Marin Čilić ekskluzivno nam je otkrio što ga je u životu najviše inspiriralo i kako podnosi poraze

Od malih nogu 31-godišnji Marin Čilić potpuno se posvetio tenisu. Iste godine kada je krenuo u osnovnu školu zaljubio se u ovaj sport u kojem je ostavio neizbrisiv trag. Osvajač je US Opena 2014. godine, jednog od četiri Grand slam turnira, a bio je i dio hrvatske reprezentacije koja je osvojila Davis Cup 2018. godine.

Na spomen djetinjstva u Međugorju i događaja koji su u najvećoj mjeri obilježili najranije dane Vašeg života, te situacija koja se i dan-danas sjeća s osmijehom na licu kaže:

'Cijelog djetinjstva se sjećam s osmijehom na licu. Dolazim iz velike obitelji s trojicom braće tako da se najviše sjećam puno igre s braćom, rođacima i susjedima, trčanja za napucanim loptama, a i nekih bratskih svađa, naravno. Gledajući s odmakom, svjestan sam da mojim roditeljima nije bilo lako u uvjetima u kojima smo odrastali, ali sam im zahvalan što tu težinu braća i ja nikada nismo osjetili. S obzirom da sam od svoje sedme godine u tenisu, od tada većinu sjećanja koja imam su povezana sa školom i treninzima.'

Često ističete kako ste kao dijete bili na razmeđu između dva sporta – nogometa i tenisa? Što je prevagnulo te ste se naposljetku odlučili za tenis?

'U biti, prava dvojba između nogometa i tenisa nije postojala. Međutim, nogomet je bio jedino čemu sam bio izložen u sredini u kojoj sam odrastao, a kako sam vjerojatno već kao dijete bio dobro koordiniran, dobro mi je išao. Međutim, kada sam sa sedam godina prvi put uzeo reket u ruke, nije više bilo dvojbe. Jedan od osnovnih razloga zašto sam pokrenuo svoju Zakladu je i ovaj. Često mislimo da su za uspjeh dovoljni talent i predani rad, ali ako vam okruženje ne stvori priliku za uspjeh, ne možete ni uspjeti. Da moja rodica koja je živjela u Njemačkoj nije donijela reket i da nisam pokušao igrati s njom, danas ne bismo razgovarali o mojoj teniskoj karijeri.'

Kakve su bile reakcije Vaše okoline na činjenicu da igrate tenis? Gdje ste trenirali? S kakvim ste se izazovima tih najranijih dana nosili? Kako je izgledao radni dan mladog tenisača Čilića? Tko Vam je bio podrška?

'U Međugorju je tenis tada bio relativno nepoznat sport, ali srećom, ja sam imao jako dobru podršku cijele obitelji. Nakon prvih treninga, kad su treneri bili složni da sam talentiran, uslijedio je naporan period treniranja u klubu udaljenom od kuće pola sata, ali srećom mog oca to nije obeshrabrilo, vozio me svaki dan, čekao da bi naposljetku i izgradio teniski teren u dvorištu naše kuće da imam bolje uvjete i priliku češće trenirati. U to vrijeme, moji pokojni djed i baka, mislili su da mi je otac poludio jer gradi teniski teren iza kuće. No, on je imao viziju i htio je pomoći na mom putu da 'jednom zaigram na Wimbledonu' koliko god je mogao.'

Koliko košta početak profesionalne karijere? Postoji li sustav koji podržava mlade sportaše? Tko je pomogao Vama?

'Profesionalna karijera u bilo kojem sportu, a pogotovo tenisu košta jako puno. Naravno da varira ovisno o tome živite li u većem gradu gdje je dostupnost terena veća, gdje su mogućnosti veće ili ste u malom mjestu gdje ste ograničeni s jako puno stvari. Neki generalni sustav postoji, ali on definitivno nije dovoljan da pokrije potrebe jednog mladog sportaša koji se ozbiljno želi baviti sportom. U Hrvatskoj je još uvijek najveće opterećenje na obitelj i ne vidim da će se to u skoroj budućnosti promijeniti. Kao što sam rekao, mene su od najranijih dana pratili roditelji i obitelj, kumovi kada sam došao u Zagreb, a onda i teniski savez koji mi je dao mogućnost besplatnog treniranja i trenera, pokrivao razna putovanja i slično. Primao sam i stipendiju od Udruge fra Slavka Barbarića za mlade talente baš kao što i ja danas mladim i perspektivnim sportašima dodjeljujem stipendije. Ove godine smo dodijelili 11 sportskih stipendija za 11 različitih sportova.'

Vrlo ste se rano odlučili za profesionalni sport. Jeste li ikad požalili što niste više ulagali u svoje formalno obrazovanje? Što biste savjetovali mladim perspektivnim sportašima po tom pitanju?

'Pitanja kombiniranja sporta i formalnog obrazovanja je po mom mišljenju jedno od gorućih pitanja u Hrvatskoj. Svima nam je lijepo što imamo toliko uspješnih sportaša koji promoviraju našu zemlju u najboljem svjetlu, ali put kojim su do toga došli je bio izrazito težak. Štoviše, u nekom trenutku je vjerojatno bilo potrebno izabrati hoće li nastaviti sa sportom ili će se posvetiti formalnom obrazovanju. Naravno, nikada nećemo saznati koliko bi oni koji su izabrali formalno obrazovanje, umjesto bavljenja sportom, mogli postići s obzirom na talent koji su imali. Meni, osobno, nije nikada bilo žao što sam odabrao ovaj put jer mislim da je bio ispravan i tip sam koji nikada nije prestao ulagati u svoje obrazovanje. Danas je jako puno podataka na internetu tako da se svakodnevno educiram, čitam knjige, slušam audio knjige i slično.'

Kad razmislite o svojoj bogatoj sportskoj karijeri, koji biste trenutak i zašto izdvojili kao svoj najveći neuspjeh? Kako ste se s njime nosili? Kako ste ga prebrodili i što ste iz njega naučili?

'Kada ste dugo u sportu, shvatite da je neuspjeh sastavni dio samog uspjeha. To je posebno vidljivo u tenisu jer svaki tjedan, ako ne osvojite turnir, mora završiti s porazom. Tako da nisam netko tko neuspjehe izrazito teško prihvaća već na njih gledam kao na prilike za rast i razvoj, prilike za učenje i prilike da budem bolji. Izdvojio bi poraz na Wimbledonu 2018. godine kao jedan od najtežih u karijeri, obzirom na formu u kojoj sam bio u tom trenutku i mogućnošću da odem daleko na Wimbledonu. Sljedeća dva, tri tjedna me proganjao taj poraz i nisam imao motivacije za trening, ali ubrzo shvatite da je to samo jedno malo zrno u velikoj slici, okrenete se prema stvarima koje su ispred vas i postavljate si nove ciljeve koji vas guraju dalje.'

Koje su prednosti, a koji nedostaci profesionalne sportske karijere? S kojim se strahovima najčešće susrećete i koje su žrtve potrebne da bi se dostigla karijera poput Vaše?

'Kada govorimo o tenisu, sigurno da je jedna od prednosti to što jako puno putujemo, upoznajemo različite krajeve svijeta, različite kulture i običaje. Kao i sve u životu, i ovo ima dvije strane, a ona negativna je da većinu vremena u godini provodimo na dalekim putovanjima, po aerodromima i hotelima. Moramo se jako brzo prilagoditi vremenskim zonama od Australije preko Kalifornije do Indije, Kine i Japana. U tim putovanjima se naravno troši tijelo, ali i privatni i obiteljski život pati. Uglavnom propuštate blagdane, važne datume, obiteljska slavlja i slično. To su sve male žrtve koje sportaši moraju raditi ako se žele profesionalno baviti sa sportom.'

Što biste rekli, koje su osobine ključne za bilo koju vrstu uspjeha? S kojom se od svojih mana osobno najviše borite?

'Bez dileme – vrijedan rad i trud. Naravno, za uspjeh u sportu je važan i talent, ali bez predanog rada, sigurno nema ni uspjeha. To znači da svakog dana morate biti predani, imati pred sobom ciljeve koje želite ostvariti i koji će vas motivirati za postizanje istih. Također, osobno vjerujem da je poniznost i skromnost jedna od vrlina koja bi trebala krasiti svakog pravog šampiona. Što se tiče mana, rekao bih da je perfekcionizam nešto s čim se osobno najviše borim. Jasno mi je da je to mana koju ljudi najčešće navode jer ne zvuči toliko ugrožavajuće, ali kada ste u sportu, morate prihvatiti da nekada nećete igrati idealno, da ćete raditi greške, ali da ipak možete pobijediti. Ja se još uvijek mučim s tim jer mi je jako važno da sam osobno zadovoljan s vlastitom igrom i da 'osjećam' udarce, a onda mi se to ponekad ispriječi na putu do pobjede jer previše razmišljam o tome što mogu bolje. Ipak, s godinama sam i na tome poradio.'

Što planirate nakon sportske karijere?

'Iako svako toliko razmišljam o planovima nakon profesionalne karijere, moram priznati da sam još jako motiviran za tenis, želim još igrati, napredovati se i dokazivati, koliko mi god to zdravlje bude dopuštalo. Iz tog razloga više se bavim planovima s karijerom, a ne onima nakon nje, ali siguran sam da ću i nakon profesionalne karijere na ovaj ili onaj način ostati u tenisu, ipak je to ono što najviše volim i najbolje znam raditi.'

Već dvije godine uspješno vodite svoju vlastitu zakladu. Što Vas je motiviralo da ju pokrenete? Prema kojim se kriterijima vodite prilikom izbora stipendista?

'Poriv da osnujem Zakladu u meni postoji već dugo. Kao sportaš imao sam priliku često sudjelovati u različitim humanitarnim akcijama, ali sam uvijek imao osjećaj da bi neka sustavna pomoć i podrška bila puno učinkovitija od stihijskog pomaganja drugima. Jednom dok sam bio u oblacima (doslovno), dok sam letio na jedan od turnira, čitao sam knjigu Malcoma Gladwella 'Outliers' u kojoj on objašnjava kako je uspjeh često stvar okolnosti i okoline koja je stvorila priliku za uspjeh (primjer Bill Gatesa). I tu sam shvatio da želim da se moja Zaklada bavi stvaranjem prilike za one koji možda tu priliku nisu dobili rođenjem bilo zbog okoline u kojoj odrastaju, manjka financijskih sredstava, manjka infrastrukture i svega ostalog. Osim programa stipendija, imamo i nekoliko drugih, već sada uspješnih projekata kao 'Gem Set Hrvatska' koji za cilj ima prikupljanje sredstava za izgradnju igrališta i obnavljanje sportske infrastrukture u Hrvatskoj. Što se tiče stipendija, osim rezultata i financijskih mogućnosti obitelji, jako mi je važno 'osjetiti' osobu kroz motivacijsko pismo, koje su vrijednosti i snove koje ima.'

Dosad ste se zasigurno načitali stotine motivacijskim pisma perspektivnih mladih ljudi? Postoji li neko koje Vam se osobito usjeklo u pamćenje?

'Već drugu godinu zaredom smo dodijelili stipendije u kategorijama individualnih sportova, klasične glazbe i donacije školama za obnovu laboratorija prirodnih predmeta tako da sam imao priliku pročitati doista stotine motivacijskih pisama. Ne mogu izdvojiti samo jedno koje mi se usjeklo u pamćenje, ali me uvijek oduševe ona djeca koja bez obzira što se prijavljuju za svoju stipendiju pokazuju u već tako ranoj dobi da su dobri ljudi poput Dominika koji je htio kupiti glazbeni instrument kako bi ga mogao posuđivati i drugima jer je on jako zahvalan što njemu stalno netko posuđuje instrument. Ili djece koja su doživjela zaista svašta u životu i najlakše bi im bilo okriviti sudbinu i ne raditi ništa, a oni su tako pozitivni i ustrajni u ostvarenju svojih ciljeva da nakon čitanja tih pisama shvatim da su oni moji uzori i da koliko god pomažem ja njima, da su oni ti koji pomažu i meni i daju mi motivaciju da svaki dan dajem sve od sebe.'

Koji biste događaj, u svom privatnom životu, izdvojili kao ključan? Kako je izgledalo jutro nakon Vašeg vjenčanja? Je li Vas brak promijenio kao osobu?

'Kada govorimo o privatnom životu, zasigurno je upoznavanje moje supruge Kristine ključan događaj, već smo 11 godina u vezi, prošli smo puno toga zajedno, puno pobjeda i puno poraza, ali uvijek puni podrške jedno za drugo. Dok sam ja putovao i igrao, Kristina je završila dva fakulteta, radila na sebi i na razvoju svoje karijere i na tome sam joj se uvijek divio. Kada govorimo o vjenčanju, to nam je zaista bio dan za pamćenje, od jutra do jutra svaka minuta nam je bila savršena. S obzirom da je vjenčanje bilo manje, samo s najbližim prijateljima i obitelji, bili smo jako opušteni, bez trunke stresa tako da smo zaista uživali. Jutro nakon je izgledalo tako da smo zoru dočekali još uvijek slaveći pa smo ostatak jutra proveli spavajući. Ne bih rekao da me brak promijenio kao osobu, ali moram priznati bez obzira da smo prije braka Kristina i ja bili devet godina u vezi, osjećaj sklapanja braka nam je oboma bio poseban.'

Kako se pripremate na očinstvo? Kakav tata planirate biti? Koje životne lekcije planirate prenijeti svojoj djeci?

'Mislim da je najbolji savjet koji sam primio za očinstvo je da se ne mogu pripremiti za ono što nas čeka. Iako jesam štreber u duši, gledam na You Tube, googlam opremu, čitam knjige… Mislim da će, kada dijete dođe na svijet, jako puno instinkti odraditi svoje. Ono što mi je sada najvažnije jest da porod prođe u redu i da maleni bude zdrav, a onda računam da ne možemo puno pogriješiti ako mu budemo poklanjali puno ljubavi i pažnje. Sigurno da razmišljam o tome kako će izgledati kada budem na putovanjima daleko od obitelji i da me ponekad muči kako sa sveprisutnom tehnologijom postaviti djeci ograničenja, ali vjerujem da ću odgovore na ta pitanja putem saznavati. U odgojnom smislu, volio bi na svoju djecu prenijeti temeljne ljudske vrijednosti, da izrastu u dobre i sretne ljude koji brinu o sebi, ljudima oko njih kao i o prirodi koja ih okružuje.'

Podijelite s nama priču koja vam je promijenila život. Svatko tko se prijavi dobit će pozivnicu na motivacijski webinar koji će održavati Michel Woroch - istraživač i putopisac koji uz Bartosza Mrozeka želi osvojiti Himalaju u električnim invalidskim kolicima. Najinspirativnije priče bit će predstavljene na društvenim mrežama Huaweija, a prijave se zaprimaju do 15. siječnja.