u znanstvenofantastičnom vremenu od dva mjeseca. Sada naš novopečeni irski Hrvat ima osiguranu tampon zonu za eventualno traženje nečeg boljeg i zanimljivijeg, a bez da mora žicati starce dvadeset kuna za pivo.

I to koje pivo. Davno smo ispucali sve te nevjerojatne paralele Irske i Hrvatske, da bismo skužili kako je Irska ipak nešto sasvim drugo. Osim ako se pobratimstvo zemalja mjeri isključivo stupnjem nacionalne srdačnosti i dragosti, ali onda bi bilo adekvatnije da se uspoređujemo s Kubom. Irska je priča nalik Hrvatskoj otprilike onoliko koliko je Guinness sličan našim razvodnjenim komercijalnim pivima. Nokautiraju nas po svim stavkama. Eventualno izvlačimo remi u stvarima za koje ionako nismo zaslužni, odnosno, prirodnim ljepotama. Ukratko i bolno, Irska ima najviše stranih investicija po glavi stanovnika, pri vrhu je zemlja u eurozoni po brzini ekonomskog rasta, izvozi 16 posto više nego u razdoblju prije krize, a kupovna moć je na 30 posto iznad europskog prosjeka. U Irskoj se fino može istesati nama omiljeni engleski. Mi, bratski, držimo europski rekord u broju recesijskih godina, strani investitori bježe kao miševi pri brodolomu, cijene su nam skrojene za plaće od 1300 eura, dok većina jedva natuče 500-tinjak, i još samo što nismo počeli uvoziti Vegetu iz Poljske. Mentalni prostor Irske je nesrazmjerno veći. U Dublinu će ti krug prijatelja i poznanika vući pedigre iz pedesetak zemalja, kod nas si cjeloživotno osuđen na ekipu iz kvarta ili s faksa i držat ćete se za ručice dok vas smrt ne rastavi, a ni onda nije ziher.

Hrvatska svoj podmladak čini sumornim, umornim i prerano starim. Kad ti svjetlo na kraju tunela postane činjenica da radiš na recepciji hostela u inozemstvu, još si samo na korak od toga da žicaš bakšiš po pariškim ulicama i to smatraš karijernim napretkom, što je slučaj s legijom Bugara i Rumunja. Tko bi rekao da ćemo jednom doseći tako visoke grane demoralizacije... Ne bih se čudio da uskoro Europom počnu kružiti vicevi na račun Hrvata, kao što ih Ameri imaju o Poljacima, a mi o Bosancima.

Za razliku od ekipe koja po Dublinu ganja uslužne poslove, društvancu u IT sektoru definitivno će biti bolje. No i tu bi pipa mogla uskoro presušiti, što zbog hrvatske navale, što zbog pritiska Bruxellesa da Irska mora povećati svoj nerealno nizak korporacijski porez na dohodak od 12,5 posto, koji je i naveo centrale informatičkih Behemota poput Googlea, Microsofta i LinkedIna da se iskrcaju u Irskoj i uberu svoju djetelinu s četiri lista.

Ako emigrantski kruh ima sedam kora, onda jedino možemo zaključiti da Irci rade predobar kruh. Šarajući po sve gušćim postovima i blogovima o životu u Dublinu, stekao sam dojam da braća Irci vraćaju našim iseljenicima vjeru u život. Hrvati se odjednom osjećaju bolje, slobodnije, pametnije, sposobnije i ljepše nego ikad, da citiram jednu blogericu. Zamalo pa sam uzeo riječnih stranih riječi.

Irska se munjevito kroatizira. Ne znam hoće li joj i kada ta iznenadna pasionirana ljubav okrenuti na živce, ali mi smo definitivno na tragu dobitne formule za svenacionalni izlazak iz krize. Nema nas puno, a Irska ima još puno nenastanjenog terena, tako da ne bi bilo loše da se nacija kolektivno preseli, a zemlju damo u koncesiju na 100 godina. Lagano ubiremo rentu, hladimo jaja uz ocean i ispraćamo smiješkom Irce koji odlaze na posao. Ajde, ne budimo lijeni, još stignemo proširiti referendum o autocestama...