Ova pravnica otišla je na mjesec dana u Afriku. Nije ni slutila koliko će joj se život promijeniti, a ono što je ondje doživjela i vas će natjerati na razmišljanje!

Bez obzira što mislili o Africi, velike su šanse da kad o njoj razmišljate mislite u velikim ekstremima. Priče koje taj kontinent prate su često ili suviše crne ili su pak previše romantizirane zahvaljujući filmovima kao što je Moja Afrika.

Istina se zasigurno krije negdje u sredini. Niti je život u Africi non-stop safari niti je baš tolika noćna mora do koje ne dopiru struja, internet i vijesti iz velikog bijelog svijeta. No da je ipak svjetovima daleko od stvarnosti koju mi živimo, jest. Ne nužno u lošem smislu. Potvrđuje nam to priča Josipe Živčić, mlade pravnice kojoj je rad s afričkom siročadi zauvijek promijenio život.

„Sve što ondje ljudi žele jest biti ti prijatelji. I ne u smislu da te iskoriste, njima je čast pomoći“, započinje Josipa svoju priču o prvom susretu s Afrikom. Prošle je godine putovala u Zanzibar kao volonterka. Raznosila je školarine za djecu diljem Zanzibara i Tanzanije. „Ljudi su me uvjeravali da će me u Africi oteti, silovati, ubiti ili nešto gore, ali moje je iskustvo Afrike bilo potpuno drugačije. Čim sam sletjela u Zanzibar, shvatila sam koliko su ti ljudi otvoreni, topli i spremni pomoći.“

I već na samom početku našeg razgovora Josipa ruši predrasudu o Africi kao virtualnoj pustinji. Nakon što je sletjela trebala se taksijem prebaciti do autobusnog kolodvora kako bi nastavila svoj put. Ondašnji taksisti, po pitanju turista, nisu nimalo drugačiji od naših. Učinit će sve kako bi izvukli najviše što mogu. Dodatni je problem, kaže Živčić, što na bijelce u pravilu gledaju kao na bankomate na dvije noge. Usluge koje su lokalcima prilično dostupne strancima se naplaćuju po astronomskim cijenama.

Sad dolazimo do onog dijela o rušenju stereotipa koji sam maločas najavio. Kao prava svjetska putnica, koja se tijekom svojih putovanja nosila sa sličnim situacijama, odlučna u namjeri da nju nitko neće veslati, iz prenakrcane torbe izvlači mobitel i najnormalnije se spoja na internet. Skinula je aplikaciju za Uber i pozvala si vozača. Tako je, uostalom, proputovala dobar dio svoje afričke avanture jer je internet ondje evidentno dostupan svugdje. Kao i Uber.

Usput je upoznala i pravo lice Afrike. Vozač koji ju je tog dana pokupio u zračnoj luci pokazao se u svom najboljem svjetlu. „Odmah je u auto natovario gomilu stvari koje sam nosila, prevezao me do autobusnog kolodvora, a ispregovarao mi je i cijenu prijevoza te robe koju sam morala slati u sirotišta. Naime, iako ondje službeno govore svahili i engleski, engleskim se tek rijetki služe pa to zna biti problem.“

A čim je stigla do tog kolodvora, imala je što vidjeti. Umjesto neke goleme zgrade bez duše, kakvi autobusni kolodvori obično jesu, dočekala ju je nepregledna poljana nakrcana autobusima. Pomislili biste da to znači da ćete se transportirati u kolima koja su iz uporabe u SSSR-u izašla otprilike sredinom prošlog stoljeća, ali istina je daleko od toga. Josipa je putovala u autobusima o kakvima se ovdje može samo sanjati.

Balkanka u njoj je, kako kaže, ipak uskoro izašla na vidjelo. Naučena da se u nas putnici slobodno razmještaju po autobusima, bez obzira na dodijeljeno im mjesto, povela se za svojom uobičajenom praksom. Ubrzo joj je prišla neka gospođa koja ju je ljubazno primila za ruku te ju uz široki osmijeh odvela na njeno mjesto. U priču se odmah uključila druga, jednako ljubazna gospođa, koja joj je brže-bolje stegnula sigurnosni pojas. Ondje se ljudi drže sigurnosnih pravila.

Uskoro je nastupio novi problem. Josipa je ostala bez soka u bateriji. Punjaču ni traga. Kad su to shvatili njeni suputnici, koji usput nisu govorili ni riječi engleskoga, odmah su udružili snage. U svega par trenutaka čitav je autobus tražio punjač za Josipu. Par minuta nakon toga bila je spojena u neki funkcionalni USB utor gdje je napunila bateriju.

Bez obzira na jezičnu barijeru naša je protagonistica vrlo brzo stekla prijatelje u svojoj 18-satnoj vožnji autobusom. Jedan ju je dečko počastio čak i ručkom. Kad ga je pitala koliko mu je dužna, samo joj se nasmiješio s pitanjem koje će obilježiti njen volonterski život. „Rafiki“, upitao ju je. Na svahiliju to, vidite, znači prijatelj. A prijateljstvo je sve što većina ljudi ondje zaista želi. Za razliku od nas, objašnjava mi Josipa, oni shvaćaju prave vrijednosti. Zajedništvo je jedan od temelja na kojem oni grade svoje društvene odnose.

Nakon što se Josipa vratila u Hrvatsku, puna dojmova koje je stekla u Africi, odlučila je sa svojim kolegicama volonterkama osnovati udrugu. Ne brinite, vratit ćemo se uskoro nastavku priče, samo koristimo moment da objasnimo značenje iskustva koje smo opisali par redaka iznad. Josipa Matić, Valentina Jerković, Sara Kišević i, naravno, Josipa Živčić osnovale su, dakle, udrugu Rafiki. Dosad su već organizirale i golemu humanitarnu akciju zahvaljujući kojoj su djeca koja polaze vrtić i školu De Paul u Songeu dobila prijeko potrebnu opremu. Dobri ljudi iz čitave Hrvatske tjednima su skupljali didaktičke igračke i ostali pribor potreban za elementarno funkcioniranje obrazovanja, a djevojke su ga nedavno iz Rijeke prebacile na jug Tanzanije.

„Koliko su im te stvari potrebne, dovoljno govori činjenica da se djeca u Africi loptaju krpenim loptama. Nakon što su to vidjeli nogometaši NK Velika Gorica organizirali su akciju prikupljanja kopački i lopti, koje su također poslane kontejnerom u Tanzaniju“, prisjeća se Josipa.

Vraćamo se njenom iskustvu Afrike. Tijekom mjesec dana, koliko je provela obilazeći afrička sirotišta, Josipa se susretala s uvijek istom slikom djece – nasmijana, radišna i poslušna čeljad. Slika koju je zatekla nemalo ju je iznenadila, što nimalo ne krije. Štoviše, uvjerena je da je takvo što kod nas nezamislivo. Misli na zajedništvo i kolegijalnost koji vladaju među tom djecom. Nekoliko se puta u to imala priliku uvjeriti i na vlastite oči.

Jednom je nekoj djevojčici dala keks. Ona ga je spremila u torbu i kad je došla među svoje razredne drugare, taj je keks podijelila na 20-ak komadića kako bi svako dijete u grupi dobilo barem malo. Svima isto. Slično se dogodilo kad je jedan dječak dobio puding. Prvo je pristojno zahvalio, a zatim je pojurio svojim prijateljima i svakom je od njih u ruke istresao malo pudinga. Vjerovali ili ne, ali to za ondašnje pojmove nije nimalo čudno. Svi dijele ono što imaju, ma koliko to malo bilo. Sreća je veća kad se dijeli.

To se možda najbolje vidi na sljedećem primjeru. Svaki vikend djeca iz sirotišta kuhaju sama. Tad se, naime, jedino jede meso. Prvo ujutro svi idu na tržnicu te kupuju sve potrebno za ručak, a zatim se vraćaju u kuhinju. Rade u smjenama. Svaka grupa u turnusu je pola sata. Oni koji nisu, složno se igraju. Veliki i mali, svi sudjeluju u jednakoj mjeri. I u igri i u poslu. Kako već tko može. Oko podjele poslova dogovaraju se sami.

I kad smo već kod zabave - petci su u sirotištima rezervirani za kino, odnosno filmove. Djeci su omiljeni akcijski. No ne i oni koje naši klinci znaju. Jer osim tanzanijskih filmova, njima su dostupni jedino korejski filmovi pa djevojčice ondje umjesto za Bradom Pittom ili Leonardom DiCaprijem luduju za zvijezdama korejske kinematografije. Neki stanoviti gospodin Lee navodno najbolje kotira.

S obzirom na pozitivni ton u kojem smo dosad govorili o Josipinoj avanturi, mogli biste zaključiti da je sve bajno. Ili se zapitati zašto svijet toliko histerizira kad je situacija u Africi očito bajkovitija nego što bismo to mogli iščitati iz novinskih članaka. Sirotišta su puna. Neusporedivo punija nego u Hrvatskoj, a u školu ide tek svako četvrto dijete. I većina onih koji se obrazuju završe u prenapučenim učionicama. Opremi ni traga, ali zato u istom razredu sjedi i po 300 djece u dobi od 6 do 18 godina. U školu se ide kad se skupi novac.

Jedino rješenje koje se nazire su privatne škole. Tamo su uvjeti ipak nešto bolji, ali su školarine za njihove pojmove nezamislivo visoke. 100 eura po godini. Da, nama se ta svota možda čini smiješnom, ali većini je ondje apsolutno nedostižna. Upravo je zato uveden sustav kumstva.

Josipa je i sama tako jednoj curici postala kuma. Njeno kumče ostalo je rano bez mame. Brigu za nju su preuzeli baka i djed. Mama joj je umrla kad je imala svega tri godine. Od malarije. Lijekova je bilo, ali nikako se nije moglo skupiti 5 mizernih kuna, koliko oni koštaju. I zato je mlada žena umrla i za sobom ostavila curicu. „Oni vas odmah počnu zvati mama. Tamo je to normalno, možete istovremeno imati više mama. Mama vam je svatko tko se brine za vas.“

I upravo je to razlog zbog kojeg su djevojke osnovale svoju udrugu Rafiki. Nakon što su uspješno zaključile svoju prvu veliku akciju i djeci osigurale potreban pribor - kreću u nove pobjede. Pokreću projekt kumstva za HIV pozitivnu djecu. Dijelu je potrebna pomoć u vidu školarina, drugi trebaju pojačanu prehranu. Dio plana koji je još uvijek u povojima odnosi se na sadnju voćnjaka kako bi djeca sama uzgajala voće koje im je neophodno za zdravlje. Želite li se i vi uključiti i pomoći, javite se djevojkama. Svaka je pomoć dobrodošla!

„Kad sam odlazila u Afriku, glava mi je bila puna slika koje zasigurno ima većina ljudi. Neuhranjena djeca, krajnje siromaštvo, derutni autobusi u kojima pored ljudi putuju kokoši. Doživjela sam nešto potpuno drugačije, nešto što me zauvijek promijenilo. I kako onda ne pomoći tim ljudima? Potrebno je toliko malo da bi se promijenilo toliko mnogo. I zato smo, kad smo se vratile iz Afrike, odlučile učiniti što možemo“, zaključuje Josipa Živčić.

Josipina priča inspirirala je nas je kao rijetko koja. Možda je i vama dosta mračnih i depresivnih priča. Inspirirajte se i pronađite snagu u sebi i budite promjena u svijetu! Nema toga što sami ne možete promijeniti ili učiniti. Štoviše, budite ta promjena u svijetu! Neka vas ova priča potakne da s nama podijelite svoju. Snaga je u vama!

Podijelite s nama priču koja vam je promijenila život. Svatko tko se prijavi dobit će pozivnicu na motivacijski webinar koji će održavati Michel Woroch - istraživač i putopisac koji uz Bartosza Mrozeka želi osvojiti Himalaju u električnim invalidskim kolicima. Najinspirativnije priče bit će predstavljene na društvenim mrežama Huaweija, a prijave se zaprimaju do 15. siječnja.