Iza besprijekorne dikcije, smirenog izraza lica i ozbiljnosti koju nalaže najgledaniji informativni termin krije se novinarka koja priznaje da je u duši i dalje pomalo perfekcionist, ali i osoba koja ne gubi živce i osjećaj za šalu ni onda kada se u eteru neočekivano ugasi rasvjeta.

U razgovoru za tportal Valentina Baus osvrće se na prvu veliku dekadu karijere, utjecaj mentora poput nezaboravnog Mislava Bage, govorne pripreme u automobilu, ali i na to kako se nosi s teškim ljudskim tragedijama o kojima izvještava te tko je u rodnom Šibeniku najbrže vrati u stvarnost kada zaključi da je pred kamerama 'malo preozbiljna'.

Od studentske prakse do analize svakog kadra

Deset godina u istoj redakciji u današnje je vrijeme prava rijetkost. Kada se sjetite studentice koja je prvi put zakoračila u informativni program Nove TV i usporedite je s današnjom voditeljicom središnjeg Dnevnika, što je u vašem pristupu poslu ostalo potpuno isto, a koja vas je zabluda o televiziji s vremenom najbrže napustila?

Ne mogu uopće vjerovati da je prošlo već više od 10 godina otkako sam dio informativnog programa Nove TV. Vrijeme je uistinu brzo prošlo. Dijelom možda zbog toga što sam se našem Dnevniku pridružila već na četvrtoj godini fakulteta i tada je dosta toga, iz moje perspektive, bilo drugačije. Bila sam na samim počecima, a sve što danas znam o televiziji naučila sam upravo u našoj redakciji. Od samih početaka poslu sam pristupala dosta temeljito i ozbiljno, svaku greškicu koju bih napravila kao mlada novinarka danima sam analizirala i razbijala glavu zbog toga. Uvijek su to bile neke sitne stvari, ali bi me mučile. Pregledavala bih svaki svoj prilog i po nekoliko puta, gledala snimku svakog javljanja uživo i zapisivala što treba popraviti. S vremenom sam stjecala samopouzdanje te počela pratiti ozbiljnije teme, ali provjeravanje činjenica i samokritičnost prate me i dandanas. Zabluda o televiziji koja me vrlo brzo napustila jest to da se svaka tema može unaprijed isplanirati. Vrlo brzo u našem poslu stvari padnu u vodu i sadržaj Dnevnika koji isplaniramo ujutro do navečer se može promijeniti i po nekoliko puta.

Imali ste klasični novinarski put – od dežurstava i 'malih' tema, preko zahtjevnih terena u pandemiji, do voditeljskog stolca. Koliko vam je upravo to 'oranje po terenu' pomoglo da u studiju ne budete samo spikerica koja čita blesimetar nego novinarka koja u svakoj sekundi točno razumije težinu informacije što je izgovara?

Na početku sam bila dežurna novinarka koja je pomagala u redakciji, kasnije sam počela pratiti kulturu, nakon toga zdravstvo, a onda je stigla pandemija koronavirusa zbog koje sam po cijele dane bila na relaciji teren – redakcija – teren. Te dvije godine pandemije bile su iznimno zahtjevno razdoblje, i na profesionalnoj i na osobnoj razini, ali vjerujem da su me uveliko oblikovale kao novinarku. Tu sam temu pratila iz dana u dan, u svakom trenutku bila sam upućena u najnovije informacije, trebala razumjeti širi kontekst te gledateljima točno i odgovorno prenijeti što se događa. To iskustvo donijelo mi je znanje, sigurnost i profesionalnu zrelost. Mislim da nitko od nas šest voditelja nije 'samo spiker koji čita s blesimetra'. Iza tog 'čitanja' stoje sati praćenja događaja, provjere informacija i upoznavanja s temama o kojima ćemo te večeri izvijestiti naše gledatelje.

Lekcije koje ne blijede

Često ste isticali utjecaj starijih kolega, posebno pokojnog Mislava Bage. Koji je najvažniji profesionalni savjet ili novinarski refleks što ste ga usvojili od njega, a koji i danas primjenjujete kada se program u sekundi okrene naglavačke?

Da, od starijih kolega uvijek sam nastojala učiti, ne samo iz naše, već i od kolega i voditelja iz ostalih redakcija. S vremenom sam izgradila svoj izraz i pronašla neku svoju nišu. Mislav je bio osoba zbog koje sam došla na Novu TV na praksu. Ono što najviše pamtim kada je on u pitanju jest to da je prema svima nama uvijek bio pristupačan, bez obzira tko je u pitanju. Bilo da se radi o najmlađem i najneiskusnijem novinaru ili onom s dugogodišnjim iskustvom, uvijek je bio spreman svima pomoći i prema svima se jednako odnosio.

Dnevnik se emitira uživo, a nepredviđene situacije su neizbježne – od pada grafike do izvanrednih vijesti. Pamtite li trenutak u kojem je adrenalin dosegao vrhunac, a morali ste zadržati onaj prepoznatljivi, smireni izraz lica?

Uh, bilo je takvih situacija i, iskreno, baš ih i ne volim jer sam pomalo štreber. Pamtim kada nam se na samom početku Dnevnika nije upalila rasvjeta i onda smo iz nekog polumraka gledateljima rekli: 'Dobra večer.' Već na idućoj najavi svjetlo se upalilo, a Dino i ja smo se malo našalili u eteru na taj račun i nastavili dalje. Nekoliko puta me uhvatio i smijeh za vrijeme čitanja. Takve situacija znaju biti simpatične i dokazuju da smo svi mi ipak samo ljudi, a i čar su programa uživo.

'Kralj Karlo i kraljica Klara' u autu do posla

Govorne i fonetske vježbe sastavni su dio vašeg posla, a poznato je da ste tome posvetili ogroman trud. Kako izgleda ta nevidljiva priprema prije nego što se upali crveno svjetlo na kameri – postoje li rituali ili govorne vježbe bez kojih ne ulazite u studio?

Još se nije dogodio radni dan, a da barem jednom nisam odradila svoje govorne vježbe. Najčešće ih odradim još kod kuće, prije nego što krenem na posao, a ponekad i u autu putem do posla. Vježbi ima svakakvih, a ja najčešće brojim do sto, ponavljam glasove poput 'ue-ue', 'ttt' i 'ddd', a tu su i brzalice. One drugima zvuče simpatično, ali kad ih treba izgovoriti brzo i razgovijetno, baš i nisu tako jednostavne! Jedna od meni dražih je: 'Kralj Karlo i kraljica Klara su krali klarinet.' Pokušajte je izgovoriti nekoliko puta zaredom pa ćete vidjeti! (smijeh)

Živimo u eri 'kulture senzacionalizma' i borbe za klikove te se vijesti često polovično i brzo plasiraju. Kolika je odgovornost sjediti pred gledateljima u najgledanijem terminu i vagati svaku riječ da se ne bi prešla granica između objektivnog informiranja i nepotrebne panike?

Teško mi padnu dani u kojima izvještavamo o ubojstvima, smrti djece ili bilo kojoj drugoj tragediji. Takvi me dani često emocionalno iscrpe i kući se vratim s osjećajem praznine. Nažalost, i to je dio našeg posla, koliko god bismo voljeli da je takvih priča što manje. Trudim se o njima izvještavati profesionalno, smireno i s mjerom, bez nepotrebne patetike, a pritom ne izgubiti ono najvažnije – ljudskost i suosjećanje prema ljudima čije su se sudbine našle u središtu tih priča.

'Komentare rijetko čitam'

Uz intenzivan rad u redakciji, upisali ste doktorski studij komunikologije. Kako teorija i znanstveni pogled na medije funkcioniraju u sudaru sa sirovom, brzom televizijskom praksom – pomaže li vam to ili ponekad otežava posao?

Mislim da je naš Dnevnik oduvijek počivao na objektivnom i odgovornom informiranju. U vremenu u kojem se dio medija utrkuje za klikovima i pregledima, ponekad i na račun senzacionalizma, vjerujem da se prava vrijednost novinarstva najbolje vidi u trenucima krize. Tada ljudi ne traže samo informaciju, nego i sigurnost da je dobivaju od nekoga kome mogu vjerovati. Povjerenje se ne stječe preko noći, a pogotovo se ne može nadomjestiti senzacionalizmom.

Televizija nosi prepoznatljivost na ulici, ali i izloženost komentarima na društvenim mrežama. Jeste li s godinama razvili 'filtar' za komentare o izgledu ili odjeći nauštrb onoga što i kako govorite na ekranu?

Mene osobno nikakav komentar osobe koja se krije iza nekog nadimka ili lažnog imena ne može pogoditi, ali strah me zbog mladih ljudi koji tek ulaze u javni posao. Činjenica je da razni uvredljivi komentari s interneta itekako mogu utjecati na samopouzdanje i mentalno zdravlje mladih, a mislim da bi se netko tim pitanjem trebao ozbiljno pozabaviti. Osobno komentare jako rijetko čitam, gotovo nikad, jer uopće ne vidim njihov smisao.

Napete serije i kratka putovanja

Kako izgleda vaš reset nakon napornog dana ili tjedna u vijestima? Možete li uopće navečer u 19 sati ugasiti televizor i ignorirati notifikacije na mobitelu ili je to profesionalna deformacija s kojom se morate pomiriti?

Najbolje se resetiram odmaranjem uz neku jaaaako dobru i napetu seriju. Volim pročitati i dobru knjigu. Uz to treniram, kuham, družim se s prijateljima, često odemo dva-tri dana na putovanje... Obožavam se počastiti masažom ili nekim beauty tretmanom, slaba sam na to. (smijeh) I to je moj reset. Nažalost nikad nisam u potpunosti isključena iz vijesti i zbivanja, tako da i na radne i na neradne dane znam što se događa u zemlji i svijetu.

Kad podvučete crtu pod prvih deset godina – što je ono što vas u ovom poslu i dalje jednako drži budnom i motiviranom?

To što stvarno volim posao koji radim. Kratko i jasno. (smijeh)

Televizija neumoljivo stavlja fokus na estetiku. Koliko vas ponekad frustrira činjenica da se u javnom prostoru o novinarkama i voditeljicama često puno više raspravlja u kontekstu stajlinga i šminke nego sadržaja i truda koji su uložile u pripremu emisije?

Ma ne zamaram se time. Znam koliko se truda ulaže u svaku emisiju koju stvaramo s našim urednicima, novinarima, snimateljima, montažerima. Ljudi će uvijek nešto komentirati. Ako žena izgleda mladoliko, odmah se nagađa što je sve napravila na sebi, a ako ima bore, onda se komentira kako je ostarjela. Nemoguće je zadovoljiti svačija očekivanja, a mislim da to uopće ne bi trebalo biti ni važno. S vremenom naučiš da ne možeš kontrolirati tuđe komentare, ali možeš odlučiti koliko ćeš im prostora dati u svom životu.

Kao rođenoj Šibenčanki, koliko vam danas nedostaje onaj dalmatinski ritam i mir? Kad dođete doma, čujete li u nekim momentima: 'Pusti televiziju, dođi ručati.' I tko vas u obitelji najbrže prizemlji ako pomisli da ste preozbiljni?

Šibenik je moj rodni grad, ali u Zagrebu sam se nekako bolje pronašla. Iako mi svi govore: 'Vidjet ćeš ti kad dođu starije godine, htjet ćeš se vratiti.' (smijeh) Dođem u Šibenik nekoliko puta godišnje, posjetim roditelje i baku. Mama mi ponekad kaže da znam biti prestroga i preozbiljna, tata je i dalje moj najveći kritičar, a sestra je, srećom, uglavnom na mojoj strani. Tako da kod kuće imam i stručni žiri, i kritičara bez dlake na jeziku, i osobu zaduženu za podršku.