Čak 46 kola, grčevita borba za opstanak i nemilosrdna borba za Premier ligu u koju ulaze prva dva kluba i pobjednik play-offa u kojem igraju klubovi od 3. do 6. mjesta.

Trećeplasirani Ipswich Town ima samo šest bodova više od Leicestera, koji drži 13. mjesto. Middlesbrough je drugi s pet bodova više od Ipswicha i relativno mirno živi, a kakvo ludilo gledamo u drugom razredu engleskog nogometa dobro oslikava Millwall, koji je šesti s negativnom gol razlikom.

Sergej Jakirović radi čuda s Hull Cityjem i trenutačno je na četvrtome mjestu s četiri pobjede u zadnjih pet kola, a mirno je jedino na prvome i zadnjemu mjestu. Na dnu je slavni Sheffield Wednesday koji je u stečaju i zbog toga mu je uoči početka sezone oduzeto čak 18 bodova. 'Sove' su u minusu devet bodova i nema tog čuda koje će ih izvući od ispadanja.

A na vrhu? Tamo caruje Coventry City. Zastrašujući stroj Franka Lamparda ima 11 bodova više od Ipswicha, zabija skoro 2.5 gola po utakmici i da nije malo zapeo u zadnja četiri kola, njegovi navijači mogli su već početi slaviti plasman u Premier ligu.

Dovoljno drama za nekoliko života

Ne bude li epskoga kraha u završnici, iako je u Championshipu uvijek sve moguće, Coventry će se nakon 25 godina vratiti među elitu. A to je najveća moguća nagrada njegovim vjernim navijačima, koji su od ispadanja iz Premier lige 2001. godine proživjeli dovoljno drama za nekoliko života.

Coventry je bio manje-više stabilni prvoligaš od 1967. godine. Završavao je uglavnom u sredini ili u donjem domu tablice, a najveći uspjeh doživio je 1987. kad je osvojio FA Cup, što mu je jedini veliki trofej u povijesti.

Sredinom 90-ih kupio ga je biznismen Bryan Richardson, koji je imao dobre namjere, ali njegovo kupovanje zvijezda dugoročno je usmjerilo klub prema dnu. Stariji čitatelji sjećat će se ozbiljnih igrača poput Diona Dublina, Moustaphe Hadjija i Robbieja Keanea. Većih uspjeha na terenu nije bilo, a izvan njega krenuli su ogromni projekti.

Vlasnik je 1998. godine krenuo s izgradnjom novog stadiona koja je upala u probleme prije nego što je prva lopata zabijena u tlo. Zbog sve većih troškova, počeli su se prodavati igrači, a Richardson je prodao zemlju na kojoj će graditi stadion da bi je nakon toga unajmio.

Momčad je ostala bez pravih igrača, životarilo se u Premier ligi i onda je došlo ispadanje. Za mnoge klubove koji su desetljećima živjeli u engleskoj eliti to je često značilo propast pa tako i za Coventry. Ogromne troškove u Premier ligi pokrivalo je golemi novac od tv prava. Kad njega nije bilo, klubovi su se mučili s financijama i do 2005., kad je otvorio novi stadion, Coventry je bio u ogromnim problemima.

I dok nije odigrao prvu utakmicu na njemu, Coventry je prodao gradu većinski dio vlasništva nad novom Ricoh Arenom kako bi pokrio dio minusa. Dvije godine kasnije klub je bio u bankrotu, a od gašenja ga je spasio investicijski fond Sisu Capital koji je kupio klub.

Navijači odahnuli

Navijači su odahnuli nadajući se da je klub spašen. Sisu je počeo ozbiljnije investirati u momčad u želji da se što prije vratio u milijune Premier lige, ali to se nije dogodilo. Dapače, bogati ugovori igračima postali su veliko opterećenje za klub koji je ponovno upao u milijunske dugove. Vlasnike za to nije bilo previše briga i pozornost su usmjerili na borbu za vlasništvo nad novim stadionom.

Ona se protegnula na nekoliko godina budući da je na stadion, nakon nevjerojatnih pravnih zavrzlama, uselio novi ragbijaški klub Wasps, koji je kupio dio vlasništva. Strmoglavi pad rezultirao je ispadanjem u League One u sezoni 2012./2013. nakon koje je klub postao beskućnik.

Sisu je za to vrijeme vodio otvoreni rat s gradskim vijećem oko stadiona. Klub je unajmio Ricoh Arenu na 49 godina, ali je Sisu zaključio da je renta previsoka. U nadi da će tako natjerati grad da otkaže ugovor, Sisu je svjesno prestao plaćati gradu plaćati najam i taj nevjerojatno glupi sukob rezultirao je time da je Coventry istjeran iz vlastitoga grada nakon što je sramotno ispao u treći ligu.

Kako ne bi bio izbačen iz sustava Football League jer nema stadion, klub je preselio u 50-ak kilometara udaljeni Northampton. Prosječnu gledanost od 23.000 ljudi na Ricoh Areni zamijenilo je oko 2200 gledatelja na trošnom Sixfieldu što je bio dodatni financijski udarac klubu.

Pali su prihodi od 'matchdaya', ogorčeni navijači, koji su u gradu redovito organizirali prosvjede, bojkotirali se odlazak u Northampton, a Ricoh Arena je za to vrijeme bila prazna. No, netko je došao pameti, apeli navijača su se isplatili i Coventry se 2014. vratio u svoj dom. 'Boys Are Back In Town' od Thin Lizzyja svirao je u prvoj utakmici na Roch Areni nakon više od godinu i pol dana, činilo se da dolaze bolji dani, ali sreća je kratko trajala.

Trener spasitelj

Jer, Coventry je i dalje bio klub u ogromnim problemima. Sve je prijetilo konačnim raspadom 2017. godine ispadanjem u League Two. Jedini dobar potez Sisua u čitavoj priči bilo je angažiranje trenera Marka Robinsa. S limitiranim budžetom i nesigurnom situacijom u klubu, Robins je uspio vratiti Coventry odmah u League One i postaviti ga na koliko-toliko zdrave noge.

Budućnost se činila svjetlijom, navijači su se nadali da je njihovim mukama konačno došao kraj da bi onda sve morali ponovno proživljavati. Sisu nikad do kraja nije dogovorio uvjete stanovanja na Ricoh Areni i, koristeći rupe u ugovorima, na stadion se 2019. šokantno doselio novi ragbijaški klub Wasps.

Wasps Holdings je, pokazalo se, još 2014. kupio stadion od grada i Alan Edwards Higgs Charityja i odlučio se u njega useliti. Stjeran uza zid i bez ikakvih pravnih poluga, Coventry se ponovno iselio, ovaj put u 60 kilometara udaljeni Birmingham.

Stigla je i pandemija koronavirusa koja je zaustavila engleski nogomet 2020. u trenutku kad je Coventry bio vodeća momčad League One. Na temelju prosjeka osvojenih bodova, proglašen je prvakom i konačno se vratio u Championship da bi 2021. uspio iznajmiti svoj stadion na sljedećih deset godina na oduševljenje svojih navijača.

Očajno razdoblje sa Sisuom završilo je 2023. godine kad je klub prodan lokalnom biznismenu i navijaču Dougu Kingu. Wasps, klub i holding, su propali i stavili su stadion na prodaju. King ga je želio kupiti, ali je zakasnio na natječaj i Ricoh Arena je prodana bivšem Newcastleovom vlasniku Mikeu Ashleyju.

Novo klupsko vodstvo konačno je usmjerilo Coventry na pravi put. Peto mjesto u sezoni 2022./2023. donijelo je doigravanje za Premier ligu i šokantan poraz na penale od Lutona u finalu na Wembleyu. No, podloga je bila zdrava. Osim što je stvorio dobru momčad, Robins je stvorio i jedno 'čudovište'.

Polufinale FA Cupa i bolji dani

Za samo 1.2 milijuna eura je u ljeto 2021. iz Brightona doveo izvjesnog Viktora Gyokeresa. Šveđanin je bio na polugodišnjoj posudbi i, iako je zabio samo tri gola, prepoznao je nešto u njemu. Gyokeres je u 91 utakmici za Coventry nakon toga zabio čak 38 golova i u ljeto 2023. prodan je Sportingu za 24 milijuna eura, a veznjak Gustavo Hamer u Sheffield za 17 milijuna eura.

Robins je pametno složio potpuno novu momčad biravši ne preskupe i provjerene igrače i Coventry je sljedeće sezone stigao do polufinala FA Cupa. Robins je loše ušao u prošlu sezonu, ali smatralo se da će preživjeti. No, novo klupsko vodstvo više se nije zadovoljavalo prosjekom i Robins je, pomalo iznenađujuće, smijenjen u studenom prošle godine.

Bio je u to vrijeme najdugovječniji trener u Championshipu, no Doug King se odlučio za Franka Lamparda. I pogodio je. Lampard je podigao momčad, doveo ju je do play-offa u kojem je ispao od Sunderlanda, no sve je dobro posložilo.

Potvrda njegovog dobrog rada i dobre doselekcije momčadi vide se ove sezone; Coventry je daleko najbolja momčad lige koja gazi sve pred sobom. Dug put, popločen bankrotima, istjerivanjem iz vlastitog doma i nizom problema, konačno bi trebao završiti onime što su Coventryjevi navijači, dok su se borili za svoj klub, sanjali godinama.

Premier liga je tu, pred nosom. Za Coventry, valjda, stižu najbolji dani...