Naravno, uspoređivati težinu ozljeda jako je nezahvalno jer sve su one bolne i iziskuju veliku žrtvu, a u trenutku dok su sportaši na terenu, o mogućim posljedicama ni ne razmišljaju. Jer, ako je postupak Petre Majdič bio ludost, što bi onda rekli za Berta Trautmanna? Riječ je o vrataru Manchester Cityja, Nijemcu kojeg su savezničke snage zarobile te ga kao ratnog zarobljenika odveli u Englesku. Vidjevši da je Trautmann talentiran, postao je i vratar Cityja, s kojim je 1956. godine igrao u finalu FA kupa. Ništa ne bi bilo čudno da, kao pripadnik neprijateljske vojske, nije od 17. minute finalnog dvoboja branio, nakon pada na nogu Petera Murphyja, sa slomljenom kralježnicom i riskirao trajni invaliditet. 
Svojom požrtvovnošću istaknuo se i kapetan njemačke reprezentacije, Franz Beckenbauer. On je u četvrtfinalu SP-a  1970. u Meksiku, protiv Italije, igrao sa slomljenom ključnom kosti, a kako svjedoci tog vremena govore, vrlo je neobično bilo vidjeti igrača u igri s bandažiranom rukom. Doduše, pitanje je bi li Beckenbauer igrao do kraja utakmice da je izborniku ostala još koja izmjena.

Iako se ne radi o lomu, na ovu listu ugurao se i Goran Vlaović, koji je igrajući za tadašnju Croatiju, nakon postignutog gola, dobio potres mozga. Vlaović je do kraja odradio utakmicu sa Steauom, a nakon ulaska u svlačionici morao je Igora Cvitanovića pitati za rezultat.

Još jedan Dinamov igrač žrtvovao se za klub. Doduše, tu je prije svega razmišljao o sebi jer nije želio izgubiti mjesto u momčadi. Riječ je o Eduardu, koji je na pripreme 2002. godine stigao sa slomljenom kosti u stopalu, te tijekom trenažnog procesa nikom nije želio iznijeti svoje probleme. Tadašnji trener Ćiro Blažević podivljao je nakon što je doznao o čemu se radi, pa je Dinamovog Brazilca morao spašavati i Đuro Bago.