Mora se priznati, ovo je pravo osvježenje u odnosu na uobičajene aktivnosti predsjednika Republike Hrvatske, koji se paralelno s približavanjem kampanje i izbora sve snažnije pretvara u 'posvudušu' - nema gdje ga nema, a obično je vijest samo da se negdje pojavio. Dočekuju ga kao zvijezdu, ugošćuju kao druga Tita, a već nakon nekoliko sati svi gotovo zaborave da su ga uopće vidjeli.

Zamislimo, recimo, jedan ovakav radni dan: buđenje je negdje oko devet sati. Onda đir po Splitu, kavica i susreti. Potom helikopterom skokneš do Hvara, a ondje kurtoazno popričaš s lokalnim političarima, sa zanimanjem razgledaš znamenitosti i informiraš se o važnosti proizvodnje čipke od agave. Potom ručak, a onda opet u helikopter prema Visu. Tamo pogledaš jednu izložbu, održiš petominutni više-manje isprazni govor, pogledaš nogometnu utakmicu i opustiš se na lijepoj večerici.

Kad padne noć, opet u zrak i već za petnaestak minuta eto te natrag u Splitu. Treba se odmoriti, sutradan je u planu vrlo sličan raspored. Ali u Opatiji
Eto, tako izgleda jedan prosječan dan u životu hrvatskog predsjednika Ive Josipovića. Kad novinari periodički sastavljaju liste 'najboljih poslova na svijetu', pa obično nabrajaju pozicije 'čuvara plaže na rajskim otocima', 'degustatora vina' ili 'osobe koja testira vodene tobogane', uvijek zaborave na gazdu Pantovčaka. Jer, ako bolje pogledamo, tek njemu je pala sjekira u med. Na računu ima u prosjeku pedesetak milijuna kuna godišnje - uz dodatne, tajne i beskrajne troškove osiguranja, pratnje i pripadajućih nekoliko limuzina - a od stvarnih radnih obaveza i odgovornosti definitivno neće pretrpjeti veliki stres.
Pogledajmo, recimo, baš taj prošlotjedni posjet Splitu i okolici: u procesiji svetom Duji primijetio je 'osjećaj zajedništva dobrote i ljubavi', na Hvaru poželio bolju prometnu povezanost otoka, a na Visu u domobranskom stilu otkrio da navija i za Hajduk i za Dinamo. Ništa novo, ništa neočekivano - Josipović je u zadnja četiri mjeseca čak četiri puta službeno navratio baš u Splitsko-dalmatinsku županiju, a teško da će bilo kakav potez ili izjava nadživjeti onaj cvijet koji je položio na grob Vesne Parun na Šolti

I nije nikakvo čudo što se novinskim urednicima diže kosa na glavi i na sam spomen još jedne njegove protokolarne aktivnosti: nema tog naslova koji možeš staviti, a da zaintrigira prosječnog čitatelja. Izjave su mu gotovo uvijek u alanfordovskom stilu, poput one da je 'nezaposlenost posljedica slabosti u gospodarstvu', nijedna ne prođe bez spominjanja riječi 'konsenzus', a ponekad nas podsjete i na najobičniji horoskop.

Recimo: 'Čim odlazi važan ministar, riječ je o svojevrsnoj krizi, ali izborom novog ministra Vlada će nastaviti svoj posao.' Pogledajmo malo bolje, po čemu se ova rečenica razlikuje od prognoze ljubavnog života za, recimo, Rakove: 'Ispitujete strpljenje i odanost voljene osobe. Ignorirate želje partnera i ponašate se kao da vam ništa nije važno, ali vaša opasna igra će proći bez posljedica.'

Naravno, tu i tamo dogodi se otkliznuće od njegove uobičajene taktive umrtvljivanja svakodnevice, pa mu se prošlog tjedna omakla fraza da je zabrinut zbog krize u Vladi. Baš tako, zabrinut. Ali dalje od toga ne ide, jer kad ga se pita o bilo čemu konkretnom - od kakve aktualne marčapije, preko političke kombinatorike ili gospodarstva, pa do Zdravka Mamića - sigurno je da će iduću rečenicu početi sa: 'Vi znate da ja ne komentiram...'

Da, znamo.

I nije potpuno u pravu Zoran Milanović kada govori da je predsjednikova pozicija lagodna jer ne mora uvijek govoriti istinu. Ne, lagodna je jer nikada ne mora reći ama baš ništa. A uvijek će biti popularan, jer, kako dobro znamo, Hrvati tradicionalno vole svog predsjednika. Koji god je trenutno na vlasti i koliko god dosadan on bio, koliko god nas koštao.

A samo u ovom mandatu službeno je potrošio naših otprilike 250 milijuna kuna, makar se tome treba pridodati još i brojne dodatne troškove skrivene po ostalim stavkama državnog proračuna. Puno? Teoretski možda i ne, ali u situaciji kada bjesomučno i očajnički prekapamo po nacionalnom novčaniku, možda zbilja nije luda ideja svesti ovu funkciju na njenu stvarnu mjeru. Ili je jednostavno ukinuti, zajedno s ostalim ne previše smislenim žderačima novca, poput primjerice županija.

Teško da bi Zemlja ispala iz svoje orbite, niti bi se poremetila ravnoteža u svemiru. Dapače, malo tko bi ovu promjenu uopće primijetio.