putopis Saše Pjanića

Napravio sam bezbroj fenomenalnih fotki u Mauretaniji, ništa me ne vuče natrag k njoj, a sigurno ću joj se vratiti. Zbilja je čudna ta zemlja Mauretanija

  • Autor: Saša Pjanić
  • Zadnja izmjena 07.03.2020 17:34
  • Objavljeno 07.03.2020 u 17:34
Ovu djevojčicu iz jednog sela uz cestu prema jugu razveselili smo plišanim zekom, ručno šivanim u radionici rukotvorina Otkriveno blago iz Zagreba

Ovu djevojčicu iz jednog sela uz cestu prema jugu razveselili smo plišanim zekom, ručno šivanim u radionici rukotvorina Otkriveno blago iz Zagreba

Izvor: Saša Pjanić / Autor: Saša Pjanić

Ironija s Mauretanijom je u tome što sam već tri puta bio ondje i tri puta sam je želio zaobići. Ne, ovo nikako nije preporuka da se ona ne posjeti. Nema tog putnog iskustva, ma koliko loše bilo, a da nije vrijedno. A moje iskustvo s Mauretanijom zapravo i nije nešto posebno loše. Zemlja je jednostavno, da oprostite na izrazu, sjebana. Biranim vokabularom to ću i pojasniti u svojoj današnjoj priči

Dugo sam odolijevao pitanjima koje zemlje su mi najdraže, u koje bih želio ići, a koje su na crnoj listi. Ne znam koju bih istakao kao najdražu jer se i zemlje, poput ljudi, mijenjaju. A mijenjam se i ja, pa ista mjesta i iste ljude, kada ih iznova posjećujem, često gledam drugim očima. Nadalje, kriterij odabira kamo putovati nikada mi nije bila lista želja. Jednom davno krenuo sam na svoje prvo putovanje Azijom. U Turkmenistan. Nisam ga birao. Jedva da sam i znao gdje se točno nalazi. Turkmenistan je izabrao mene. Poslije toga itinerar se slagao sam od sebe, kao pasijans. Ali odgovor na pitanje koga smjestiti na vrh crne liste, premda nevoljko priznajem, imam.

Ironija s Mauretanijom je u tome što sam već tri puta bio ondje i tri puta sam je želio zaobići. Ne, ovo nikako nije preporuka da se ona ne posjeti. Nema tog putnog iskustva, ma koliko loše bilo, a da nije vrijedno. A moje iskustvo s Mauretanijom zapravo i nije nešto posebno loše. Zemlja je jednostavno, da oprostite na izrazu, sjebana. Biranim vokabularom to ću i pojasniti u svojoj današnjoj priči. Za ljubitelje scena civilizacijskog kolapsa, a fotografi su takvi više-manje svi, ovo je najbolje mjesto na svijetu. Ima se o Mauretaniji dakle što pričati, no kada joj jednom okrenete leđa, osjećate se nekako bolje. Na sreću, dječji osmijeh svugdje je isti. Ima ga i u Mauretaniji. No udahnimo najprije još malo vrućeg zraka u Zapadnoj Sahari.

Dakhla, Zapadna Sahara

Dakhla, Zapadna Sahara

Izvor: Saša Pjanić / Autor: Saša Pjanić

Prijepodne je u Dakhli. Svi su već krenuli prema Mauretaniji, dok Jaime i ja premećemo stvari po kombiju na jednoj benzinskoj postaji. U njemu vlada nered, kao i u Jaimeovoj glavi. Jer pet sati sna nisu dovoljna za čovjeka koji je doduše prošao sve i tri dana lutao po Atacami nakon što mu je usred pustinje otkazao motor, ali ga vrijeme ipak ne štedi. Morali smo najprije sanirati oba nereda. Kafetinom i rukama.

Sunce je još jače zabijalo klinove Jaimeu u glavu pa se u početku kretao sporo, čekajući da sredstvo počne djelovati. Da se nekako solidariziram u patnji, dohvatio sam se lonca s ostacima hrane. Buncek i repa, još prije tri dana, protiv mamurluka odradili su svoje, no pola kotla nepojedenog variva nadobudno smo pospremili u kombi – za kasnije podgrijavanje. I podgrijavalo ga je na kraju čitavo vrijeme sunce pa se napoja ogavna smrada trebalo riješiti na drugačiji način. Po formuli - udahni duboko, zadrži dah, okreni glavu i izlij sadržaj lonca na smetlište. I pazi da ti vjetar dolazi sleđa.

Jaime Gaete i Saša Pjanić

Jaime Gaete i Saša Pjanić

Izvor: Saša Pjanić / Autor: Saša Pjanić

Oko podneva konačno krećemo dalje. Čeka nas još 360 kilometara do granice. Guta nas opet žarka pustinja. Vruć vjetar fijuče glasno kroz Saharu, unoseći njen vreli dah u nosnice. Obračunava se sa svime što mu stane na put pa kombi trpi njegove udarce.

'Računaj da ćemo ovakvim bordižanjem prije isprazniti tank', veli Jaime.

Različito računamo potrošnju. Ja računam koliko smo nafte potrošili na 100 kilometara, a on koliko je kombi prešao kilometara za 10 litara, pola ili čitav rezervoar. Meni paše da je broj manji, njemu veći. A zapravo mislimo isto. Ekvator je valjda kriv za razliku. Jaime je odrastao daleko, ne samo južnije od Rakove obratnice, nego i od one Jarčeve. Pala mi je na pamet ta parabola jer upravo prolazimo pokraj table s oznakom ove prve.

Službeno vozilo tima MyLife4Kids na Rakovoj obratnici

Službeno vozilo tima MyLife4Kids na Rakovoj obratnici

Izvor: Saša Pjanić / Autor: Saša Pjanić

Stanemo nešto dalje od markacije kako bih snimio jedan kadar videom. Ne radi se o obratnici. Možete li zamisliti kako zvuči Hačaturjanov Koncert za glasovir i orkestar u Sahari? Slično kao Caruso u Amazoni u Herzogovom filmu 'Fitzcarraldo'. E taj sam vam prizor upravo i htio dočarati. Epilog je jednog od naših bezbrojnih razgovora u vožnji koji skrenu na bizarne teme. Započeo je pričom o Jaimeovoj trgovini glasovirima u Santiagu. I to ne bilo kakvih.

'Steinway, Fazioli, Bechstein', nabraja Jaime čime sve nastoji zavarati godine. 'If there is no piano, music is not good', tone on polagano u filozofiju. Glupo mi je to prevoditi. Na španjolskom bi zvučalo sigurno još bolje. 'Brahms, Čajkovski, Šostakovič, Rahmanjinov. Martha Argerich, Argentinka, sjajna pijanistica', reda on reference. 'Lang Lang, Mrvica, Pogorelić', redam i ja.

Krajolik Zapadne Sahare

Krajolik Zapadne Sahare

Izvor: Saša Pjanić / Autor: Saša Pjanić

'Saša, ne mogu se sjetiti imena onog poznatog sovjetskog kompozitora, na vrhu jezika mi je, a glazba mu je tako snažna.'

'Aram Hačaturjan, Armenac. Imaš li ga na playlisti? Htio bih potegnuti jedan švenk s muzikom u pozadini.'

Tada sam doznao da Jaime ne kreće na put bez barem četiri iPoda. Potrajalo je pretraživanje i spajanje. Pa onda moje ponovljeno snimanje. Pa još jedno repetiranje. Od silnog preslušavanja uvodnih taktova na kraju nas je obuzelo stanje hipnoze. Jean-Yves Thibaudet udarao je prstima po klavijaturi, kao što ćemo mi uskoro kotačima po rupama u mauretanskom asfaltu.

Na putu za Mauretaniju uz Arama Hačaturjana

Izvor: tportal.hr / Autor: Saša Pjanić

'A da krenemo?' netko od nas postavio je konačno i to pitanje. Ekipa nam na granici ili već negdje u Mauretaniji vjerojatno skida sve po spisku.

U kasno poslijepodne, bez duljeg čekanja, prolazimo marokansku granicu. Ima u tome zasluge činjenica da smo službeni sudionici relija. A onda počinje apokalipsa. Čim smo prošli kapiju, jer granični prijelaz dio je onog dugog zida što razdvaja suprotstavljene strane u sporu oko Zapadne Sahare, stupili smo na brisani prostor. Pomislio sam na dečke iz tima Just Walk Away u starom Kadettu, prije svega na Mirka koji je na njemu dao nalijepiti sliku Toecuttera. To je onaj mahniti negativac sa sijedim pramenom iz prvog filma o Pobješnjelom Maxu.

Prizor koji se prostirao pred nama već je pripadao drugom dijelu tetralogije. Pljunuta tvrđava iz The Road Warriora – tako je izgledala u daljini mauretanska granična postaja. Fantazmagorična slika groblja automobilskih karoserija porazbacanih po pijesku dala je naslutiti u kakvu zemlju ulazimo. Između dvije granice, udaljene nekoliko kilometara, nema ceste. Samo kamen, utabani šljunak i pijesak. Ovog zadnjeg ima najviše, a vozite tako da ga pod svaku cijenu nastojite izbjeći.

Približavanje mauretanskoj granici kroz krajolik koji izgleda poput scenografije filma Pobješnjeli Max

Izvor: tportal.hr / Autor: Saša Pjanić

Ispred granične kapije opet neočekivani prizor. Osoba u zelenoj sanitetskoj uniformi mjeri temperaturu putnicima. Bit će iz predostrožnosti zbog koronavirusa. Izgledala je prije kao rob, nego liječnik. Kako već otprije poznajem Mauretaniju, podsvjesno tražim dokaze te ekstremne društvene nejednakosti. Vidio sam ga prije dvije godine na istom mjestu u jednoj mladoj crnoj djevojci.

Zapeli smo bili na granici pa odlučili pojesti nešto u neprivlačnoj usputnoj zalogajnici. Ahmed, koji nas je dočekao jer smo nekoliko dana kasnili zbog kvara, bio je Maur - Arap iz Nouakchotta. Pozvao nas je na thieboudienne, jelo od riže, ribe i povrća s namjerom da se na naš račun pogosti i on te još nekoliko njegovih jataka.

Htio sam snimiti pripremu jela, no kada sam s kamerom upao u skučenu izbu u kojoj se ono pripremalo, dvije tamnopute djevojke, skutrene na podu, uplašeno su rukama zaklonile lice. Ispričao sam se i vratio u blagovaonicu.

Djevojke na granici koje su pripremale tradicionalno jelo thieboudienne i odbijale se fotografirati

Djevojke na granici koje su pripremale tradicionalno jelo thieboudienne i odbijale se fotografirati

Izvor: Saša Pjanić / Autor: Saša Pjanić

Ahmed je htio vidjeti fotografiju, no rekao sam zbog čega mu nemam što pokazati. Ustao je i odšetao u istom smjeru. Ubrzo se pojavila jedna od djevojaka iz kuhinje, nevoljko pristajući na fotografiranje. Nisam to više htio napraviti, ali Ahmed je inzistirao, grleći je i unoseći se u nju.

Stisnuo sam nekoliko puta okidač samo da okončam tu morbidnu lakrdiju. Zadubim se danas često u taj portret, u pogled zavođenja, pun tuge i težine.

Nisam pobornik krilatice da fotografija govori tisuću riječi, no ova bi mogla proći pod nju.

Portret djevojke iz kuhinje s granice koja se nije htjela fotografirati

Portret djevojke iz kuhinje s granice koja se nije htjela fotografirati

Izvor: Saša Pjanić / Autor: Saša Pjanić

Desetljećima Mauretaniju prati stigma zemlje modernog ropstva. Prema nekim izvorima, od četiri milijuna ljudi u Mauretaniji, između 10 i 15 posto njih živi u dužničkoj ovisnosti o svojim pokroviteljima, za svoj rad ne primaju novčanu naknadu ili su žrtve prisilnog braka. Tragove takve statistike pronalazim i u osobnim dojmovima da u Mauretaniji dio ljudi nešto skriva, a dio se nečega boji. Ili nekoga?

Isti je gard imala posluga u pansionu u Nouakchottu, u kojem smo i ovaj put boravili, redom crni Afrikanci. Nekoliko njih živjelo je, jelo i molilo se stisnuto u sličnoj onakvoj izbi kakvu sam vidio na granici. Bezvoljni su, nepričljivi i preplašeni.

Blizu dva milijuna ljudi, u svakom slučaju većina u Mauretaniji, crne je rase. Zovu se Haratini, govore arapski jezik hasanija i potomci su bivših robova. Ne treba ih brkati sa Soninkama, Bambarama ili Fulanima, koji su zadržali svoje etničke identitete i jezike kakvi se govore u Maliju i Senegalu. Riječ Haratin znači 'oslobođeni'.

Neki od omraženih poslova koje tradicionalno obavljaju Haratini

Neki od omraženih poslova koje tradicionalno obavljaju Haratini

Izvor: Saša Pjanić / Autor: Saša Pjanić

Koliko su danas uistinu slobodni, diskutabilno je. Neporeciva je činjenica da ih je status predaka zadržao u siromaštvu, neobrazovanosti i izboru najnižih zanimanja - tako su radnici na odlagalištima smeća, čuvari, kočijaši, sluge, prosjaci.

Ribari Imraguen donekle su u boljem položaju, no ne daleko od njih. I oni su urbana sirotinja, samo u slikovitoj verziji pejzaža uz zapjenjeni ocean, pa je velika ribarnica na pješčanom žalu za rijetke strance prepoznatljiv i najčešće fotografiran motiv Nouakchotta.

Mnogi Haratini nemaju pravo na posjedovanje imovine. Nemaju čak ni prezime, dokumente i identitet.

Poznata ribarnica uz more i redovi ribarskih čamaca. Zaštitna slika Nouakchotta

Poznata ribarnica uz more i redovi ribarskih čamaca. Zaštitna slika Nouakchotta

Izvor: Saša Pjanić / Autor: Saša Pjanić

Treću društvenu skupinu čine Bejdan ili Bijeli Mauri. Ima ih nešto više od 20 posto, potječu od arabiziranih berberskih nomada sa sjevera i čine društveni sloj koji je najutjecajniji u obnašanju vlasti i donošenju odluka. Posjeduju zemlju, nekretnine, pravo na korištenje državnih resursa, moć. Poslodavci su mnogim Haratinima. Ili njihovi vlasnici. Granica je prilično nejasna.

Mauretanija je država koja je posljednja ukinula ropstvo ustavom iz 1981. I kriminalizirala ga tek dva i pol desetljeća kasnije. U praksi te odredbe jedva da se provode. Čak i pod lupom međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava, sudovi potkopavaju parnice i nevoljko donose presude.

Prometna gužva u središtu Nouakchotta. Nemoguće ju je zaobići, kamo god se krenulo dalje iz grada

Prometna gužva u središtu Nouakchotta. Nemoguće ju je zaobići, kamo god se krenulo dalje iz grada

Izvor: Saša Pjanić / Autor: Saša Pjanić

Ne mogu biti ovdje i ne razmišljati o svemu tome. Skeniram svakog prolaznika, crnog ili bijelog, zagledavam mu se u oči i pokušavam zamisliti kamo to ode kada mi nestane iz vidokruga. Desetak mladih žena u šarenim melhafama prolazilo je nepopločenom, prašnjavom ulicom pokraj našeg svratišta u Nouakchottu. Hihotale su se i osvrtale za nama, ne zastajkujući. Fila, Marko i ja odlučili smo ih slijediti.

Kad smo ih sustigli iza prvog ugla, imali smo što i vidjeti. Nekoliko drvenih straćara prekrivenih najlonom i natiskanih u dvorištu neke bogate kuće te velika, prljava deka na zemljanom podu na kojoj su, držeći malu djecu u naručju, već sjedile iste te žene. Smjesta smo otrčali do kombija po stvari te ženama i djeci podijelili školski pribor, igračke, kape i slatkiše.

Žene koje smo sreli na ulici ispred našeg svratišta u Nouakchottu i dopratili ih do njihovog malog slama. Damir Filipović jednom dječaku stavlja na glavu kapu koju je izradila Spomenka Silvia Lazar iz Varaždina

Žene koje smo sreli na ulici ispred našeg svratišta u Nouakchottu i dopratili ih do njihovog malog slama. Damir Filipović jednom dječaku stavlja na glavu kapu koju je izradila Spomenka Silvia Lazar iz Varaždina

Izvor: Saša Pjanić / Autor: Saša Pjanić

Uistinu je potrebno malo da u svom tom beznađu iz ljudi izmamite osmijeh. Hvala Osnovnoj školi August Cesarec iz Lozana, radionici šivanih dječjih igračaka Otkriveno blago iz Zagreba i gospođi Spomenki Silviji Lazar iz Varaždina što su doprinijeli tome. Iste večeri, malo dalje, na obližnjoj ledini uz smetlište, podijelili smo lopte dječacima na ulici i s njima zaigrali nogomet.

Pustinja i ljudi u Mauretaniji slični su. Kada ste u njoj, prije ili kasnije, zaglavit ćete u pijesak i ljudske sudbine. Oboje plaču. Pustinja suzama od plastičnog otpada, ljudi onima mokrim, slanim i nevidljivima. Napravio sam bezbroj fenomenalnih fotki u Mauretaniji, a ništa me ne vuče natrag k njoj. Najvjerojatnije ću se opet vratiti. Zbilja je čudna ta zemlja Mauretanija.

  • +28
  • +25

Mauretanija

Izvor: Saša Pjanić / Autor: Saša Pjanić

Biografija Saše Pjanića

Rođen 1973. godine u Virovitici. Od 1980. do 1994. živio u Bjelovaru. Fotografijom se profesionalno bavi od 1995. godine, surađujući s brojnim tvrtkama, časopisima i agencijama za oglašavanje, a već sljedeće godine, putovanjem u Turkmenistan, započinje i svoje putne projekte.

Usporedo s različitim profesionalnim angažmanima, poglavito u turizmu i hotelijerstvu, autorski fotografski izričaj razvija raznim putovanjima Azijom, Afrikom i Europom, objavljujući fotografije i priloge u hrvatskim časopisima te na portalima, a svoje radove predstavlja na grupnim i samostalnim izložbama. Godine 2014. pokreće udrugu World Visual Factory. Od 2017. član je ULUPUH-a. Radi kao freelance fotograf i putopisac.

Za putopisnu reportažu Pedalom po Bilogori – Ljepota slobodnog spusta, objavljenu u proljetnom broju putnog časopisa Croatia Airlines 2016., kao autor teksta i fotografija, Saša Pjanić dobio je nagradu Grand prix Marko Polo za najbolju turističku reportažu u 2016. godini. Ista je od školske godine 2019./2020. uvrštena u udžbenike hrvatskog jezika za prvi razred srednje škole. 

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!