Nakon što je napustio mjesto izbornika, Igor Štimac bio je 'persona non grata' u Hrvatskoj, čovjek kojeg smo svi voljeli mrziti. I baš zato, on je ne samo savršen sukomentator, nego i stručni gost u studiju, baš kao što će biti u HRT-ovoj emisiji koja će se baviti Svjetskim prvenstvom.

Uopće se ne radi o tome da sam obožavatelj lika i djela Igora Štimca, štoviše, kad je bio izbornik njegovo je poimanje taktike, odnosa s igračima, i sve što ima veze s poslom koji je obavljao zaslužilo svaku kritiku. No, o tome nije niti riječ… Riječ je jednostavno o tome da je Igor Štimac trenutačno osoba u hrvatskom nogometu (uz Zdravka Mamića) koja plijeni najveću medijsku pažnju, pri čemu je najmanje važno da je ogroman dio te pažnje negativan – taj predznak nema neko posebno značenje.

Odluka HRT je potpuno ispravna jer je iznimno poučna priča najslušanijeg radio voditelja svih vremena, Howarda Sterna, o kojem je i snimljen poprilično zanimljiv film. Iako je film interesantan na nekoliko razina, posebno je zanimljivo bilo vidjeti da njegova najvjernija publika, koja ga sluša stalno i redovito, većinom nisu ljudi koji se slažu s njegovim stavovima i kojima je zabavan, već oni kojima su njegovi stavovi odbojni i kojima ne samo da nije zabavan, već misle da bi svijet bio jednostavno bolje mjesto da na njemu nema Howarda Sterna. Jednadžba je elementarna: ti ljudi ne žele samo slušati što će Stern reći, nego što li sve neće reći, i što će reći slijedeće. Taj podlac, taj heretik, taj čovjek kojeg treba lišiti života… Zapitajmo se; nije li tako i s Igorom Štimcem

Ta potreba kod ljudi, koja je itekako prisutna i u Hrvatskoj, da slušamo emisije, analitičare ili čitamo kolumniste za koje smo sigurni da će nam dati upravo suprotno od onoga što pripada nekom našem skupu uvjerenja, naprosto je fascinantna. Ona čak u većoj mjeri budi ovisnost od toga da slušamo ono što nam odgovara, ono što samo potvrđuje naše stavove.

I stoga, upravo činjenica da većina nacije misli da je Štimac izgubio svako pravo da komentira taktiku i ostale nogometne suptilnosti, pravi je razlog zašto ga treba vratiti u eter. Jer nema dvojbe da će dobar dio nogometne publike pratiti emisije nakon utakmica, možda i samo isključivo, kako bi Štimcu pronašao neku manu u interpretaciji, izgovoru ili dikciji, samo kako bi imao prilike izvrgnuti ga ruglu. Pri tome ne treba niti govoriti koliko će dodatnih blagodati iznjedriti komentari na fejsu i sličnim mjestima gdje već ljudi izbacuju vlastite frustracije. Dakako, što glasnije, to bolje. A to je ono što diže gledanost u nebesa, donosi sponzore i čini sve ostale blagodati o kojima svaka televizija sanja.

Stoga, potrebno je iskoristiti nevjerojatno negativan medijski imidž koji ga prati još od vremena kada je postao 'žrtveni jarac' reprezentacije (tj. barem se sam takvim smatra), začiniti ga s malo njegove 'karizme' i mangupskog stava (kako bismo dobili i nešto pozitivne, uglavnom ženske publike), i cijela scena je spremna da bi se počeli obarati rekordi gledanosti. Ostaje da vidimo koliko će njegova prisutnost, u kombinaciji s Prosinečkim, dati rezultata, ali uopće ne treba dvojiti kako će većina ljudi samo čekati da pronađe Štimcu neku pogrešku, a možda i sam Prosinečki. Time je cilj HRT-a u potpunosti ispunjen!