Pobjeda protiv Ajaxa (2:1) nije bila slučajnost, posljedica sretnog odbijanca ili utakmica u kojoj je autsajder nekako izdržao nalete favorita. Hajduk je izašao na Poljud i odigrao nogomet kakav se od njega oduvijek očekivao. Bez straha, bez kompleksa i bez nepotrebnog respekta. Hajdučki.

Postoje pobjede koje donose tri boda, one koje mijenjaju raspoloženje, ali i utakmice koje se pamte godinama jer u njima prepoznate nešto što ste gotovo zaboravili. Hajdukovih 2:1 protiv Ajaxa pripada upravo toj posljednjoj kategoriji. Ne samo zbog imena protivnika i povratka u europsko natjecanje nakon 16 godina, nego prije svega zbog načina na koji je Hajduk pobijedio četverostrukog prvaka Europe.

Ajax je stigao na Poljud s golemom poviješću, ugledom i nogometnom tradicijom. No od prve minute nije izgledalo kao da je Hajduk opterećen bilo čime od toga. Nije čekao pogrešku, nije se povukao i nije se nadao da će mu nešto pasti s neba. Izašao je igrati. Nametnuti se. Oduzeti protivniku prostor i vrijeme. Pokazati da se i protiv takvog suparnika može igrati nogomet prema vlastitim uvjerenjima, a ne iz straha od njegova imena.

U samo pet dana Hajduk je pobijedio Dinamo i Ajax. Dvije pobjede čiju je zajedničku težinu teško usporediti s bilo kojim novijim razdobljem kluba. Dinamo je pao u borbi za domaći primat, Ajax u povratničkoj europskoj večeri. I pritom obje utakmice, koliko god bile različite, imaju zajednički nazivnik: Hajduk više ne djeluje kao momčad koja čeka da joj protivnik dopusti igrati.

Ovo nije bila pobjeda na emociju, ovo je bila pobjeda na igru

Najvažnije što je Hajduk pokazao protiv Ajaxa nisu bili samo pogoci Bambe i Šotičeka, premda su izazvali erupciju oduševljenja na Poljudu. Najvažnije je bilo ono što se događalo između tih trenutaka. Način na koji je momčad izlazila iz presinga, sigurnost s kojom je prihvaćala rizik i spremnost da čak i protiv velikog europskog suparnika gradi akcije kroz igru, a ne nasumičnim izbijanjem lopte.

Gonzalo Garcia dobio je izvanrednu potvrdu svojeg rada. Ono što se ponekad čini kompliciranim, riskantnim ili čak nepotrebnim u utakmicama domaćeg prvenstva protiv Ajaxa je dobilo puni smisao. Automatizmi, pozicioniranje, pravovremena otvaranja i hrabrost u posjedu nisu nastali preko noći. Takve stvari mogu se izgraditi samo svakodnevnim radom i povjerenjem između trenera i igrača.

Marin Šotiček od prve je minute pokazao koliko može značiti ovoj momčadi. Aktivan, okomit, agresivan, spreman tražiti loptu i napadati prostor, a istodobno dovoljno discipliniran da razumije što se od njega traži kada je nema. Upravo je njegov pritisak doveo do pogreške Davyja Klaassena i prvog Hajdukova pogotka. A kada je Ajax izjednačio, Šotiček se ponovno našao na pravom mjestu i zabio za vodstvo Bijelih.

Hajduk u svojim redovima ima igrača koji se ne boji preuzeti odgovornost, čak ni kada pogriješi. Igrača koji već sada pokazuje da ima potencijal za hrvatsku reprezentaciju. Izbornik Slaven Bilić u samo pet dana imao je priliku dvaput vidjeti i doživjeti Šotičeka u utakmicama u kojima su Bijeli podsjetili na moć Hajduka iz nekih davnih, nostalgičnih vremena.

Bamba je u prvom poluvremenu imao šest uspješnih driblinga iz šest pokušaja. Iza tog podatka krije se mnogo više od individualne atrakcije. Svaki njegov uspješan prodor pomicao je Ajaxovu obranu, razbijao linije i tjerao suparnika na prilagodbu.

Bamba nije bio igrač koji pokušava nešto napraviti zato što se ostatak momčadi muči. Bio je dio sustava koji mu je omogućio da svoju eksplozivnost iskoristi ondje gdje je najopasniji. Zato njegov pogodak nije bio slučajan bljesak, nego logična posljedica igre.

Michele Šego odradio je posao čija se važnost možda ne vidi na prvi pogled. Njegov visoki presing, zatvaranje linija dodavanja, napadanje suparničke posljednje linije i spremnost da prvi pokrene obrambenu reakciju bili su temelj agresivnosti cijele momčadi.

Upravo je nakon nove osvojene lopte poslužio Šotičeka za pobjednički pogodak. U toj akciji stala je gotovo cijela ideja ovog Hajduka: Natjerati protivnika na pogrešku, odmah reagirati i kazniti ga.

Iza njih su Alberto del Moral i Khalil Fayad, dvojica igrača čija je mirnoća posebno dolazila do izražaja. Protiv momčadi poput Ajaxa nije dovoljno samo osvojiti loptu. Treba imati hrabrosti zadržati je, pronaći najbolje rješenje i izbjeći paniku kada suparnik pritisne. Upravo je tu Hajduk pokazao ozbiljnost koja mu je prethodnih sezona toliko često nedostajala.

Šimun Hrgović još je jedan dokaz koliko je ova momčad taktički napredovala. Njegova invertirana uloga, kretanje s pozicije beka prema sredini terena i pravovremeno uključivanje u napadačke zone otvarali su Hajduku dodatne mogućnosti. Nije to bilo samo trčanje uz aut-liniju. Bila je to inteligentna, moderna i zahtjevna uloga, koja funkcionira jedino ako cijela momčad razumije raspored na terenu.

Ni posljednja linija nije bila bez nesigurnosti. Bilo ih je, osobito u pojedinim trenucima kada je Ajax uspijevao pronaći prostor. No važno je ono što je uslijedilo nakon pogrešaka. Nije bilo raspada, povlačenja u vlastiti šesnaesterac ni nervoze koja bi preplavila cijelu momčad.

Stoperi su ostali koncentrirani, a Toni Silić na vratima potvrdio je koliko znači kada momčad iza sebe ima pouzdanog čuvara mreže.

Hajdukova najveća pobjeda možda se dogodila i prije utakmice

Ipak, svesti ovu večer isključivo na igrače i Garciju bilo bi nepravedno prema svemu što joj je prethodilo. Ovaj Hajduk nije nastao slučajno.

Godinama se na Poljudu govorilo o sustavu, kontinuitetu, hijerarhiji, sportskom planu i važnosti jasnih odgovornosti. Prečesto su te riječi ostajale samo dio konferencija za medije, dok se na travnjaku odvijala sasvim druga priča.

Danas Hajduk napokon pokazuje koliko vrijedi kada sportska struktura ima glavu i rep. Kada postoji jasna hijerarhija, kada se zna tko donosi odluke, kada trener dobije igrače za svoju ideju i kada se momčad ne sastavlja kao skup pojedinaca koji bi možda mogli nešto napraviti, nego kao funkcionalna cjelina.

To ne znači da je svaki potez bio savršen niti da je pred Hajdukom jednostavan put. Bit će poraza, loših utakmica i trenutaka u kojima će se ponovno postavljati neugodna pitanja.

Ali razlika između ovog i nekih prijašnjih Hajduka jest u tome što se danas može prepoznati smjer. Zna se kakav nogomet momčad želi igrati. Zna se kako želi pobjeđivati. I, možda najvažnije, vidi se da igrači vjeruju u ono što rade.

Hajduk je godinama prečesto pokušavao preskočiti proces. Dovesti veliko ime, izazvati euforiju, dočekati veliki rezultat i nadati se da će sve ostalo doći samo od sebe.

Sada se događa nešto obrnuto. Stvara se momčad, razvija igra, uspostavlja sustav i rezultat dolazi kao posljedica.

To je možda i najveća pobjeda svih ljudi koji danas nose sportsku odgovornost na Poljudu.

Najvažnije je kako je Hajduk reagirao kada je Ajax izjednačio

U 53. minuti Davy Klaassen pogodio je za 1:1. Bio je to trenutak koji je u nekim ranijim europskim utakmicama Hajduka mogao promijeniti sve. Onaj trenutak kada protivnik velikog imena izjednači, a domaća momčad počne razmišljati o tome kako sačuvati ono što ima.

Hajduk je odgovorio na najbolji mogući način. Samo dvije minute poslije Šego je pritisnuo suparnika, osvojena je lopta, a Šotiček pogodio za 2:1.

Tih nekoliko minuta možda govori više o ovom Hajduku od svih taktičkih analiza.

Nije ga slomio Ajaxov pogodak. Nije ga impresionirao protivnikov odgovor. Nije se promijenila ideja niti se izgubila hrabrost.

Hajduk je jednostavno nastavio igrati svoju utakmicu.

I tu dolazimo do nečega što je godinama nedostajalo. Do osjećaja da Hajduk sam određuje vlastite granice. Da ne mora biti inferioran zato što nasuprot njemu stoje slavno ime, veći proračun ili skuplja momčad.

Naravno da današnji Ajax nije nedodirljivi europski vladar iz svoje zlatne prošlosti, ali to nimalo ne umanjuje ozbiljnost Hajdukove pobjede. Jer važnije od Ajaxove prošlosti bilo je ono što je Hajduk pokazao u sadašnjosti.

Zanimljiva je i povijesna podudarnost da je upravo Dinamo 2007. izbacio Ajax, a nekoliko dana poslije pobijedio Hajduk na Poljudu. Gotovo dva desetljeća kasnije Hajduk je taj koji u nekoliko dana ruši oba velika suparnika.

No danas je mnogo važnije ono što se gradi nego povijesna simbolika.

Pobijedio je Ajax. Ali još važnije, pobijedio je vlastite komplekse.

Šesnaest godina europske praznine ostavilo je trag. Toliko propuštenih prilika, bolnih ispadanja, nesretnih završetaka, pogrešnih odluka i sezona koje su završavale prije nego što je europska jesen uopće počela.

Hajduk se tijekom svih tih godina znao približiti velikim stvarima, ali prečesto bi ostajao upravo na tom posljednjem koraku.

Večeras nije ostao korak iza. Večeras je napravio iskorak.

Hajduk je u pet dana pobijedio Dinamo i Ajax. Jednu je veliku utakmicu dobio karakterom i preokretom u gotovo nemogućim vremenskim uvjetima, drugu igrom, pritiskom, hrabrošću i taktičkom disciplinom.

U tome leži veličina ovog tjedna. Hajduk je pokazao da može pobjeđivati na različite načine, a da pritom ne odustaje od vlastitog identiteta.

I možda je baš to ono što navijači najdulje čekaju. Ne samo trofej, pobjedu u derbiju ili veliki europski skalp. Nego Hajduk koji zna što jest.

Hajduk koji ne mijenja lice ovisno o protivniku. Hajduk koji se ne zadovoljava ulogom simpatičnog autsajdera. Hajduk koji od europskog velikana ne traži dopuštenje da bude ravnopravan.

Postoje generacije koje pamte velike europske večeri na Poljudu. Postoje i one koje su odrasle slušajući o njima, gledajući stare snimke i pitajući se hoće li ikada doživjeti nešto slično.

Večeras su dobile svoju priču.

Hajduk je pobijedio Ajax. Hajduk je ponovno u Europi. Hajduk napokon ima momčad koja zna kako želi igrati i klub koji pokazuje da iza nje postoji plan.

A možda je najljepše od svega to što za opis ove utakmice ne treba izmišljati nikakvu novu nogometnu filozofiju.

Koliko god zvučalo kao stotinu puta ponovljena floskula, postoji samo jedna riječ koja najbolje opisuje ono što je Hajduk večeras odigrao.

Hajdučki.

I nakon dugo, dugo vremena ta riječ ponovno zvuči onako kako bi uvijek trebala zvučati.