Postoje ljudi koji su debeli i ljudi koji su stvarno debeli – potonju kategoriju Amerikanci, prvi na svijetu po količini ovakvih slučajeva, nazivaju 'morbidno pretilima' pa nije čudno to što je u kulturi fast fooda i šećera upravo televizija postala makar i prividnim saveznikom u borbi protiv epidemije. Doduše, u sveopćem ratu između velike industrije, slobode izbora, ovisnosti, društvenog zdravstvenog problema i socijalne uvjetovanosti cijele priče (tj. činjenice da je nezdrava hrana daleko jeftinija od zdravije), nisu uvijek svi na pravoj strani – prisjetimo se da je čak i Jamie Oliver kada je u svom nedavnom showu 'Food Revolution' došao pomoći 'morbidno pretilima' da skinu kojih stotinjak kila sa svoje grbače naišao na otpor jednog dijela američkog stanovništva, uvjerenog da im zli Britanac želi oduzeti radosti uživanja u hamburgerima i krafnama.

Nažalost, prekooceanska debljina nije se zadržala samo na TV ekranima – u Hrvatskoj (koja završava prvu fazu procesa tovljenja te još uvijek proživljava od prije koju godinu otpočeti trend 'gastroseksualne revolucije', masovno kupujući kuharice i gledajući kuharske showove na malim ekranima) još prije pet godina bilo je oko dva milijuna osoba s viškom kilograma, ne bismo li nedavno saznali da je stvar poprimila razmjere epidemije te smo se našli na vrhu ljestvice najdebljih naroda u Europi, sa Zagorjem i Slavonijom kao regijama koje su najteže sjele na vagu.

Stoga ne treba čuditi ako uskoro, ma koliko na domaćim zemaljskim TV kanalima i dalje učili kako pripremati klopu, počnemo intenzivnije zuriti i u naslove koji su već neko vrijeme

hitovi na kablovskoj televiziji, one koji nam nude upravo suprotno – savjete kako 'prestati jesti', tj. kako sa sebe u što je brže mogućem (i audiovizualno atraktivnijem) roku skinuti goleme količine sala. Ukratko, televizija je postala dijetalnom kuharicom, liječnikom i psihijatrom u isto vrijeme pa nije čudo što je sve više onih koji se pitaju: može li takav fenomen biti zdrav ili je pak jednako opasan koliko i bombardiranje porukama o načinu kupnje i konzumacije visokokalorične hrane s kojima se takvi programi naizgled vatreno bore, istodobno svjesni - da nema jednih, ne bi bilo ni drugih?

Prvi su prigovori došli već po emitiranju prvog velikog, danas najpoznatijeg u nizu realityja na temu klesanja i tesanja fizionomije radikalnim metodama izgladnjivanja i krvave tjelovježbe. 'The Biggest Loser' započeo je s prikazivanjem još 2004, a do danas je prodao licencu u čak dvadesetak drugih zemalja, od Finske do Portugala i Filipina, na čijim se televizijama prikazuje lokalizirana verzija istog koncepta: skupina 'morbidno pretilih' pojedinaca oba spola odlazi u svojevrsni vojnički kamp mršavljenja, gdje rapidno brzo skida kilograme za financijsku naknadu. Sve to povuklo je lavinu kritika koje objašnjavaju da su ove metode radikalnog mršavljenja jednako nezdrave koliko i metode radikalnog debljanja, a posebno opasne za one koji misle da bi i sami, oponašajući viđeno na TV-u, mogli samo tako postići iste rezultate u istom roku, bez nadzora stručnjaka i bolničkog osoblja u pozadini upaljenih kamera.

Uz 'DietTribe', 'Ruby', 'I Used to Be Fat', 'One Big Happy Family', 'Heavy', 'Love Handles'..., nedavno je lansiran i posebni, tematski spin off 'Losera', nazvan 'Shedding Before The Wedding', a koji uzima isti koncept i spaja ga s vjenčanjima – kako s dvjestotinjak kilograma žive vage doći do barem šezdesetak u rekordnom roku, ne bi li se budući supružnici mogli uvući u haljinu i odijelo bez potrebe rezanja šatorskog krila za svoju luksuznu toaletu.

Najnoviji u nizu nedavno je pokrenuti show 'Extreme Makeover: Weight Loss Edition', još jedan izdanak klasične pretvorbe osobe iz 'ružnog pačeta u labuda', u slučaju prve epizode djevojke koja je s oko 170 kilograma vježbom i dijetom dospjela na konačnih (u ovom slučaju očito prihvatljivih) 95. Doduše, pomogao joj je i kirurg režući višak u finalnom krugu procesa, a sve kako bi ciljana kilaža mogla pred kamere i okupljeno razdragano mnoštvo rođaka i prijatelja na finalnom, spektakularnom i trijumfalnom razotkrivanju rezultata čak godinu dana dugog projekta mršavljenja.

'Prvi korak u promjeni sustavnih problema našeg društva jest razvijanje svijesti i ja mislim da je svijest o debljini veća nego ikada', hvali se J. D. Roth, producent ovog serijala koji se proslavio upravo produciranjem 'Biggest Losera', a mnogi se fanovi slažu s njim, kunući se da su ih njegovi programi ne samo motivirali na mršavljenje, već i naučili da je naizgled nemoguće itekako moguće, strogom kontrolom volje i još strožim režimom kontroliranja sadržaja tanjura i litara znoja iscijeđenih na fitnesu.

Ipak, osobe poput Teda Khalilija, kirurga s Beverly Hillsa, pružaju drugi pogled na fenomen: 'Pretilost je epidemija, a ovi showovi to trivijaliziraju', kaže on, dodavši kako su televizijski programi dijete i vježbanja jednostavno ekstremni i neodrživi u stvarnom svijetu. Što na kraju krajeva pokazuje i to da na svakih deset novih emisija s ovakvim sadržajem dolazi novih deset centimetara na struku potencijalne publike. No opet, možda je samo potrebno malo vremena? Dr. Terry Schaack iz Kalifornijskog instituta za zdravlje i dug život podsjeća da treba proći minimalno desetak godina da bi neka kampanja, makar bila neorganizirana, profiterska i zabavnjačka poput ovog novog tematskog vala reality TV-a, pokazala rezultate: još 1967. godine provedena je prva velika kampanja protiv cigareta, a prvo ozbiljnije smanjenje bolesti uzrokovanih pušenjem uočeno je tek 20 godina kasnije.

Sjetite se svega toga kada idući put budete gnječili tubu majoneze na svoj sendvič, kao predjelo prženim lignjama s pomfrijem koje ste uboli za pregristi u kratkoj pauzi za ručak između trčanja na dva sastanka. Ili dok budete tamanili pizzu i pivo gledajući televiziju, recimo baš jedan od spomenutih serijala koji će vam nabijati osjećaj krivnje sa svakim novim zalogajom, istodobno vas podsjećajući da u ovoj reality eri osoba na ekranu, sklupčana masa sala u suzama pod nogama urlajućeg trenera, vrlo lako već sutra možete biti i vi.