Povod je bila objava jednog gledatelja iz Milana koji tvrdi da je za ulaznicu za muški pojedinačni program umjetničkog klizanja platio čak 780 eura, a zauzvrat dobio mjesto u prvom redu – s praktički zaklonjenim pogledom. Prema njegovim riječima, ispred njega su se nalazile metalne ograde, TV kablovi pričvršćeni trakom i kamera na postolju. Ukratko – platio je 'top' poziciju, a gledao gotovo ništa.

Najjeftinije ulaznice: I dalje skupe – a problem je i vidljivost

U raspravu se uključila i gledateljica koja je kupila najjeftiniju ulaznicu od 280 eura, smještenu u kutu dvorane. Navela je da su joj pogled djelomično zaklanjali olimpijski krugovi, no nakon prigovora premještena je na bolje mjesto i, kako kaže, na kraju uživala u programu. Sličnu priču ispričao je i jedan gledatelj koji je, nakon žalbe, s ulaznice od 280 eura premješten na poziciju koja inače košta 550 eura.

Žale se i sportaši: 'Ne daju nam ni dvije karte za roditelje'

Tema je, međutim, dobila dodatnu težinu nakon što su se u priču uključili i sportaši. Talijanski short track klizač Pietro Sighel, osvajač olimpijskog zlata u mješovitoj štafeti na 2 km, javno je kritizirao politiku ulaznica, tvrdeći da im organizatori nisu osigurali ni dvije besplatne ulaznice za roditelje te da 'jedna pristojna' košta 450 eura.

Sve je rasprodano: Dok ima kupaca, cijene se ne spuštaju

Ključna činjenica ostaje ista – bez obzira na rasprave i pritužbe, ulaznice su rasprodane, a borilišta puna. I dok god postoji publika spremna izdvojiti nekoliko stotina eura za jedno mjesto, organizatori nemaju veliki poticaj spuštati cijene.

Tržište je neumoljivo – ponuda i potražnja. A potražnja je, očito, i dalje jača.