Dora je, htjeli mi to priznati ili ne, naš godišnji ritual večer kada kolektivno odlučujemo kako ćemo se predstaviti Europi i u koji ćemo se žanrovsko estetski tabor svrstati. Malo drame, malo svjetlucavih reflektora, malo nacionalnog ponosa i puno komentara iz dnevnih soba. I eto nas stigli smo do pobjede ženskog sastava Lelek, o kojima sam već govorio.

Dolazak do same završnice pokazao je koliko i dalje volimo teatralnost, simboliku i povijesne reference. Nikada nisam do kraja shvatio zašto toliko želimo živjeti u nekoj mitskoj prošlosti, u kostimografskim interpretacijama dok se moderno, urbano i suvremeno kod nas često doživljava kao manje autentično. Ovakve smo pjesme već godinama gledali na Eurosongu, od baltičkih šuma do balkanskih planina i sada smo i mi odlučili čvrsto zakoračiti u taj eurovizijski istočni blok.

Lelek su pobijedile s jasnim konceptom, ali i stajlingom koji je, po mom mišljenju, ostao nedorečen. Lanene teksture, slojevi koji su trebali sugerirati iskonsko i arhaično, na kraju su izgledali kao da su jednostavno omotani bez dovoljno konstrukcije. Minimalistički do razine asketizma. Ideja je bila jasna, ali izvedba je ostala na pola puta. Ove tetovaže su već odavno poznate i dobro izgledaju.

Za razliku od njih, drugoplasirani sa pjesmom 'Mucho Macho', su koliko god nekima njihov izričaj bio neobičan imali smisleniji vizual. Konstrukcijski razrađen stajling, bogat detaljima, promišljen u volumenu i proporcijama. Točno se vidjelo da je netko sjedio nad tim kostimima i razmišljao i tu su, barem modno, bili korak ispred.

Irma je stigla kao prava labudica bijeli korzet, perje, šljokice. Vizualno efektno, iako moram priznati da je to već postao standardni Dora Eurosong starter pack. Ali dobro, funkcionira, zašto mijenjati recept koji prolazi ili je to toliko puta viđeno da jednostavno zaboraviš na njega.

Mlada Lana odlučila se za seksi stajling i to je sasvim solidno iznijela. Ima tu samopouzdanja i energije. Ipak, kad sam bacio oko na njezin Instagram, vidio sam barem deset kombinacija koje su bile zanimljivije i modno hrabrije od ove scenske.

A kad smo kod scenografije čim vidim kamenje, stijene i slične rekvizite na pozornici, automatski se sjetim bezbroj eurovizijskih nastupa u kojima se netko penje po nečemu. Odakle taj poriv za osvajanjem scenografije? Je li to simbol borbe, uzdizanja, emotivnog klimaksa? Uglavnom, i ovdje smo imali penjanje mlade Stele po stijeni u pomalo nedorečenom stajlingu, stajlingu koji je ostao između ideje i realizacije, ali moram priznati harmonika koja se u tom trenutku pojavila bila je jedna od najljepših koje sam vidio

Marko Kutlić je, čini mi se, dobio više medijskog prostora zbog čitanja nego zbog pjevanja. Što je, ruku na srce, za svaku pohvalu, ali ipak smo došli zbog glazbe.

Sve u svemu, Dora nam je još jednom pokazala da volimo dramatiku, simboliku i malo patnje u magli. Moderno očito još uvijek traži svoj trenutak. Lelek su pobijedile i sada nam preostaje vidjeti hoće li Europa biti jednako odusevljena kao mi.

​