INTERVJU: KREŠIMIR BAGIĆ

Zašto sam Arsena i Štulića stavio uz rame suvremenim piscima

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 22.08.2016 08:32
  • Objavljeno 22.08.2016 u 08:30
Krešimir Bagić

Krešimir Bagić

Izvor: Pixsell / Autor: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Krešimir Bagić, nagrađivani pjesnik, kritičar i profesor stilistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, nedavno je objavio vrlo zanimljivu knjigu 'Uvod u suvremenu hrvatsku književnost' (Školska knjiga), u kojoj donosi pregled književnih fenomena, pravaca i autora od 1980. do 2010. godine. Posebna zanimljivost knjige je u tome što su svi ti književni fenomeni artikulirani u kulturnom i društvenom, pa i političkom kontekstu, tako da čitatelj dobiva ne samo književni, nego i društveni pregled najznačajnijih događanja u zadnja četiri desetljeća, a Bagićeva knjiga je važna i po tome što se još nitko nije na takav način uhvatio u koštac s valorizacijom suvremene književne scene Hrvatske bez one famozne povijesne distance

Kako to da ste se odlučili za dekadni prikaz suvremene hrvatske književnosti u razdoblju od 1971. do 2010. godine s obzirom da nas od toga vremena još ne dijeli povijesna distanca?

Najkraće rečeno, htio sam najprije sebi, pa onda i drugima otvoriti prozor u razdoblje koje još nije sustavno opisano. Književnost ne čine samo veliki tekstovi prošlosti, nego i tekstovi koji nastaju tu, oko nas. Klasična su djela poput svjetionika – čitajući ih, ulazimo u svijet literature, stječemo važne orijentire u njemu i oblikujemo vlastiti ukus. Suvremeni su tekstovi poput zrcala – oni nas suočavaju sa svijetom u kojemu živimo, oni na nekoj razini (tematskoj, formalnoj ili stilskoj) nose biljege našega vremena.

Odlučivši se skicirati moguću povijest suvremene hrvatske književnosti, pokušao sam prepoznati i opisati važne tekstove, opuse, stilove i poetike. Deskripciju stanja prati obilje slikovnih ilustracija koje dinamiziraju i dopunjuju samo izlaganje – na tome sam posebno zahvalan izdavaču Školskoj knjizi i urednici knjige Emici Calogjera Rogić.

Dekadnu sam logiku slijedio jer je uvriježena u našoj književnoj historiografiji i jer mi se doista čini da svako od tih desetljeća ima posebnu literarnu aromu. Budući da sam se bavio razdobljem u kojemu sam i živio, ne isključujem mogućnost da sam prenaglasio poneke pojave. No to je sudbina svake priče i svakog poniranja u fikciju.

Možete li reći koji su najvažniji književni trendovi ili fenomeni označili pojedine dekade, od borhesovaca preko ženske proze pa do naših dana?

Teško, ali pokušat ću. Trendova i fenomena ima doista puno, a k tome svaki književni rod ima svoju logiku razvoja koja ne dopušta lake generalizacije. U sedamdesetima su prozu obilježili fantastičari (tzv. borhesovci), poeziju pjesnici koji temeljito propituju jezik kojim pišu, a dramu politički angažman. Književnost osamdesetih je postmodernistička, a njezini ključni znakovi su časopis Quorum, žensko pismo, kratka priča te izrazita intertekstualnost i intermedijalnost.

Literaturu devedesetih označila je jaka zbilja koja je nagnala pisce na različite oblike literature svjedočenja – od dokumentarističke i memoarističke proze preko različitih oblika ratnoga pisma do kritičkoga mimetizma. Modernističke i postmodernističke poetike ustuknule su pred neorealističkom poetikom.

Početak novog stoljeća pripada FAK-u, a potom piscima koji se kreativno referiraju na snagu i važnost suvremenih medija ili reklame. U ta četiri desetljeća hrvatska se književnost znatno promijenila. Gotovo bih rekao da se dogodio paradoks – pisci su postupno odustajali od elitizma, a njihov društveni status sve je više postajao marginalan.


Za svaku dekadu, od 70-ih do prvog desetljeća 21. stoljeća, donosite i opširan društveni i kulturni kontekst. Koliko su se te dramatične promjene odražavale u hrvatskoj književnosti?

To nije lako reći, jer prava se književnost rijetko događa kao izravan komentar zbilje. Ona je slojevita, kompleksna, podložna različitim tumačenjima. Načelno je naravno moguće prepoznavati literarne reflekse pojedinih fenomena ili događaja. Vjerojatno nije slučajno da se baš nakon Hrvatskoga proljeća javlja politička groteska, ali i fantastičarsko izmještanje priče u daleke predjele; protest i bijeg očito su dvije strane istog novčića. Isto je tako vjerojatno da je nagli razvoj popularne kulture u osamdesetima pridonio izrazitoj intermedijalnosti tadašnje književnosti. U devedesetima se čini gotovo samorazumljivim povezati ratnu zbilju s jedne i različite oblike mimetizma s druge strane itd. No, kako već rekoh, veze između zbilje i književnosti mnogovrsne su, šifrirane i najčešće diskretne te ih ne treba uzimati zdravo za gotovo. Čitatelj ionako u tekst svjesno ili nehotice upisuje svoje iskustvo i svoje vrijeme.

 Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Izvor: Pixsell / Autor: Photo: Marko Lukunic/PIXSELL


Uz brojne pjesničke nagrade, Krešimir Bagić nagrađen je Godišnjom nagradom za popularizaciju i promidžbu znanosti u 2012.

Kad pišete o 70-ima, stječe se dojam da se u tom razdoblju raskida s do tada uvriježenom slikom pisca kao angažiranog intelektualca koji djeluje kao savjest društva. Kakvo je mjesto te uloga pisca u današnjem vremenu u kojem vlada, kako pišete, trgovačka logika?

Malo ste me zatekli pitanjem. Možda se u sedamdesetima može primijetiti promjena paradigme prema kojoj je pisac osviješten i hrabar pojedinac koji diže glas protiv društvenih anomalija. Međutim Vlado Gotovac je na početku tog desetljeća bio toliko angažiran da je na koncu završio u zatvoru. Poslije Hrvatskoga proljeća na šutnju su bili osuđeni intelektualci, pa i pisci. To ih je nagnalo da traže alternativne načine da kažu što misle. Kako se približavamo našem vremenu, promjena koju spominjete sve je očitija. Pisac, humanistički intelektualac uopće tretira se danas kao nepotreban balast koji ometa neoliberalne tehnokrate i političare da skroje svijet prema logici profita. Volio bih vjerovati da će istinski pisci odoljeti izazovima konzumerizma i tržišnoj logici prema kojoj bi i književnost i kritičko mišljenje bili isključivo roba koja ima svoju cijenu.

Zanimljivo je da ste rock-pjesnika Johnnyja Štulića stavili u appendix ravnopravno s ostalim piscima koji su obilježili osamdesete, s čime se mnogi ne bi složili. Po čemu je on značajan?

Štulić je nedvojbeno istinski pjesnik, autor stihova u kojima se kristalizira senzibilnost toga vremena. Angažiran je, izravan, jezično poticajan. Njegovo uvođenje razgovornoga jezika i urbanoga slenga u pjesmu posve je u suglasju s onim što čini dio pjesnika u osamdesetima. Činjenica da je riječ o tekstovima koji su i otpjevani samo je dodatna pohvala njegovu umijeću.

Kao što je Arsen Dedić vižljasti suputnik razlogaša, tako je Štulić neukrotivi prethodnik kvorumaša. Sjetimo se samo sličnosti (vjerujem neslučajne) dvaju paradigmatskih naslova – naslova Štulićeva albuma 'Sunčana strana ulice' i pjesničke zbirke Delimira Rešickoga 'Sretne ulice'.

Kako danas vidite Bijelu knjigu, koja je tada, u 80-ima, bila nazivana staljinističkim manifestom, pogotovo u odnosu na književnu produkciju?

Bijela knjiga je za mene bila fantom iz mladosti sve dok prije pet, šest godina nije pretisnuta u Večernjakovoj ediciji. O tom se dokumentu sredinom osamdesetih puno govorilo, ali rijetki su ga vidjeli. S tridesetogodišnje distance Bijela knjiga otkriva da se već te 1984. godine režim do te mjere urušio da su cenzori doslovce ostali bez teksta. Taj dokument je naime prepun citata iz tekstova koji su ocijenjeni kao opasni ili nacionalistički, ali posve izostaju komentari i pojašnjenja nepoćudnosti tih citata i stigmatiziranih djela. Čini se da su – unatoč javnim orvelovskim deklaracijama – vlastodršci već tada temeljito sumnjali u svoju poziciju, ideologiju i jezik. Danas je Bijelu knjigu moguće čitati i kao netipičan lakmus stanja na tadašnjoj intelektualnoj sceni, kao osebujnu panoramu angažiranih i radikalnih ideja, stavova i umjetničkih koncepata.

Školska knjiga

Školska knjiga

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Školska knjiga

FAK-u i fakovskoj poetici, kao i tzv. stvarnosnoj prozi, posvetili ste dosta prostora, iznoseći stavove 'za' i 'protiv' raznih kritičara. Kako iz današnje perspektive vidite značenje FAK-a? Je li književnost koju je iznjedrio doista bila povijesno značajna?

Organizatori FAK-a osmislili su uspješan način prezentacije književnosti. Oni su autorska čitanja u klubovima i kafićima pretvorili u jedinstven događaj koji je privlačio mnoštvo publike i veliku medijsku pažnju. Istaknuti članovi FAK-a često su i polemično reagirali na različite književne i društvene pojave, što je čitavu projektu pribavljalo dodatnu glasnost. Za razliku od prijašnjih skupina hrvatskih pisaca, fakovcinisu dijelili zajedničku ideju književnosti – povezivao ih je najviše okvir promicanja vlastitoga teksta. Ne bih dakle govorio o fakovskoj poetici jer malo što primjerice spaja literarne stilove Ive Brešana i Romana Simića ili Ede Popovića i Zorana Ferića. Književnost dijela sudionika toga festivala svakako je važna i reprezentativna za stanje suvremene hrvatske književnosti. Upravo spomenutima pridodao bih dakako Jergovića pa još Tomića, Pintarića, Mraovića...

U tom razdoblju dogodio se do tada nepoznat fenomen - sprega književnosti i medija - o čemu je kritički jako puno pisao Dean Duda. Što mislite, koliko je to odmoglo objektivnoj valorizaciji književnosti?

Podosta. Medijima je već duže vrijeme informacija u drugom a spektakl u prvom planu. Taj se spektakl temelji na pretjerivanju, poluinformaciji, pa i na proizvodnji tzv. događaja. Kada su na trenutak mediji prigrlili književnost, dodatno su uzdrmani temelji ionako krhke književne komunikacije. Dio pisaca postao je jako vidljiv, dok je većina postala gotovo nevidljiva. Dotad uobičajeni načini govora o književnosti i oblici njezina vrednovanja izgubili su važnost, a medijska kanonizacija – vođena logikom spektakla – bila je ćudljiva, počesto odviše ideologizirana te nakon vrlo kratkog vremena posve predvidiva. Danas mediji sve više puštaju pisce na miru, a kritičari koji pokušavaju ozbiljno promišljati literarnu sadašnjost osuđeni su na rijetke oaze u kojima objavljuju.

Je li točna Jergovićeva konstatacija da je nakon FAK-a nastupila pustoš? Naime, stječe se dojam da se osim ekspanzije blogerske književnosti u hrvatskoj književnosti nultih godina nije rodio neki novi pravac.

Sve je pitanje perspektive. Jedna stvar je opća atmosfera oko književnosti, a druga su stvar sami tekstovi s kojima je suočen čitatelj. Koliko se sjećam, Jergović je za metaforom pustoši posegnuo prije svega da naglasi da je poslije FAK-a književni život postao nezanimljiv, a ne da se pišu nezanimljivi tekstovi. Možda se u našem desetljeću nisu pojavili novi trendovi ili organizirane skupine pisaca, ali tiskano je pregršt intrigantnih knjiga starijih i mlađih pisaca u rasponu od Danijela Dragojevića, Miroslava Mićanovića, Dorte Jagić ili samog Jergovića do Olje Savičević Ivančević, Marka Pogačara, Kristiana Novaka ili Svena Adama Ewina. Vjerojatno nije pretjerano kazati da se danas više piše i objavljuje nego ikad. A to svakako nešto znači. Literarnu vrijednost mogu posjedovati tekstovi, a ne trendovi.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi