GAŠENJE CENTRA ZA KRŠ

Polovica ničega

  • Autor: Ivo Lučić
  • Zadnja izmjena 06.01.2011 12:33
  • Objavljeno 06.01.2011 u 09:19
KONJI OGORJE ZAGORA KRŠ

KONJI OGORJE ZAGORA KRŠ

Izvor: Pixsell / Autor: Tino Jurić/Večernji list

U godini koju smo bučno ispratili, tiho smo ugasili državni Centar za krš, koji je trebao imati ključnu ulogu u upravljanju najpriznatijim hrvatskim prirodnim vrijednostima.Pored činjenice da se time Hrvatska počela udaljavati od mogućnosti cjelovitog sagledavanja i upravljanja većom polovicom svoga ozemlja, žaloste još najmanje dvije stvari. Prvo, što se to događa u zadnjem koraku Hrvatske prema Europskoj uniji, kojoj je dobro ekološko stanje jedan od njezinih najistaknutijih ciljeva. Drugo, što je ovaj čin gušenje afirmacije krša, najmanje peti u zadnjih pola stoljeća, vođen s najvišeg vrha. Sve to ipak nije slučajno, niti treba čuditi

POD KAPOM LIČKOG POLITBIROA

Eutanazija Centra prošla je, a da nitko nije rekao ni 'a'. Kritičari će reći, nije ni zaslužio bolje. Nastao je 2005. nakon više godina iscrpljivanja i odbacivanja skupine po skupine stručnjaka koji su iskreno željeli afirmirati tu toliko čekanu znanstvenu instituciju. Osim osoba, odbacivane su sve njihove ideje i prinosi organiziranju instituta. Oni su ga udomljavali u Zagrebu, gdje je imao najviše izgleda na uspjeh, i u Zadru, gdje mu je rektor sveučilišta, geograf, nudio predivnu zgradu na samoj obali i sve prateće usluge.

Jerko Blajic/VLM/PIXSELL

Jerko Blajic/VLM/PIXSELL

Izvor: Pixsell / Autor: Jerko Blajic/VLM/PIXSELL

Snijeg na Kamešnici, dijelu Dinare u Cetinskom kraju

Prema odluci politike, koju je tumačio tadašnji potpredsjednik Sabora Darko Milinović, smješten je u Gospić, s obrazloženjem da pomogne razvitku Like. Stvoren je, zapravo, kao beznačajna pisarna, u kojoj je dvoje mlađih zaposlenika iz Gospića trebalo 'koordinirati' mrežu virtualnih funkcija. Nju su, kao i Centar, kreirali stari mačci i upravljali njome slično kao što to rade i s drugim tvrtkama pod političkim utjecajem. Dvoje iz administrativnog vodstva nije djelovalo u autonomnom znanstvenom sustavu, nego su odgovarali ličkom politbirou, pa sve i da su htjeli, nisu mogli razviti stručnu autonomiju ni poznatost Centra.

Takav, među prvim se našao na udaru jedne dnevne novine, koja je ismijavala apsurdne vladine ustanove poput 'Ureda za koordinaciju sustava procjene učinka propisa'. Jedini projekt koji je njegova uprava uspjela izgovoriti braneći se pred rafalnom pucnjavom neupućenog novinara, bio je onaj o proizvodnji ekološke janjetine. To je samo poduprlo sliku njegove beskorisnosti. Doduše, Centar je u svoje aktivnosti upisao znanstveni skup o ekologiji krša na Plitvicama ujesen 2009, koji je bio najjači takav te godine u svijetu. Skup je pokazao da bi hrvatska znanost imala na čemu raditi svjetski važnu platformu, da postoji institucija koja bi to organizirala. Međutim, taj je projekt u cijelosti djelo hrvatskog karstologa Ognjena Bonaccija, jednog od najcitiranijih hrvatskih autora iz tehničkih znanosti, svjetski referentne osobe za hidrologiju voda u kršu i suutemeljitelja discipline krška ekohidrologija. Bonaccija u znanstvenim vlastima smatraju u najmanju ruku nepraktičnim tipom, jer nije sklon nikakvim neznanstvenim dogovorima, zbog čega nema mjesta ni u jednom tijelu. Propisno se namučio da dobije podršku upravnog vijeća Centra za skup i sve su se pripreme svodile na zadnji čas. Unatoč tome, okupio je svjetsku znanstvenu elitu, koja je predstavila niz vrhunskih radova i s velikim užitkom obišla krš Like, kao istaknuti dio slavnoga Dinarskog krša.

VRIJEDNOST DINARSKOG KRŠA BEZ PREMCA U EUROPI

Jerko Blajic/VLM/PIXSELL

Jerko Blajic/VLM/PIXSELL

Izvor: Pixsell / Autor: Tino Jurić/Vecernji list

U posljednje vrijeme u dalmatinski kamenjar zasađuju se vinogradi

A Dinarski krš najveća je površina krša u Europi, prvi otkriven i opisan krš na svijetu. Zbog toga je do te mjere ugrađen u temelje znanosti o kršu da je u međunarodnoj stručnoj terminologiji usvojeno niz naših domaćih narodnih (!) izraza. Nije samo to. On je i danas bez premca po nekim vidovima geološke i biološke raznolikosti. Tako, po raznolikosti i oblikovanosti krških pojava – od najmanjih škrapa do najvećih polja – on dijeli vodeće mjesto s kršem jugoistočne Azije. Po bogatstvu flore, Dinarski je krš vodeći u Europi, a po nekim skupinama faune (primjerice po podzemnoj) najbogatiji u svijetu. Sa stanovišta kulturne povijesti, to je mjesto mnoštva odličnih tradicijskih rješenja odnosa čovjeka i prirode, prihvaćenih i u suvremenom graditeljstvu, upotrebi zemlje i sl. Sve u svemu, on je najpriznatija prirodna vrijednost ne samo Hrvatske, nego i zemalja s kojima ga dijeli: Slovenije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore

Njegovo bogatstvo neskriveno potvrđuje sustav zaštićene prirode u Hrvatskoj: svih osam nacionalnih parkova nalazi se na kršu i izraz su krša te više od polovice od jedanaest hrvatskih parkova prirode. Također, hrvatski turizam sve svoje kule gradi na slici obalne linije, u kojoj se krš spaja s površinom mora. Međutim, te vrijednosti nigdje nisu predočene u cjelinu slike svijeta, niti se zna da je to krš. Krš nije beznačajan ni prostorno. On nije samo ono golo stijenje, nego prekriva više od polovice hrvatskog teritorija. Za 'normalnu' javnost, međutim, to je prostor ničega. Nerijetko za spomenute parkove i druge vrijednosti kažu da su čudo prirode, čime održavaju svijest kako oni ne pripadaju ničemu, nego su gotovo pali s neba. Upravo suprotno, to je regularni dio krškog ozemlja, koga inače karakteriziraju dramatske razlike i neopisivi vizualni kontrasti. Kako su nekoć htjeli Plitvice pretvoriti u hidroakumulaciju, tako danas možete izabrati mnoštvo 'beskorisnih' dijelova krša i njihovom evaluacijom postići kriterije za visoku razinu zaštite. To je, naprosto, potencijal prirode krša.

HRVATSKA SVOJ KRŠ POIMA KAO NEŠTO BEZVRIJEDNO I PRIMITIVNO

Međutim, krš se kod nas spominje kao cjelina uglavnom u negativnom kontekstu, kao primjer nerazvijena kraja, sasvim nepodobna za život. Tada to zovu kamena pustinja ili pasivni kraj. Zato je legitimno na kršu napraviti što god vam padne pa pamet – hidrocentralu, kamenolom, rudokop, tvornicu glinice, itd – nitko tom konju ne gleda u zube, jer mu u tumačenju aktualnog upravljanja okolišem tek ti radovi daju neku vrijednost. Pojam krša kao bagatelnog resursa nije samo odraz razvojne politike 19. stoljeća koja je i dalje na snazi, nego savršeno odgovara i tipu hrvatske tranzicije. Tako vrhunski krajolici za male pare postaju vlasništvo nekih skupina ili pojedinaca koje će ga 'razviti' i 'unaprijediti'. Dovoljno je vidjeti Srđ, svetište, Olimp grada-republike s impozantnom poviješću, koji je prodan budzašto, iako je svima jasno da je njegova vrijednost višestruko veća, ako je uopće i mjerljiva.

Jerko Blajic/VLM/PIXSELL

Jerko Blajic/VLM/PIXSELL

Izvor: Pixsell / Autor: Romeo Ibrisevic/PIXSELL

Čišćenje Dinare od olupina auta

Za razliku od daltonizma koji ne vidi vrijednosti Dinarskog krša, njegovo područje najviše javno povezuju sa zavičajem 'vehementnog' dinarskog mentaliteta. Tako definiran mentalitet je zapravo politički mutant pobjegao iz laboratorija nacionalne ideologije naših istočnih susjeda, koji je i u našoj javnosti našao podjednako plodno tlo. Ako ga svedemo na samo jednu metaforu, to je leglo političkih poskoka. Tu sliku, međutim, podjednako šire ljudi ponikli u kršu, kao i oni koji ih pokušavaju njome demonizirati.

Hrvatska ima odličnih istraživača i sjajan znanstveni fundus o kršu, ali on ostaje samo dio uskog stručnog kruga ili ga pak po bezbroj puta prodaju neke firme pretplaćene za izradu kojekakvih projekata. Zato je općenito krivo zapušteno hrvatsko društvo, odnosno vlast koja je odgovorna za uspostavu suvremenog upravljanja okolišem. Nije mnogo manje kriva ni sama znanost. Sudbina Centra njezina je vjerna slika. Ona uglavnom odražava parcijalne pristupe, bez skrbi o općim interesima i bez povezivanja cjelovite slike, jeftinim tezgarenjem potkradajući svoju perspektivu. Ali, i tamo gdje postoji nešto cjelovitija slika krša, poput šumarstva, poljoprivrede ili vodnog gospodarstva, on se tretira kao pojava koju treba suzbiti ili prenamijeniti. Državne institucije koje se odnose na krš tvrdokorno provode njegove svakovrsne 'melioracije', što je često industrijski eufemizam za zakonito nasilje nad njegovim krhkim ekosistemima. Zato ne treba čuditi što je Deklaracija o zaštiti krša, u čijoj su pripremi sudjelovali razni aktivisti, udruge i znanstvenici, a koju su u proljeće 2010. lansirali Zeleni Dalmacije, ostala bez ikakva odgovora. Deklaracija izražava zabrinutost za sudbinu krša i zauzima se za cjelovitu zakonsku i upravljačku valorizaciju te zaštitu hrvatskog krša: njegovih voda, biološke i geomorfološke raznolikosti, kao i kulturne baštine.

SLOVENIJA JE NA SVOM KRŠU STVORILA UGLEDNI INSTITUT

I njezino prešućivanje pokazuje da je jedino rješenje temeljita promjena percepcija krša, od one jeftine mitološko-industrijske u suvremenu, ekološku. Za to je upravo potreban suvremeno koncipiran i dobro organiziran institut, kao snažna stožerna ustanova koji bi se s vremenom izborila za realniju sliku krša i njegovu bolju poziciju u javnosti. Takav postoji šezdeset i nešto godina u Postojni. Radi na istoj geoekološkoj cjelini krša, samo nas dijeli Kupa. Slovenski institut za krš je iskoristio prirodni, znanstveni i povijesni potencijal Dinarskoga krša te izrastao u najugledniji takav u svijetu. Pri njegovu spomenu, međutim, našim mačcima se samo malo ukiseli smiješak i sve ostaje po starom. Kod nas je takva ustanova više puta osnivana i svaki put rano udavljena ili je s vremenom prevedena u neku drugu specijalnost. Gašenje ovoga je prošlo tako tiho da ga nisu poimence ni spomenuli u vijesti o ukidanu ili spajanju 14 agencija iz srpnja prošle godine. Čak ni oni što su se okoristili njime nisu našli za shodno uzviknuti da je to pucanj u znanstvenu sliku svijeta i racionalan pristup upravljanju okolišem, bez kojeg svako društvo može samo ćorati, ali ne može zauzeti ispravan pravac.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi