KAŽITE ŠTO VAS MUČI

Znate li kako započeti raspravu i preživjeti?

14.04.2012 u 09:00

Bionic
Reading

Da joj kažem što mi smeta? Da šutim, jer ako progovorim, gotovo je s mirom u kući? U nekom trenutku svi moramo odlučiti hoćemo li započeti dijalog o onome što nas muči

Nekad je riječ o pretjerano brižnoj svekrvi koja se u sve miješa, nekad o odnosu sa šefom i zahtjevom za povišicu, ponekad o partneru s kojim ne nalazimo zajednički jeziK ili o prijateljici čije nas ponašanje uzrujava. U pravilu, što je veći ulog, veći je strah od razgovora, a onda je veća i šansa da ga odgađamo. Problem u međuvremenu buja, a živci rade. Svjesni smo da izbjegavanjem sukoba ne možemo riješiti problem, a bojimo se ući u njega jer bi mogao završiti nekom vrstom prekida, piše portal InsideOut
Taktika zvana 'treća priča'
Strah od posljedica mogućeg razgovora raste sa zamišljenom, psihološkom visinom postavljene letvice. Prekid dugogodišnje veze ili braka, nezadovoljstvo statusom na poslu, zaoštravanje odnosa unutar obitelji… samo su neke od tema kojih se užasavamo i bojimo se da bi razgovor o njima mogao bitno promijeniti naš život. Umjesto da zaronimo u dubinu problema, jedan dan procjenjujemo da je za to prerano, drugi dan da je prekasno i radije biramo šutnju.

Kako započeti raspravu o onome što nas muči i preživjeti? Stručnjaci predlažu taktiku zvanu 'treća priča', što znači da priču, odnosno problem, treba staviti u kontekst.

'Prva priča' je naš pogled na problem ili sukob i uglavnom se može sažeti u rečenicu 'Ja sam u pravu, on/ona/oni u krivu'. 'Druga priča' je gledište druge osobe, koja kaže isto: 'Ja sam u pravu'. 'Treća priča' sinonim je za početak razgovora koji će nam omogućiti da se složimo o tome da imamo problem, da ga definiramo i o njemu pričamo, umjesto da se samo branimo ili vičemo jedni na druge. U čemu je trik? U jednoj jedinoj riječi – drukčije.

Umjesto optužbe 'Zašto ne bismo pričali o tome da ti vikendom ne želiš raditi ništa od onoga što ja želim', možemo reći: 'Činjenica je da imamo drukčije mišljenje o tome što bismo mogli raditi za vikend'. Time nikoga ne napadamo nego otvaramo mogućnost razgovora o tome kako svaka strana u raspravi zamišlja idealan vikend. Kad iznesemo svoja razmišljanja, veća je šansa da ćemo uspjeti dogovoriti i neku aktivnost koja će veseliti obje strane.

Ni napad niti obrana nego slušanje
Naravno, opisani je scenarij idealan i ponekad moguć. Nažalost, u stvarnosti će se češće dogoditi da nas druga strana napadne nego da se od prve složimo, neovisno o tome koliko smo pažljivo načeli neku osjetljivu temu. No i tome se može doskočiti pod uvjetom da pažljivo slušamo što nam druga strana govori. Obrambeni stav osobe s kojom raspravljamo o nečemu ne možemo odagnati ako na pritužbe odgovorimo istim, obrambenim mehanizmom ili negiranjem.

U stvarnosti će se češće dogoditi da nas druga strana napadne nego da se od prve složimo

Iako ćemo, primjerice, na partnerov zaključak: 'Kažeš da ti ne pomažem dovoljno u kućanskim poslovima, a ne shvaćaš da je tvoje kriterije nemoguće zadovoljiti i da je s tobom nemoguće živjeti' najprije poželjeti vrisnuti, a onda ga i negirati, to nije najbolji put. Mnogo je bolje pokušati iz te izjave izvući ono što je bitno i ogoljeti problem riječima: 'Dobro, sad imamo dva problema – jedan su kućanski poslovi, a drugi tvoj osjećaj da je sa mnom teško živjeti. Možemo pričati o drugom, koji je ipak malo veći'?

Ta se rečenica potpuno uklapa u taktiku 'treće priče' i njome ćemo potaknuti sugovornika da iznese svoje osjećaje i kaže što ga muči. Kad mu to dopustimo i raščistimo osjećaje, možemo se vratiti prvom problemu zbog kojeg je svađa i započela, raspodjeli kućanskih poslova.

Pokažimo sugovorniku da ga cijenimo i poštujemo
Uvažavanje je preduvjet svake rasprave i upravo ono sprječava da se razgovor pretvori u deranje u kojem svatko priča svoje. Teško je, naime, ljutiti se na osobu koja pažljivo sluša što joj želimo reći jer je pokazala respekt i poštovanje, zadovoljivši tako dvije osnovne psihološke potrebe sugovornika. To ne znači da jedna ili obje osobe uključene u raspravu neće biti ljutite ili povrijeđene onime što će čuti, ali kad i to verbaliziraju, veliki su izgledi da će se problem uspjeti riješiti.

Neutralni okvir koji omogućuje 'treća priča' može se napustiti kad osjetimo da smo uspjeli uspostaviti dijalog. Tada sugovorniku možemo reći što je nama važno, kako se mi osjećamo. Samo slušajući, naime, nećemo riješiti problem - u razgovoru trebamo iznijeti i svoje viđenje i svoje potrebe.

Sve opisano nije jamstvo da će veza od tog trenutka uploviti u mirnu luku i da će biti idilična. Samo otvaranje dijaloga i razgovor, upozoravaju psiholozi, neće poništiti nerazumijevanje ili neuvažavanje i ne mogu ukloniti sve probleme. No, s druge strane, alternative nema: razgovor je uvijek dobar početak i preduvjet da bi se nešto uopće moglo promijeniti.

Tekst je preuzet s portala za primijenjenu psihologiju insideout.hr