Hrvatska pošta pustit će u optjecaj 23. veljače 2026. novi prigodni poštanski blok iz serije „Popularna kultura“. Prigodni blok, čija je ovogodišnja tema moda, sastoji se od četiriju poštanskih maraka s motivima odjevnih predmeta hrvatskoga modnog dizajna.

Na poštanskim markama prikazana je haljina Branke Donassy, korzet Jurja Zigmana, šešir Kobali i cipele Ledenko. Autorica maraka je Alenka Lalić, dizajnerica iz Zagreba, a nominalna vrijednost svake marke iznosi 1,70 eura. Naklada prigodnoga poštanskog bloka iznosi 20.000 primjeraka, a uz njega je izdana i prigodna omotnica prvog dana (FDC). Fotografiju haljine Branke Donnasy i korzeta Zigman potpisuju Zvonimir Ferina i Mateja Vrčković Bučar. Tekst pratećeg letka napisala je prof. dr. sc. Katarina Nina Simončič s Tekstilno-tehnološkog fakulteta.

Branka Donassy

Branka Donassy istaknuta je hrvatska modna dizajnerica čija je karijera oblikovala suvremeni hrvatski odjevni identitet. Svoje profesionalno djelovanje počinje krajem 1970-ih godina pokazujući od samih početaka afinitet prema avangardnom i inovativnom pristupu oblikovanju odjeće. Članica je ULUPUH-a od 1985., a 1988. zajedno s grupom dizajnera osniva Modagram (1988. – 1998.), modni kolektiv posvećen razvoju i međunarodnoj promociji eksperimentalnoga hrvatskog modnog dizajna.

Opsežan opus dizajnerice karakteriziran je istraživanjem granica između mode i umjetnosti. Prepoznatljiv je po skulpturalnim formama u kojima skladno gradi odnose između materijala i površine, boje i konstrukcije, istovremeno se poigravajući tehnikama dorade. Njezine odjevne kompozicije posjeduju snažan performativni karakter pretvarajući odjevne objekte u medij za promišljanje identiteta, društvenih uloga i vizualne percepcije tijela.

Donassy je kontinuirano sudjelovala na brojnim revijama i izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, uključujući Pariz i New York, predstavljajući vlastiti brend. Osim odjeće, dizajnirala je kostime za kazalište, balet i film te sudjelovala u projektima koji pomiču granice modnog stvaranja prema umjetničkim instalacijama i skulpturi.

Njezini koncepti često preispituju društvene teme ili crpe inspiraciju iz literarne i likovne umjetnosti. Primjerice, haljina Evino lice (1988.), nadahnuta knjigom Tri Evina lica Corbetta H. Thigpena, demonstrira integraciju mode, performansa i vizualne umjetnosti. Ovaj odjevni objekt nadilazi funkcionalnu ulogu odjeće i postaje nosilac složenih konceptualnih značenja potvrđujući transformativnu ulogu mode kao sredstva za istraživanje identiteta i kulturnih narativa.

Juraj Zigman

Juraj Zigman predstavnik je mlađe generacije hrvatskih modnih dizajnera čiji opus spaja visoku modu, scenski performans i kostimografiju oblikovanjem odjevnih objekata vizualno snažnog i konceptualno intrigantnoga karaktera. Rođen je 1984. u Rijeci, a modno obrazovanje stječe na prestižnom Istituto Europeo di Design u Milanu. Nakon profesionalnih iskustava u međunarodnim modnim krugovima i radu u talijanskoj modnoj kući Roberto Musso vraća se u Hrvatsku i 2008. pokreće vlastiti brend Zigman.

Posebno je poznat po oblikovanju kostima za nastupe performativnoga karaktera, uključujući kreacije koje nose svjetske glazbene zvijezde na pozornicama dodjela nagrada poput MTV, Grammy i BRIT Awards, ali i za televizijske projekte i zabavne programe. Njegov rad odlikuje iznimna preciznost krojnih rješenja, sofisticirana konstrukcijska poigravanja, suptilan osjećaj za materijale i njihovu interpretaciju na tijelu, kao i majstorska vještina šivaćih tehnika, osobito u oblikovanju korzeta – predmeta koji često služi kao motiv i polazište njegovih nadahnuća. U tim kreacijama, primjerice, u modelu Zlatna meduza, dosljedno se očituje senzualnost i naglašena ženstvenost, što rezultira odjevnim objektima koji ujedno djeluju kao vizualno dojmljivi scenski kostimi.

Zigman se uspješno kreće i u kostimografiji za kazališne i operne produkcije te televizijske emisije čime potvrđuje interdisciplinarnu prirodu svog dizajna. U njegovoj praksi odjevni predmet postaje instrument dramatizacije, a tijelo performera medij kroz koji se ostvaruje vizualna naracija i intenzivno emotivno iskustvo. Takav pristup omogućuje oblikovanje kostima koji ne samo da privlače pozornost publike nego i stvaraju snažnu ikonografiju identiteta, moći i teatralnosti.

Cipele Ledenko

Ledenko je jedan od rijetkih obrta u Hrvatskoj koji održava tradiciju ručne izrade ženskih cipela, s kontinuiranom obiteljskom nazočnošću u Splitu već više od trideset godina. Obrt je osnovan 1959., a trenutačno ga vode supružnici Ivan i Sandra Ledenko koji nastavljaju zanat prenesen generacijama i razvijaju ga kao oblik primijenjene obućarske umjetnosti.

Proizvodnja se temelji na ručnoj izradi i primjeni prirodnih materijala, ponajprije kože, u kombinaciji s ukrasnim detaljima prema specifičnim zahtjevima modela. Ova metodologija uključuje tradicionalne tehnike oblikovanja i konstrukcije uz poštivanje anatomskih i ergonomskih principa u kreiranju obuće.

Posebnost obrta ogleda se i u kreativnom procesu: dizajn se nadahnjuje promatranjem prirode i osobnim vizijama koje se prevode u modele prilagođene fizičkim karakteristikama noge i estetskim preferencijama klijentica. Model Ruža Hrvatska ilustrira takav pristup ističući personaliziranu funkcionalnost i udobnost u usporedbi sa standardiziranom masovnom proizvodnjom. Proizvodi obrta koriste se u scenskim i javnim nastupima, uključujući odabir izvođačica hrvatske glazbene scene za nastupe i događaje poput Eurovizije pri čemu se u scenskom kontekstu vrednuju tehnička i konstrukcijska rješenja cipela, kao i njihova funkcionalnost, izvedba i estetski dojam.

Šeširi Kobali

Obrt Kobali šeširi predstavnik je trajne zagrebačke tradicije ručne izrade pokrivala za glavu čiji se razvoj temelji na višegeneracijskom prijenosu zanatskog znanja. Obiteljska tradicija u izradi pokrivala za glavu počinje neposredno nakon Drugoga svjetskog rata kada je Katarina Šušteršić Kobali radila u krznariji Tomić u Masarykovoj ulici usvajajući specifične metode oblikovanja šešira koje su bile karakteristične za tadašnju građansku kulturu odijevanja. Njezina kći Nada Kobali 1970-ih godina osniva samostalan atelijer i afirmira obrt kao prepoznatljiv modni proizvođački identitet grada razvijajući modele utemeljene na ručnoj izradi, individualnoj proizvodnji i estetici građanske elegancije i klasičnog stila.

Tijekom sljedećih desetljeća atelijer stječe široku klijentelu, a osobitost proizvodnje očituje se u modelima šešira izrađenim po mjeri, oblikovanim na drvenim kalupima, pomno konstruiranim rubovima i diskretnim dekorativnim intervencijama usklađenim s potrebama naručitelja. Takav pristup ističe tehničku vještinu, razumijevanje proporcija i estetskih načela čime Kobali šeširi postaju unikatni predmeti koji spajaju modni zanat i primijenjenu umjetnost.

Nakon smrti Nade Kobali 2019. rad atelijera preuzima Marina Kobali, koja nastavlja praksu ručnog oblikovanja i očuvanja tradicionalnih postupaka istodobno prilagođavajući proizvodnju suvremenim estetskim i tržišnim okolnostima. Danas Kobali šeširi djeluju kao specifičan primjer obiteljske manufakture koja spaja povijesni kontinuitet, zanatsku preciznost i kulturno značenje šešira kao simboličkog obilježja zagrebačke građanske mode.