Mnoga su ranija istraživanja pokazala kako zbog pandemije koronavirusa svijetu prijeti globalna kriza mentalnog zdravlja usljed straha, izolacije, nesigurnosti i ekonomske krize.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) već je ranije upozorila kako je izgledan veliki porast mentalnih bolesti i njihova intenziteta te da to mora postati prioritet vladama te je primijećen porast anksioznih i depresivnih u mnogim zemljama.

U izvještaju koji je proveo WHO upozoravaju kako su najranjivija skupina za mentalne bolesti djeca i mladi izolirani od prijatelja, te zdravstveni djelatnici koji su zbog prirode svoga posla suočeni s velikim brojem osoba preminulih zbog koronavirusa.

Kako se općenito nositi s globalnom pandemijem i pri tome sačuvati mentalno zdravlje, popričali smo s dr. Domagojem Vidovićem, psihijatrom iz Klinike za psihijatriju Vrapče.

S popuštanjem mjera slijedi faza novog privikavanja na 'ranije normalno'

'Vrijeme koje smo proveli u izolaciji rezultiralo je privikavanjem na te mjere, reorganizacija vremena i obveza, preustroj našeg psihičkog funkcioniranja rezultirao je ekvilibrijem u danim okolnostima. Kod nekih je i tada došlo do psihičkih tegoba - najčešće intenziteta koji nije zahtijevao stručnu pomoć. Onima kojima je pomoć stručnjaka iz područja mentalnog zdravlja trebala ona je njima i pružena. Govoreći posebno za područje Grada Zagreba, mislim kako smo se mi u okviru psihijatrijske struke vrlo brzo 'preustrojili' i pružili svim potrebitima kvalitetnu stručnu pomoć. Sada ulazimo u novu fazu, s popuštanjem mjera slijedi faza novog privikavanja, ovog puta na 'ranije normalno'. Izlazak iz izolacije, iz mjera kojima smo, za naše dobro bili podvrgnuti, može rezultirati određenom dozom nelagode, uznemirenosti zbog potrebe ponovnog navikavanja na 'ranije normalno', smatra dr. Vidović.

Poznato je kako velike krize okupljaju ljude i, rekli bismo, dodaje, bude ono najbolje iz njih.

'Tome smo svjedočili i nedavno, sjetimo se snažnih osjećaja zajedništva, međusobne podrške, pripadnosti pa i bliskosti (iako smo fizički morali biti udaljeni). S vremenom su ti kolektivni, pozitivni nesvjesni osjećaji blijedili, a postupno smo se vraćali uobičajenim obrascima ponašanja i emocionalnog funkcioniranja. U suvremenom svijetu ljudi su, iako putem tehnologije virtualno bliski, emocionalno sve udaljeniji. Povratak u taj, realni, 'normalni' svijet može biti težak', mišljenja je dr. Vidović.

S druge strane, epidemija je i dalje prisutna, kaže.

'Upute stručnjaka su jasne - zaštitne maske, dezinfekcija ruku, socijalna distanca.... Moramo znati kako osjećaj nesigurnosti koji je nekim ljudima imanentan u ovakvim neizvjesnim vremenima samo jača i na neki način vanjske okolnosti daju 'potvrdu' tim osjećajima. Rezultat osjećaja nesigurnosti i strepnje može se manifestirati kroz prekomjerno pranje ruku, dezinfekciju prostora, ali i izbjegavanje socijalnih kontakata na prihvatljiv način. Dok god nam osjećaj nesigurnosti i provođenje protuepidemijskih aktivnosti ne remete svakodnevno funkcioniranje i ne predstavljaju izvor emocionalne trpnje, ne moramo se brinuti. Osobe koje osjećaju emocionalnu trpnju ili imaju poteškoća u svakodnevnom funkcioniranju trebale bi potražiti stručnu pomoć', poručuje.

Stresne situacije dobra su prilika za svojevrsnu inventuru života

Epidemija Covid-19 u cijelom je svijetu, dodaje dr. Vidović, rezultirala velikih promjenama - veliki broj oboljelih i umrlih, nametanje socijalne distance, ekonomske poteškoće, nagla promjena planova, otežane okolnosti života, ali i putovanja.

'Značajan dio svjetske populacije odrastao je u okruženju doživljaja osobne slobode, socijalne, ekonomske, zdravstvene sigurnosti kao nečeg potpuno logičnog, nužnog i samorazumljivog. Sada se to stubokom mijenja. Naš psihički aparat ima velike mogućnosti prilagodbe i adaptacije na nove okolnosti. Suvremena civilizacija, dominantno determinirana hedonizmom i plitkim narcizmom donekle je 'istupila' ove mogućnosti. Upravo je stoga i prisutan doživljaj kako će kod većeg broja ljudi doći do razvoja psihičkih tegoba. One će se i javiti u sklopu prilagodbenih reakcija, bit će dominantno prolazne, slabijeg intenziteta i neće trajnije determinirati naše svakodnevno funkcioniranje', kaže psihijatar.

Ovakve stresne situacije dobra su prilika za svojevrsnu inventuru života.

'Pokušajmo što realnije sagledati svoje uspjehe, svoje promašaje, ljude koji nas okružuju, naše planove... Na taj ćemo način bolje razumjeti i sebe i druge oko sebe. A strah i nesigurnost lakše ćemo prebroditi odnosom s drugima, onima kojima je stalo do nas. Povjerimo te osjećaje svojim bližnjima, onima kojima vjerujemo. Nekada je tek kratki razgovor dovoljan da nam bude lakše. Ne zaboravimo kako smo socijalna bića. Upravo smo kroz vrijeme izolacije shvatili koliko nam nedostaju sitnice s drugima - kava, šetnja, planinarenje, zajednička vožnja biciklom...', kaže.

'Ljudska vrsta, evolucijski gledano, prešla je put od života u pećini do leta na Mjesec i time dokazala i pokazala svoje adaptacijske mogućnosti. To zvuči jednostavno, ali nije. Teško se suočiti sa sobom. Teško je ostati u sobi, pred zrcalom i vidjeti se onakvim kakvim jesmo. Ali je potrebno. Potrebno je kako bismo psihički rasli i napredovali. Kao što metrom mjerimo daljinu bačenog koplja ili kladiva, tako bismo trebali i mjeriti svoj psihički rast i napredak', smatra dr. Vidović.

Ekonomske posljedice najavljene krize dodatno nas psihički destabiliziraju

Što se tiče Zagreba i bliže okolice koju je u ožujku osim koronavirusa šokirao i razorni potres, situacija nije laka.

'Ekonomske posljedice najavljene krize na jesen dodatno nas psihički destabiliziraju. U ovim situacijama potrebno je biti aktivan. Bježanjem od problema i izbjegavanjem suočavanja s njima oni se samo gomilaju i u jednom smo trenutku preplavljeni problemima i osjećamo se blokirani, nemoćni, bez kontrole. To je put za razvoj značajnijih psihičkih tegoba. Potrebno je što realnije sagledati situaciju, svoje kapacitete, ali i nedostatke, izraditi plan funkcioniranja, osloniti se na ljude kojima vjerujemo... U teškim trenucima dobro je prisjetiti se ranijih teških trenutaka i sjetiti se načina na koji smo riješili probleme i osjećaja kada smo problem riješili. Na taj način i kognitivno i emocionalno potkrepljujemo osjećaj vlastitih sposobnosti i mogućnosti rješavanja problema. Potrebno je i uzeti 'time-out', odmaknuti se od svakodnevnice jer na taj način oslobađamo psihički kapacitet za uspješnije rješavanje problema, a i sebi činimo ugodu što nas u psihološkom smislu čini otpornijima', poručuje dr. Vidović.

Kad je u pitanju neka izvanredna krizna situacija, neke osobe se teže nose s time, upozorava dr. Vidović.

'Osobe starije životne dobi, žene, pripadnici marginalnih skupina, ali i osobe u teškim socioekonomskim prilikama, osobe s teškim tjelesnim bolestima, osobe sa slabije razvijenim socijalnim vještinama češće razvijaju psihičke tegobe u ovakvim, prilagodbeno zahtjevnim okolnostima. Naravno, osobe koje od ranije boluju od jasno definiranih psihičkih poremećaja imaju veću šansu za pogoršanje psihičkog stanja ili razvoj novih epizoda bolesti', rekao je.

Ako usprkos svim pokušajima ne možemo normalno funkcionirati te pati naša okolina, moramo razmisliti o konkretnoj pomoći no nikako ne smijemo, upozorava, na svoju ruku uzimati medikamente ili potražiti utjehu u alkoholu ili opijatima.

'Pomoć trebamo potražiti onda kada osjećamo značajnu emocionalnu trpnju, a naše svakodnevno funkcioniranje je značajno narušeno u odnosu na uobičajenu razinu funkcioniranja. Prvenstveno se za pomoć treba obratiti izabranom liječniku obiteljske medicine. Oni su dostatno educirani u smislu dijagnosticiranja, početka liječenja i prepoznavanja potrebe za upućivanje k psihijatriju onih bolesnika kojima je to potrebno', kaže dr. Vidović.