Prije samo nekoliko dana činilo se da Hajduk ponovno ulazi u onaj poznati krug u kojem jedna utakmica potpuno promijeni atmosferu oko kluba. Pet pogodaka u Vilniusu donijelo je optimizam i osjećaj da se momčad počinje slagati, a remi protiv Istre gotovo je preko noći vratio stara pitanja.
Obrana, koncentracija, kontrola utakmice, Garcia, reakcije s tribina, Uprava – ponovno se pričalo o svemu. Zato uzvrat protiv Žalgirisa nije bio važan samo zbog potvrde prolaska. Hajduku je trebao mir, utakmica u kojoj neće sam sebi stvoriti problem, u kojoj se neće do zadnjih minuta pitati kako je opet zakomplicirao nešto što je imao u rukama i nakon koje se neće otvoriti još pet novih rasprava.
Upravo je to dobio. Hajduk je nakon 5:2 iz prve utakmice imao ogromnu prednost i sve osim prolaska bilo bi senzacija, ali posljednjih godina dovoljno smo puta vidjeli da ni takve situacije na Poljudu nisu uvijek značile mirnu večer. Ovaj put nije bilo nikakve nervoze. Žalgiris praktički nije uspio ni stvoriti osjećaj da postoji mogućnost povratka u dvomeč, a Bijeli su pobjedom 4:0 došli do ukupnih 9:2 i bez ikakve drame završili posao.
vezane vijesti
To ne treba pretvarati u podvig koji nije. Žalgiris je objektivno slabiji protivnik i Hajduk ga je morao proći. Ali upravo je u tome i vrijednost ove utakmice – napravio je ono što je morao napraviti. Bez nepotrebnog zapleta, bez povratka protivnika u život i bez još jedne večeri u kojoj bi sam sebi bio najveći problem.
Hajduk ovaj put nije sam sebi zakomplicirao posao
Žalgiris je pritom pomalo neočekivano veći dio utakmice proveo vrlo duboko u vlastitoj polovici. Za momčad koja je na Poljud stigla s tri gola zaostatka nije pokazivao preveliku želju da utakmicu odmah otvori i pokuša napraviti kaos. Gosti su se uglavnom branili s velikim brojem igrača iza lopte, zatvarali prostor kroz sredinu i prisiljavali Hajduk da traži rješenja protiv postavljenog bloka.
Takve utakmice Hajduku često nisu najjednostavnije. Kada nema prostora iza posljednje linije i kada protivnik čeka duboko, puno je teže živjeti od tranzicije ili očekivati da će jedan potez riješiti cijelu akciju. Treba strpljenje, širina i igrač koji je sposoban napraviti višak. Hajduk nije uvijek izgledao brzo niti je svaki napad završio opasno, ali nije bilo paničnog forsiranja. Momčad je držala utakmicu tamo gdje joj odgovara, pomicala obranu Žalgirisa i čekala da se pojavi prostor.
Nakon Istre ni to nije nevažna stvar. Tada je Hajduk ponovno pokazao koliko mu malo treba da iz kontrole prijeđe u nesigurnost i koliko jedna pogreška može potpuno promijeniti tijek utakmice. Protiv Žalgirisa dogodilo se suprotno. Rezultat, ritam i cijeli razvoj susreta praktički su cijelo vrijeme bili pod Hajdukovom kontrolom.
Šotiček i Šutalo donijeli su polet koji je nedostajao
I dok će rezultat vrlo brzo ostati samo statistika, jedna stvar iz posljednjih nekoliko utakmica zaslužuje puno više pažnje. Marin Šotiček i Anđelo Šutalo Hajduku su donijeli polet kakav na krilnim pozicijama dugo nije imao. Nije tu riječ samo o brzini. Važnije je što obojica imaju prirodnu potrebu igrati prema naprijed i napraviti nešto konkretno kada prime loptu.
Njihova prva ideja nije uvijek sigurno vraćanje lopte prema veznom redu. Traže igrača jedan na jedan, prostor iza njega, pokušavaju doći do kaznenog prostora i natjerati suparnika da reagira. To mijenja cijelu dinamiku Hajdukova napada jer protivnički bek više ne može bezbrižno zatvarati sredinu znajući da mu se s vanjske strane neće dogoditi ništa.
Posljednjih sezona previše se Hajdukovih napada svodilo na Livajin izlazak po loptu, pokušaj veznog reda da pronađe rješenje kroz sredinu i čekanje nekog individualnog poteza. S pravim krilima teren se otvara drukčije. Šotiček je već u Vilniusu pokazao koliko može biti neugodan kada ima prostor i kada se okrene prema golu, dok je Šutalo u vrlo kratkom vremenu pokazao da mu prelazak na seniorsku razinu zasad ne predstavlja problem kakav se možda očekivao.
Kod Šutala je posebno zanimljiva odsutnost straha. Traži loptu, ulazi u duel, pokušava nešto napraviti i ne skriva se nakon pogreške. Za mladog igrača to često vrijedi jednako koliko i sama tehnika. Naravno, nekoliko dobrih utakmica nije dovoljno za velike zaključke, ali profil obojice već sada je vrlo zanimljiv i za širu sliku hrvatskog nogometa.
Hrvatska godinama proizvodi vrhunske veznjake, stopere i tehnički kvalitetne igrače, ali pravih prirodnih krila nikada nema u izobilju. Brzina, igra jedan na jedan, eksplozivnost i stalna potreba za napadanjem prostora upravo su ono čega često nedostaje. Ako Šotiček i Šutalo nastave dobivati minute i svoju kvalitetu pretvore u kontinuitet, vrlo lako mogu doći do razine na kojoj se više neće govoriti samo o Hajduku. Ne treba ih danas proglašavati reprezentativcima, ali nije teško vidjeti zašto njihov razvoj vrijedi posebno pratiti.
Raków je puno više od još jednog protivnika
Sve dobro protiv Žalgirisa sada, međutim, treba staviti u pravi kontekst. Litavci nisu momčad na kojoj treba mjeriti krajnje mogućnosti ovog Hajduka. Raków će biti ozbiljniji, organiziraniji i zahtjevniji protivnik, ali taj dvoboj za Hajduk nosi težinu koja daleko nadilazi samo pitanje prolaska još jedne kvalifikacijske runde.
Raków je, koliko god to možda zvučalo veliko, povijesna prilika Bijelih. Hajduk je na dvije utakmice od toliko željene europske jeseni na koju čeka već 16 godina. To nije samo sportska priča i mogućnost da Poljud tijekom jeseni ugosti još nekoliko europskih utakmica. U aktualnom trenutku kluba prolazak Rakówa značio bi puno više.
Prije svega, donio bi mir. Hajduk ga posljednjih godina gotovo nikada nema dovoljno. Jedna loša utakmica vrlo brzo otvori pitanje trenera, Uprave, svlačionice, financija i cijelog smjera u kojem klub ide. Europska jesen ne bi riješila sve probleme, ali bi klubu dala nekoliko mjeseci puno stabilnije atmosfere i maknula barem dio pritiska da svaki prvenstveni kiks odmah izgleda kao početak velike krize.
Još važniji je financijski dio priče. Hajduku je financijska stabilnost nužno potrebna, a europska jesen donosi ozbiljan prihod od UEFA-e, domaće utakmice, ulaznice, dodatne komercijalne prihode, veću vrijednost sponzorima i potpuno drukčiju pregovaračku poziciju na tržištu. Nakon godina u kojima se gotovo svaki prijelazni rok svodi na balans između sportskih ambicija i onoga što klub realno može financirati, takav prihod nije luksuz nego potreba.
Dvije utakmice koje mogu odrediti puno više od Europe
Upravo zato Raków nije samo još jedna prepreka. To je prilika da Hajduk prvi put nakon dugo vremena u ostatak sezone uđe bez osjećaja da mu svaka sljedeća utakmica ili financijska odluka može potpuno promijeniti smjer godine. Sportski rezultat u ovom slučaju direktno donosi ono što je klubu potrebno i izvan terena – vrijeme, stabilnost i novac.
Nakon Istre nije trebalo proglašavati krizu, baš kao što nakon Žalgirisa nema smisla govoriti da je Hajduk riješio sve svoje probleme. Nije. Ali ovaj put nije ni morao. Trebao je napraviti ono što mora napraviti ozbiljna momčad protiv slabijeg protivnika – pobijediti, proći dalje i ne potrošiti dodatnu energiju na samu sebe.
To je napravio. A sada dolazi Raków i dvije utakmice koje mogu puno ozbiljnije odrediti cijelu sezonu. Hajduku mogu donijeti europsku jesen nakon 16 godina, ali i ono što mu je u ovom trenutku možda još važnije – sportski mir i financijski prostor bez kojeg je teško napraviti sljedeći korak.
